Odsutna prisutnost | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Odsutna prisutnost

[BLOK]­-ova urbana tura namijenjena je primarno samim Zagrepčanima kako bi se o svome gradu educirali na način koji im pruža mogućnost aktivne participacije u životu javnog prostora.

Piše: Bojan Krištofić

FOTO: Vatroslav Miloš / Kulturpunkt.hr

U jedno subotnje prijepodne netom minulog babljeg ljeta 2014, na ulicama Donjeg grada Zagreba mogao se vidjeti naizgled sasvim običan prizor - nevelika grupa ljudi uz stručno je vodstvo razgledavala različite urbane znamenitosti. Pa ipak, upravo ta određena tura nije bila uobičajena.­ Štoviše, nije uopće bila turistička, iako su joj se postepeno pridruživali i poneki turisti. Bila je riječ o jednom od programa ovogodišnjeg UrbanFestivala 13, sa znakovitim naslovom Natrag na trg!, u organizaciji [BLOK]-a - Lokalne baze za osvježavanje kulture, i njihovih suradnika (stručni tim: Ivana Hanaček i Ana Kutleša [BLOK], Sanja Horvatinčić (Institut za povijest umjetnosti) i Mario Kikaš (Brid / FemFront). Smisao ovogodišnjeg UrbanFestivala ogleda se, između ostalog, u osmišljavanju svrhovitih javnih okupljanja ­ fluktuacija građana u javnome prostoru, koja osim edukativnog posjeduju i spontani performativni karakter. Umjesto prozaičnog "minglanja" subotnjom "špicom", što najčešće podrazumijeva sjedilački sport čija je svrha rasterećenje tijela i duha od briga i pritisaka koje i zaposlenima i nezaposlenima nameće nesigurni radni tjedan, ovaj put je organiziran subverzivni obilazak centra grada s ciljem upoznavanja šetača s fenomenom koji se uglavnom ne prepoznaje kao takav. To je prisutnost, ili bolje rečeno odsutnost žena - ženskih autorica, kao i tema i motiva povezanih sa ženama ­ u javnoj plastici grada Zagreba. Problemski okvir postavljen je izvrsno, jer je baš javna, odnosno spomenička plastika primjeren skup neuralgičnih točaka čijim se iščitavanjem mogu vrlo slikovito prepoznati različite neuroze određene kulture. U tom smislu, dozvolite mi malu digresiju vezanu uz šire implikacije ove teme. 

Mada je danas sasvim jasno da se niti jedna vrsta umjetnosti ne može promatrati posve neovisno od društvenog konteksta u kojem nastaje, u slučaju javne skulpture ta je dijalektička veza još naglašenija nego inače. Za početak, skulpture u javnom prostoru urbanih ili ruralnih zajednica nikada ne mogu biti postavljene bez učešća političke volje ili barem postizanja političkog kompromisa i društvenog konsenzusa o tome što su bitni simboli i mitovi neke zajednice. Povijest nas uči da u regionalnom prostoru najčešće prevladava prva opcija, jer je konsenzus ili nemoguće postići ili se do njega javnom raspravom nije niti pokušalo doći. Ove retke pišem u Skoplju, fascinantnom gradu čija se veduta posljednjih godina stubokom mijenja na krajnje bizaran način, i to prije svega učešćem javne plastike (ili spomeničke skulpture, ili kako god tu granu umjetnosti želimo nazvati). Posvuda po strogom središtu grada, duž obale Vardara, niču spomenici proizvoljnim nacionalnim veličinama, od Aleksandra Makedonskog do sv. Ćirila i Metoda, te označavaju granicu prelaska iz mitologije u mitomaniju. Pri tome se njihov statični, tipizirani prikaz ne razlikuje mnogo od stilizacije socijalističkog realizma, čiji se ostaci ostataka još mogu vidjeti ponegdje po gradu, poput loše kopije spomenika Titu Antuna Augustinčića, odmah pokraj šarene reklame lokalnog mobilnog operatera. Tužna je paralela što današnja javna plastika u Skoplju u usporedbi s djelima iz socijalističke epohe djeluje poput regresije od klasičnog razdoblja grčke umjetnosti prema arhaičnom, samo bez imalo autentičnosti specifične faze civilizacijskog razvoja. Tako se "novo" Skoplje naočigled miješa s reliktima modernističke arhitekture, kao i s ostacima prijeratne baštine koji su preživjeli katastrofalni potres 1963. godine. Rezultat je neviđeni amalgam svega i svačega, u kojem je muslimanska čaršija jedno od rijetkih preostalih utočišta po mjeri čovjeka. Sve ovo, naravno, ne bi bilo moguće bez udjela političke volje i društvenih okolnosti, u koje ćemo detaljnije ulaziti nekom drugom prilikom. Dakako, postoje i suprotni primjeri, premda ne recentni, kada je izravna politička direktiva urodila spomenicima kojima se i danas s pravom ponosimo. Očekivano je tu prisjetiti se jasenovačkog cvijeta Bogdana Bogdanovića, koji je usprkos autorovom geniju mogao biti realiziran kao takav samo zato sto je "Stari" osobno tome dao zeleno svjetlo. Bilo je evidentno da neutralni karakter spomenika jedini može katarzično transformirati logorske patnje i stradanja (zaključak temeljim na anegdoti koju je Bogdanović osobno uvrstio u svoju neformalnu autobiografiju Ukleti neimar, a kojoj su i drugi svjedočili). Ukratko, u svijetu javne plastike malo toga je prepušteno slučaju. Tome je razlog sasvim jednostavan - pored estetizacije i kultiviranja životnog prostora, primarni cilj javne plastike je identifikacija zajednice s ideologijom koja ju oblikuje, ali i podčinjava. Kako znamo, u postizanju tog cilja nimalo se ne štedi -­ ekonomski aspekt produkcije spomenika u regiji kao da igra marginalnu ulogu. S tim se zaključkom vraćamo Zagrebu.

