Nužnost djelovanja | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Nužnost djelovanja

O 'idealima' kinoklubova, njihovom načinu rada te povijesti i budućnosti kinoklubova razgovarali smo s Vedranom Šuvarom i Sunčicom Fradelić.

Razgovarao: Luka Ostojić

Kinoklubovi su središte hrvatskog amaterskog filma koji omogućuju brojnim profesionalcima i znatiželjnim građanima da se bave filmom. Široj javnosti njihov rad je relativno nepoznat, što je šteta jer se radi o organizacijama koje su po načelima i organizaciji jedinstvene u Europi. O "idealima" kinoklubova, njihovom načinu rada te povijesti i budućnosti kinoklubova razgovarali smo s predsjednikom Kinokluba Zagreb Vedranom Šuvarom i predsjednicom Kino kluba Split Sunčicom Fradelić.

 

KP: Kinoklub je na prvi pogled samo mjesto na kojem ljudi mogu gledati filmove ili ih amaterski snimati. Međutim, Šuvar u svom Manifestu amaterskog filma navodi vrijednosti rada u kinoklubu, a Fradelić u uvodniku knjige Splitska škola filma – 60 godina Kino kluba Split govori o "idealima" kinokluba. Zbog čega je rad u kinoklubu tako vezan uz ideale? I koje bi to vrijednosti bile?

S.F.: Odgovor mi se čini suviše slojevit da bih ga obradila u par rečenica, pa ću odgovoriti samo iz vlastitog iskustva. U mom slučaju ne radi se o idealima kao polaznoj točki, već naprosto o nužnosti djelovanja, nekom unutarnjem nemiru i beskrajnoj tvrdoglavosti da napraviš sve ono što vjeruješ da možeš i znaš da trebaš. Omogućiti svima da se izrazimo, bez obzira koliko smo bogati i/ili talentirani. Omogućiti najbolje obrazovanje koje nam je dostupno, pokušati realizirati programe koji odražavaju identitet udruge, ili točnije, identitet ljudi koji ga pokreću. Klub je živi mehanizam i sastoji se od različitih osobnosti, svatko od nas je kotačić u njemu i makar prividno svi bili zamjenjivi, klub su ljudi koji trenutno djeluju u njemu. Naši senzibiliteti, znanje, sposobnosti, međusobne veze i zajednička stremljenja određuju trenutno stanje. Lako je kasnije pričati o idealima, praviti usporedbe i razbacivati se pričama. U stvarnosti sve to sporo ide, sve dok ne postigneš neke konkretne rezultate koji su prepoznati. A tko, kada, kako i zašto ih je prepoznao je pitanje čitavog društvenog konteksta u kojem se nalazimo, a tek onda eventualno relevantnog umjetničkog rada. 

V.Š.: U okvirima izvan financijskih relacija, bez profesionalno kodificiranih okova produkcije, čuči potpuna autorska sloboda. Na prvi pogled amaterizam je sinonim za diletantizam, ali u klubu je sinonim za potpunu slobodu bavljenja filmom. Za razliku od profesionalizma, u amaterizmu film nije posao već strast. Tako da rađenje filmova iz ljubavi predstavlja neodvojivi ideal našeg bavljenja filmom, a zadatak kluba je očuvati te elemente umjetničke slobode. Klub to čini drugim, skoro jednakim idealom: omogućavanjem uvjeta da izrada filmova bude besplatna. "Kako se bavimo filmom" je za članove kluba skoro jednako važno pitanje kao i "da li se bavimo filmom?" te Manifest amaterskog filma sažima i čuva taj "naš" način.

 

KP: Kinoklub funkcionira kao, kako bi rekao mladi redatelj Tomislav Šoban, "produkcijska kućica". Po kojim kriterijima vaš kinoklub producira filmove? Je li cilj snimiti što više filmova, dovesti što veći broj autora ili snimiti manji broj kvalitetnih i skupljih filmova? I zašto?

V.Š.: Mi smo protiv estetskog elitizma, budući da je estetski sud neutvrdiva kategorija vrijednosti, te bi favoriziranjem određenih ideja ugrozili principe jednakosti svih članova. Zadatak kluba je kroz što širu bazu autora i ideja promovirati ideje autorskog filma te stvoriti umjetnički kolektiv gdje se ljudi mogu potpuno umjetnički neobuzdano, prema svojim nazorima, baviti filmom. Film za autore, bez kodifikacija procedura izrade, prema vlastitim necenzuriranim idejama, je istovremeno film za nas.

