Odjeci kulturne strategije u osječkoj urbanoj memli | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Odjeci kulturne strategije u osječkoj urbanoj memli

Zbir natražnjačkog i kvaziumjetničkog bivanja smjestio je Osijek u zrakoprazni prostor u kojemu je rafalno odjeknula vijest o kandidaturi za Europsku prijestolnicu kulture 2020.

Piše: Ivana Đerđ - Dunđerović

Osijek, FOTO: Lovro Rumiha

Devedesetih godina prošloga stoljeća u Osijeku su igrali Beckettovi Koraci, a otisci čizme na pokidanom plakatu odlučno su gazili u određenom smjeru. Od toga vremena osječki su pločnici premreženi koracima potpuno suprotnih smjerova i otisaka, ali je nekako postalo jasno kako se svi oni vrte u krug pristajući na poziciju pasivnog šetača obezglavljenog kako u smjeru tako i cilju.

Osječki kulturni prostor unazad dvadesetak godina sustavno je dekodiran u smislu nekog prepoznatljivog habitusa i asimiliran u mediokritetskoj nacionalnoj masi, a sve zahvaljujući provincijskim institucionaliziranim žonglerima koji su iz njega isisavali što umjetničku što idejno-konceptualnu pulpu. Trajanje u kulturi mjerilo se mandatnim povlasticama, a konačni zbir tog natražnjačkog i kvaziumjetničkog bivanja smjestio je Osijek u zrakoprazni prostor u kojemu je rafalno odjeknula vijest o kandidaturi za Europsku prijestolnicu kulture 2020. godine.

Spomenuta ideja zapravo je zamišljena kao dio jednog znatno šireg projekta, a koji je pokrenut stvaranjem dokumenta Strategija kulturnog razvitka grada Osijeka 2014.-2020. te otvaranjem javne rasprave kojom bi se uspostavio dijalog izvan institucionalnih okvira. Supotpisnici su Strategije Upravni odjel za društvene djelatnosti pri Gradskoj upravi, Umjetnička akademija u Osijeku i Regionalna razvojna agencija Slavonije i Baranje, a bitno je napomenuti kako je riječ o tekstu koji na stotinjak stranica klasificira većinu problema s kojima se osječka kultura hrva već dva desetljeća. Dakle, osim u činjenici prema kojoj ovaj opsežni tekst treba shvatiti kao loše aspektirani kulturni kardiogram, iz njega su razvidne dvije stvari. Prva se tiče zakašnjele intencije jer je kulturna strategija projekt koji je trebalo pokrenuti davno prije, zapravo mnogo prije vremena u kojemu je na upit novinarke lokalnoga lista čelnim ljudima osječkih kulturnih institucija bilo odgovoreno kako je ideja o postojanju kulturne strategije baš zgodna, ali neizvediva u danom trenutku. Druga se istina nameće sama: iluzornost ove kandidature najmekši je eufemizam kojega se mogu sjetiti, a vjerujem kako bi ju mnogi nazvali i grotesknom dosjetkom.

Pozabavimo li se zatečenim stanjem možemo ustvrditi kako se Osijek može podičiti tek okoštalim i nezanimljivim programskim sadržajima koji hrle u pučko komedijaštvo, a s umjetnošću nemaju gotovo nikakve veze. Kao što stoji i u spomenutoj Strategiji, Osijek je grad "trenutačno mrtvih kapitala", grad čiji budžet za kulturu guta Hrvatsko narodno kazalište (oduzimajući mu 66% ukupnih sredstava), grad koji nema pristojni koncertni klavir, grad sporadičnih književnih događanja, grad čije se izložbene aktivnosti mogu prebrojati na prste jedne ruke, grad u kojemu gostuju tek amaterske kazališne družine, grad bez nezavisne umjetničke scene, grad tradicionalističkog i jednodimenzionalnog poimanja umjetnosti. S druge strane, popis kulturnih institucija prilično je dugačak, a jedna od opasnosti kulturnog strateškog plana jest i ta prema kojoj će se popisu pridružiti i velik dio novih "kulturnih" entiteta koji parazitski obitavaju na tom mjehuru od sapunice – kulturnom aktivizmu ovoga grada. 

Spomenutu sintagmu "kulturni aktivizam" treba shvatiti kao floskulu jer ona drčno i suvremeno prikriva naziv za bezbrižnu dokolicu onih likova koji su prostor bavljenja kulturom shvatili kao prostor slobode u kojemu se mogu ponašati poput Andersenovih tkalaca. Naime, da biste dobili potporu bilo kojeg projekta od strane nadležnih institucija trebate aplicirati na natječaj koji prepoznaje samo pripadnost odgovarajućoj interesnoj ili stranačkoj skupini. To znači da potporu za tiskanje knjige, širu međukulturnu ili međunarodnu suradnju, organizaciju festivala ili smotre mogu dobiti samo ona imena koja prijateljuju s predsjednikom tog-i-tog odbora, točnije petoga po redu koji premeće papire i konačno amenuje raspodjelu novčanih sredstava. Mehanizmi u realiziranju određenih inicijativa zapravo su toliko nauljeni navikom da se pojedine manifestacije održavaju inercijski jer to traje već godinama i nitko ne postavlja pitanje treba li ih možda osvježiti ili preustrojiti. To se posebice odnosi na glazbene memorijale koji su isključivo vezani uz Glazbenu školu Franje Kuhača jer nitko drugi zapravo i nema ambiciju pokrenuti neki ozbiljniji glazbeni antipod njihovu tradicionalizmu.

