Odlazak zaigranog kolažera | kulturpunkt

Odlazak zaigranog kolažera

Čuveni francuski kompozitor, jedan od pionira konkretne i elektroničke glazbe Pierre Henry preminuo je 5. srpnja u 90. godini života.

Piše: Lujo Parežanin

FOTO: The Art of Sounds (2007.), režija: Éric Darmon i Franck Mallet

Kada je u ožujku 1970. godine u standardnom subotnjem terminu krenulo još jedno izdanje magazina Point chaud (doslovno – hot spot), u kojem su voditelj Albert Raisner i u rockera prerušeni "francuski Elvis" Johnny Hallyday revijalno protrčavali kroz priloge o špageti vesternima, Animalsima i Bee Geesima, ništa nije sugeriralo da će ta po svemu tipična glazbena emisija zagaziti van uobičajenih popkulturnih gabarita.

Međutim, oko trinaeste minute, točno po sredini emisije, slijedi reportaža koja donosi nešto iščašeniji sadržaj. Prvo vidimo čovjeka za mikspultom u koncertnoj dvorani, koji, okružen raznovrsnom audioopremom, uz psihodelične videoprojekcije manipulira intenzivnom rock glazbom pridajući joj novu ekspresivnu razinu korištenjem elektroničkih efekata i sintetiziranih zvukova. Kombinacija zanimljivih vizuala i zaigrane kontaminacije glazbene osnove i iz današnje perspektive djeluje koncepcijski aktualno i izvedbeno uvjerljivo, pa ne čudi da i voditelj i gost žure izraziti svoju impresioniranost prikazanim. Štoviše, u pokušaju da se dodatno dodvori francuskoj mladeži, Hallyday čak oportuno izjavljuje da bi volio pjevati uz takvo što!

Ono što je u prvom dijelu reportaže bio zanimljiv dodatak zvučnoj slici rock sastava u drugom postaje samosvojnim izražajnim sredstvom: nakon oduševljenog studijskog intermezza, vraćamo se kadrovima umjetnika dok izvodi znatno drukčiju, apstraktnu elektroničku glazbu koja je daleko bliža nekom konvencionalno visokokulturnom, modernističkom kontekstu, nego pop magazinu. Ipak, i "rockerska" i "elektroničarska" izvedba snimljene su tijekom iste večeri u pariškoj Olympiji – za vrijeme dvodijelnog nastupa tada već poznatog eksperimentatora i jednog od vodećih poslijeratnih francuskih kompozitora Pierrea Henryja.

Henry u tom trenutku ima već dva desetljeća javnog glazbenog djelovanja iza sebe, tijekom kojih se, uz svog suradnika Pierrea Schaeffera, etablirao kao protagonist francuske konkretne glazbe ili – kako se često navodi da bi se naglasila njena pripadnost toj kompozitorskoj sceni – musique concrète. Udžbenički, riječ je o elektroakustičkoj glazbi koja umjesto klasične notne partiture koju interpretiraju više ili manje tradicionalni instrumenti polazi od snimljene, konkretne zvučne građe bilo kojeg podrijetla i vrste, uključujući i šumove, i sintetiziranih zvukova koje potom oblikuje, montira i kolažira u cjelinu.

Nastanak konkretne glazbe vezan je za razvoj radiofonije i studijske tehnologije, stoga ne čudi da je za njen historijat posebno važno razdoblje Drugog svjetskog rata. Godine 1942. Schaeffer sudjeluje u pokretanju Eksperimentalnog studija nacionalne radiodifuzije (Studio d'essai de la Radiodiffusion nationale, poznat i pod skraćenim nazivom Studio d'essai), kasnije važne radiofonijske ispostave Pokreta otpora, u čijem okrilju produbljuje svoje vještine oblikovanja zvuka.

Za daljnji je tijek radiofonijskih i glazbenih inovacija ključna uspostava javne radiotelevizijske infrastrukture. U Francuskoj taj proces započinje nacionalizacijom mreže privatnih radiopostaja i uspostavom državnog monopola nad emitiranjem 1945. godine, što pronalazi oblik u osnivanju Radiodiffusion française (RDF), pod kojom nastavlja djelovati Schaefferov Studio koji sljedeće godine mijenja naziv u Club d'essai. Upravo će u razdoblju Kluba Schaeffer uspostaviti principe francuske konkretne glazbe i realizirati rad koji se smatra njenim prvim punim predstavnikom – Étude aux chemins de fer, "žejezničku etidu" izrađenu isključivo od montiranih zvukova vlakova.

Godine 1949. – iste godine kada napredni magnetofoni temeljeni na opremi nacističke vojske stižu na francusku radioteleviziju – Schaefferu se pridružuje Pierre Henry koji iza iza sebe već ima ozbiljno iskustvo glazbenog obrazovanja na Pariškom konzervatoriju. Tamo je kompoziciju i klavir izučavao kod čuvene dirigentice i pedagoginje Nadie Boulanger, perkusije kod timpanista i kompozitora Félixa Passeronea, a harmoniju kod Oliviera Messiaena.

Kao što priznaje u dokumentarcu The Art of Sounds, Henry dolazi u Schaefferov klub s namjerom da se etablira kao kompozitor, koristeći otvoreno udaraljkaško mjesto tek kao priliku da se uključi u izradu glazbe koja ga privlači. Njihova suradnja stoga će vrlo brzo rezultirati zajedničkom kompozicijom Symphonie pour un homme seul koja, kombinirajući snimke ljudskih i raznovrsnih drugih (mehaničkih, modificiranih instrumentalnih, prirodnih itd.) zvukova, operira nizom naprednih tehnika poput korištenja loopova i prepariranog klavira. Njezinu izvedbu 1950. godine Henry smatra trenutkom kada musique concrète postaje javnom činjenicom.