S.F.: Kvaliteta nema nužno veze s budžetom, već više s redateljskom vizijom i spretnošću da uspješno realiziramo vlastite ambicije, a cilj je snimiti što više kvalitetnih filmova. Količina je važna, jer su članstvo u klubu i podržavanje ovakvog sustava, stvar zdravog razuma i duha. Što više kvalitetnog druženja, tim bolje za sve.

 

KP: Vaši kinoklubovi organiziraju i brojne radionice filmskog stvaranja i pisanja scenarija i kritika. Po čemu se taj obrazovni dio kinokluba razlikuje od sustava akademskog obrazovanja (npr. na ADU-u, UMAS-u ili Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Splitu)? Jesu li te radionice priprema za akademski sustav ili njihova alternativa?

V.Š.: Ja bih rekao da je to nezavisni sustav koji svakome može služiti kao priprema i/ili kao alternativa standardnom akademskom sustavu obrazovanja. Specifičnost kluba je da jednako vrednuje sve rodove kako u produkciji tako i u edukaciji. Samim time mi se bavimo filmom, dok se akademije pojedinačno bave narativnim, eksperimentalnim ili animiranim filmom. Svima je omogućeno da iskoriste klupski edukacijski sustav na način na koji im najviše odgovara.  

S.F.: Sustav kinokluba je interaktivan, po infrastrukturi i potencijalu fleksibilniji od akademskog i samim tim prilagođeniji individualnim potrebama korisnika, a ipak posjeduje solidnu produkcijsku bazu, mogućnost povezivanja s drugim institucijama srodnih djelatnosti, pa time, još i važnije, s ljudima koji dijele slične profesionalne interese i uvjerenja. Članovi imaju direktnu mogućnost aktivnog učestvovanja u njegovoj izgradnji i promjenama, što znači da nisu samo pasivni konzumenti kojima je ponuđen fiksan sadržaj i koji ovise isključivo o nametnutoj strukturi studija i sposobnostima predavača da interpretiraju određenu oblast. Kao studentica i nekadašnja vanjska suradnica UMAS-a, mogu reći da je jedan od osnovnih razloga zbog kojeg sam se odlučila posvetiti izgradnji klupske infrastrukture, bila želja da se samostalno razvijam kao autorica na način koji mi odgovara. Meni klub nije bio ni priprema ni alternativa, nego kvalitetna nadopuna.

 

KP: Naposljetku, kinoklubovi organiziraju filmske projekcije. Pritom pokrivate filmove najrazličitijih autora i glumaca, od Warhola i Morriseya preko Kurosawe i Herzoga, pa sve do Joea Pescija. Po kojem kriteriju odlučujete o programu prikazivanja?

S.F.: U KKS-u je u zadnje četiri godine program projekcija stvar autorskog odabira jednog od naših članova. Kriterij je da su filmovi umjetnički relevantni i da komuniciraju alternativni, odnosno manje poznati svijet pokretnih slika. Njihova režija se bazira na individualnim pristupima mediju, nisu distribuirani na hrvatsko tržište (s nekim iznimkama), a u najvećem broju slučajeva produkcijski uvjeti filmova koje prikazujemo bili su slični produkcijskim uvjetima kakve imamo u klubu.

V.Š.: U Kinoklubu Zagreb postoji odsjek projekcija, kojeg vodi koordinatorica projekcija Višnja Pentić. Projekcije se vode tako da svi zainteresirani mogu predložiti svoje filmske cikluse koje bi pustili, a manje-više im Višnja to omogućuje u praksi. Kriteriji se zapravo svode na one filmove i cikluse koje su svi vidjeli, a moraju se svako malo opet vidjeti, i na potragu za suvremenim filmovima koji će jednog dana spadati u tu kategoriju. 

 

KP: Kinoklub u Zagrebu postoji od 1928., a u Splitu od 1952. Dakle, kinoklubovi su preživjeli različite političko-ekonomske sustave. Koliko se rad kinoklubova promijenio u današnje doba demokracije i neoliberalnog kapitalizma? I koliko subvencije grada, države i Europske unije pomažu i utječu na rad i oblik kinoklubova?

S.F.: Kinoklubovi preživljavaju i to je, iz moje perspektive, pravo čudo. Beskrajno mi je drago što je tako. Klub ovisi o viziji članova, i to uglavnom onih na čelnim pozicijama, spretnosti da viziju prenesu ostalima, o volji i vremenu angažiranih članova da realiziraju programe koje smo zajednički osmislili i razvili. O količini i kvaliteti filmova koje smo proizveli. 