Kada je riječ o ambicioznijoj manifestaciji poput Osječkog ljeta kulture, stvari su još tragičnije. Tijekom njezina sada već trinaestogodišnjeg staža bilo je pokušaja da ona preraste u kulturni događaj ambicioznijeg regionalnog značaja, da se koncepcijski othrva zovu festivalske veselice i ponudi one programe koji se ne mogu vidjeti nigdje drugdje. No, kada su vodeći ljudi HNK-a i Dječjeg kazališta shvatili kako mogu troškove jednog premijernog naslova refundirati iz budžeta OLJK-a zajašili su snažno i odlučno pa su svoje naslove ili repertoarne izvedbe proglasili ambijentalnim naslovima da bi ih u jesen samo još jednom premijerno izveli kao dio najavljenog repertoara. Ostatak programa ispunili su studentskim predstavama, kulturnim razmjenama s gradovima prijateljima Osijeka i izvedbama kojima su pridodali neki amerikanizirani predmetak kako bi sve zvučalo otmjenije. A program je pripuštao sve, bez ikakve selekcije: work-in-progress koji je potom zaživio kao premijera na pozornici jednog zagrebačkog kazališta, mazarije amaterskih likovnih zaljubljenika ili književne bardove koji su po stoti put govorili o tome kako je poezija nekada bila Poezija. Danas tvrde kako su sretni što će organizaciju preuzeti privatna osječka agencija jer rad na OLJK-u umara njihove djelatnike iscrpljene napornom sezonom! Nadalje, u sklopu onog starijeg i promišljenijeg OLJK-a postojao je i Festival performansa koji je u nekoliko godina trajanja izrastao u specifičnu i vrlo atraktivnu silnicu koja nije izdržala pritisak pučke i stihijske manifestacije pa je prvo izdvojena iz Ljeta živeći kao Performance Art Festival, a potom i ugašena. Ugasle su i aktivnosti u Barutani i gostovanja plesnih predstava i performansi koji bi se uopće mogli odrediti tom oznakom. Na Umjetničkoj akademiji održavaju se tribine na kojima se uglavnom lamentira i dijagnosticira, a pokušaji bilo kakvih književnih čitanja djelomično su (i često neozbiljno) premješteni u kafiće u kojima sudionike zagušuje glazbena kakofonija i alkoholna isparavanja.

Umjetnička akademija u Osijeku pokrenula je ideju oko kandidature Osijeka za Europsku prijestolnicu kulture, no ispod njezina krova nije izašlo niti jedno ime kojemu je pošlo za rukom zatalasati urbanu memljivost i proizvesti nešto iole vrijedno i prepoznatljivo. Nekolicina kvalitetnih pojedinaca pridružila se vojsci kulturnih prebjega koji su ugrabili prvu priliku kako bi osječko stanište zamijenili zagrebačkim ili europskim. Osijek danas ponosno ističe kako su Davor Vrankić, Krešimir Mikić, Saša Anočić i ini nekoć živjeli i stvarali u ovom locusu, no njihova promjena prebivališta nije uvjetovana pubertetskom maštarijom, već pljuskama i kompromisima s kojima su se ovdje susreli. Neka imena, poput Luke Bekavca, Osijek i ne prepoznaje kao svoja jer su otuđena valjda već prenatalno čime im je ukinut identitetski slavonski pridjevak. Započinjanje kulturne strategije bez umjetničkog realiteta jednako je koračanju bez nogu ili onome Ionescovu gluhonijemom glasnogovorniku apsurda.

Jednako tragikomično zvuči i podatak kako je prednost, točnije snaga ovoga projekta, u "aktivnom radu na prezentaciji kulture" i "odgovarajućem interesu medija i medijskog praćenja rada institucija kulture i kulturnih manifestacija". Naime, osječki kulturtregeri uspješno su (i kirurški precizno) odstranili bilo kakvo kritičko pisanje o svojoj "proizvodnji" i svojim sadržajima. Interes medija tako je sveden ili na diletantske notice na portalima ili na ambalažirane panegiričke tekstove kojima se naslađuje rodbina i susjedstvo zaslužnih kulturnjaka. Taj dobro zaglađeni i umjetno namirisani rit zapravo je idealna pozornica prosječnih i nerealiziranih imena kojima zanatstvo donosi ugled, novce i egzistenciju kakvu samo mogu poželjeti. Oni, pak, vjerojatno priželjkuju propast ovoga projekta jer ga ni u početku nisu ozbiljno shvatili; oni odaju dojam da se nešto pokreće i kreće, ali njih zanima tek stajanje i (o)stajanje.

Koliko god duboki i brojni bili problemi u kojima se zakotrljao ovaj projekt, treba priznati kako esencijalna namjera nije promašena. Osijeku uistinu treba rasprava u kojoj će prvo prepoznati postojeće stanje, imenovati probleme i spoznati nužnost polemičnog kulturnog dijaloga. U tom kontekstu ideje iz Strategije (bile one zanimljive poput kniferovskog meandriranja Grada) mogu poslužiti tek kao završni dio jednog dugotrajnog kontemplacijskog procesa. Nositelji tog procesa trebali bi biti humaniteti novog kulturnog urbaniteta, odvojeni od institucionalne čahure koja je često interesna, a ne mentorska. Tim i takvim skupinama ne bi trebali smetati ni generacijski modaliteti ni redundantni lamentacijski napisi kako bi se u ovome gradu konačno učinili odlučniji koraci vođeni promišljenim smjerokazima.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Dostupnost javnih dobara u demokraciji koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la matija [at] kulturpunkt.hr 23.05.2014