Okruženje namjenskog istraživanja zvuka i glazbe Henryja će vrlo brzo odvesti do oblikovanja zvuka za film i pozornicu, osobito suvremeni balet. Početak pedesetih donosi i prve filmove s njegovim kompozicijama – Astrologie ou Le Miroir de la vie redatelja Jeana Grémillona (1952.) – i prve suradnje s koreografom Mauriceom Béjartom, s kojim će raditi na nizu produkcija tijekom sljedećih desetljeća (između ostalog, i na baletnoj adaptaciji Symphonie pour un homme seul iz 1966. godine).

To stalno posezanje za drugim medijima i novom građom očekivana je posljedica kolažerske logike konkretne glazbe, bar onako kako ju tumači Henry. Umjetnički radoznalog Henryja ona dovodi i do zvukova popa i rocka koji se krajem pedesetih i početkom šezdesetih šire s popularizacijom tzv. yé-yé glazbe u Francuskoj i Italiji – u prvoj osobito posredstvom radijskih emisija poput Salut les copains, pokrenute 1959. godine.

Najznačajnija – ili bar najpoznatija – Henryjeva kompozicija iz te faze je Messe pour le temps présent koju za potrebe Béjartove izvedbe na glasovitom avinjonskom festivalu izvedbenih umjetnosti izrađuje u suradnji s kompozitorom filmske glazbe Michelom Colombierom. Njezin najpoznatiji dio je Psyché Rock koji će poslužiti kao osnova uvodne skladbe popularne animirane serije Futurama, a svoje će kolažne revizije onkraj Henryjeva rada doživjeti i kao remiks poznatih producenata i DJ-eva poput Fatboy Slima.

Istom razdoblju pripada i rad s britanskom rock grupom Spooky Tooth, koji je činio prvi dio spomenutog koncerta u Olympiji predstavljenog u Point chaud. Riječ je o albumu Ceremony – An Electronic Mass (još jednom je dio mreže kulturalnih konotacija aluzija na misu kao religijski ritual, ali i klasičnoglazbeni žanr), na kojem plesni pop rock zvuk Psyché Rocka mijenja uočljivo agresivnija svirka tipična za britanski rock kraja šezdesetih.

Jednaku sklonost zvučnim intervencijama u postojeću glazbenu građu Henry je pokazivao i u slučaju klasične glazbe. Posebno se ističe La dixième symphonie de Beethoven iz 1979., Henryjevo poigravanje idejom neuhvatljive desete simfonije, u kojoj izvatke iz izvedbi Beethovenovog simfonijskog ciklusa kontaminira često duhovitim elektroničkim umecima. Aspekt humora najočitiji je u slučaju stavka kasnije nazvanog Fantaisie flipper, čija najrecentnija verzija Beethovenu dodaje zvukove nalik – fliper automatu! Vrlo sličan pristup uočljiv je i u novijem radu Comme une symphonie, hommage à Jules Verne (2005.), u kojem su izvaci iz čitavog Brucknerovog simfonijskog opusa iskorišteni kao kolažna baza za Henryjeve elektroničke manipulacije.

Inzistiranje na pomaku i rekontekstualizaciji zvučne i glazbene građe Henry proširuje i na fizički, prostorni okvir svojih izvedbi. Primjerice, od sredine devedesetih počinje održavati ciklus izvedbi u vlastitoj kući koja i sama nalikuje kakvom kolažnom djelu – prepuna Henryjevih intervencija u sve dostupne površine, nekad u obliku prepoznatljivo razgraničenih vizualnih radova obješenih na zidove ili neraspoznatljivih uređaja ostavljenih po policama, ponekad u obliku jedva uočljivih, ali svejedno pedantno nagomilanih detalja na okomitim plohama stepenica.

Zaigrani kolažer preminuo je 5. srpnja, u 90. godini života, nakon što je u svom radu asimilirao glazbu od poslijeratnog modernizma pa sve do techna, kao u kompoziciji Tam tam du marveilleux iz 2000. godine. Njegov zadivljeni stav prema naoko najobičnijim elementima zvučnog pejzaža najbolje prikazuje scena s početka dokumentarca The Art of Sounds. Snimajući ambijentalne zvukove u nekom parku Henry najednom nailazi na trkača u prolazu i s mikrofonima u ruci mu dobacuje: "Zvuk vaših koraka je predivan!" U tom neprekidno začuđenom, izmještenom gledanju na glazbu i zvuk, bilo da je riječ o Wagneru ili fliper automatu, leži znatan dio vrijednosti njegove glazbene ostavštine.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 12.07.2017

VEZANE VIJESTI

Neuništivi duh glazbe dostupne svima

Piše: Nina Čalopek
Zagreb se krajem siječnja 2017. godine prisjetio grčko-francuskog skladatelja Iannisa Xenakisa kroz tri, formom drugačija, ali sadržajem itekako komplementarna događanja.

Zagušeni zvučni valovi

Piše: Anamarija Žugić

Ovogodišnji Sound Art Inkubator obilježen je nemogućnošću da značajan umjetnički senzibilitet dijela izlagača prezentira na adekvatan način.

Ponuditi novo čitanje novog

Piše: Nina Čalopek

Izlog suvremenog zvuka dobar je spoj atmosfere i prilike da se osjećamo publikom, no ostaje potreba da za iduću ediciju napravi određeni zaokret ili skok.