U odnosu na prethodne sustave, rad kluba se promijenio onoliko koliko se promijenila okolina unutar kojeg ga nastojimo izgraditi. Osim što politički sustav i sustav financiranja funkcioniraju drugačije, umjetnička, književna, likovna, glazbena, pa time i filmska scena funkcioniraju drugačije, prisutan je drugačiji sustav vrednovanja i prezentacije umjetničkog djela. Oblasti su fragmentirane, informacije se često konzumiraju bez filtera i kritičkog sagledavanja, procjenjuju se po halo efektu. Način na koji masovni mediji prenose informacije oblikuje kolektivne modele komunikacije, problemi se multipliciraju i realno mi se čini da često živimo virtualno nametnute koncepte: čak i kad ih se pokušavamo osloboditi, bavimo se njima. Čini mi se teže uspostaviti direktne i intimnije odnose, kako između ljudi, tako između autora i djela, i djela i publike. Postoji puno nedosljednosti, manjka brige i šuma u prenošenju informacija. Dakle, sve što nije uzbudljivo, zabavno i/ili za trošenje prestaje biti zanimljivo. Svako vrijeme nosi svoje zakonitosti i ima neke zajedničke generalne značajke. Ipak vjerujem da se na duže staze ljudsko ponašanje ne može temeljito izmijeniti samom promjenom političko-ekonomskog modela, ali ova vrsta promjene može potencirati određene karakteristike ljudskog ponašanja i preusmjeriti masu ljudi, pa time i društvo u određenom pravcu. Važno je osvijestiti sve te uzroke i posljedice kako bi se procijenilo kako i kamo voditi jednu malu udrugu kao što je kinoklub i osloboditi put izvan konvencionalnih normi, a u duhu osnovnih humanističkih vrijednosti i individualnog integriteta. U tom smislu, želim vjerovati da su klubovi i dalje male oaze slobodne misli i ideja.

Financijski većim dijelom ovisimo o državnim institucijama na čije natječaje apliciramo, a manjim o samofinanciranju. Prema EU fondovima idemo čim budemo spremni, i vjerujem da će to biti uskoro.

V.Š.: Kinoklubovi su prepušteni sebi dok su u komunizmu služili kroz ideju dostupne umjetnosti svima. Danas ovakve produkcijske kuće koje nude autorsku slobodu i besplatno bavljenje filmom ne postoje nigdje na svijetu, dok u zemljama zapadne demokracije autori po ovakvim uvjetima djeluju isključivo samostalno. Takvo samostalno djelovanje je povezano s drugom opasnosti bavljenja filmom, konzumerizmom. Pod krilaticom "svatko danas može snimiti film" krije se lažna ideja demokratizacije medija. Danas ponuda eskalira sve boljim formatima u potrazi za novim tržištima te su samostalni autori – amateri ciljana grupa za proizvođače filmske tehnike. Zaista, danas svatko može snimiti film pod uvjetom da ima dovoljno novaca. Tako krilatica postaje "svatko tko ima dovoljno novaca ili je kreditno sposoban može snimiti film". Zapravo, time se propagira konzumeristički princip sreće, sretni ste ako nešto posjedujete. Međutim u Kinoklubu Zagreb, umjesto sreće da nešto posjedujemo, sretni smo što se bavimo filmom. Klub snosi jedinstveni trošak za filmsku produkciju te je filmska oprema zajedničko vlasništvo svih članova koje se pod istim uvjetima besplatno nudi svima.

 

KP: Kinoklub je amaterska filmska organizacija pa je i vođenje kinokluba amaterski posao. Kako uspijevate uskladiti svoje profesionalne i druge obveze s predsjedničkom funkcijom u kinoklubu?

V.Š.: Pijem tablete.

S.F.: Ne usklađujem ih, nastojim ih povezati i razvijati u istom pravcu. Ne povezujem novac s radom, a oduvijek radim isključivo ono što hoću i volim. Moram živjeti pa novac dođe, nekad u manjim, nekad u malo većim količinama, ovisno o specifičnim djelatnostima kojima se u datom trenutku bavim, ali ne robujem mu. Prilično rano sam se osamostalila i oslobodila pritiska financijske nestabilnosti, pažljiva sam u raspodjeli vremena, hoću najveći mogući učinak s najmanje uložene energije, nekoliko puta dnevno ako je moguće. To znači: djelovati i donositi odluke na pravi način i u pravom trenutku. To je osobni princip koji za sada, još uvijek, dosta dobro funkcionira. 

Fotografija: Slobodna Dalmacija / Hrvatski filmski savez

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 07.11.2013