Već je i letimičan pogled na spomenike grada Zagreba dovoljan da se vidi do kakvih vrijednosti njegovi građani ponajviše drže. Uprimo prstom u eklatantni primjer dovitljive strategije pozicioniranja spomenika u javni prostor grada­ - u poveći spomenik Nikoli Tesli autora Ivana Meštrovića. Spomenik je na gradonačelnikovu inicijativu premješten iz dvorišta Instituta Ruđer Bošković (gdje ima više manje logičan pandan u spomeniku potonjem, podjednako pozamašnih dimenzija) na sam početak Tesline ulice, odnosno na križanje Tesline, Preradovićeve i Masarykove, ravno na gradsku "špicu". I to, praktički, pokraj terasa kafića gdje subotom kavice ispija gradska elita. Protiv postavljanja spomenika u prostor koji mu je po njegovim dimenzijama potpuno neprimjeren, pa čak i nakaradan, a uz to umanjuje i uspjele strane ove inače prosječne skulpture, nije se zaista pobunio nitko. Tesla je danas s tim prostorom toliko srastao da ga više uopće i ne primjećujemo. A to baš i nije karakteristika kojom bi se spomenici trebali dičiti, zar ne? Ipak, ovu je urbanu intervenciju presudila odluka prvog gradskog muža, koji se olako poigrao naslijeđem dviju kontroverznih ličnosti. One su takvima postale ne po vlastitom djelu, nego zbog načina kojima se tim djelom danas raspolaže, zahvaljujući postupcima kojima se ono mijesi u pogodne ideološke kalupe, iz kojih se potom peku podobne političke hostije. Na temelju građe koju su nam tijekom ture predstavili organizatori/ce, dalo bi se zaključiti da su žene u tom sustavu apsolutno nepodobne. Žanrovske odrednice ture bile su donekle šarolike ­ s jedne strane, stručni tim se koncentrirao na spomenike čije su autorice žene, ali koji ne prikazuju nužno "drugi spol", a s druge strane, obišli smo i spomenike muških autora koji predstavljaju povijesne i arhetipske ženske osobnosti, najčešće pojedinačno, ali u jednom slučaju i u grupi. Napokon, razgledali smo i primjere skulptura ženskih autorica koje tematiziraju tijelo žene na osebujan i neočekivan način, ili su također nastale u spomen zaslužnim ženama iz prošlosti. Tijekom gotovo trosatne ture napravili smo široki krug od Trga maršala Tita, preko Trga bana Josipa Jelačića, pa do Gornjeg grada i nazad putem Tuškanca, a redom smo susreli sljedeće umjetnine: Povijest Hrvata (Ivan Meštrović, 1932), Spomen­ploča Mariji Jambrešak (Ksenija Kantoci, 1939), Strijeljanje talaca (Frano Kršinić, 1951), Marija Jurić Zagorka (Stjepan Gračan, 1990), Prozor (Vera Dajht Kralj, 1991), Miroslav Krleža (Marija Ujević Galetović, 1985/2004) i Elegija (Ivan Frangeš Mihanović, 1910 /11, postavljeno 1994). Na glavnom gradskom trgu zadržali smo se kako bismo porazgovarali o monumentalnom spomeniku koji je tamo bio privremeno postavljen povodom oslobođenja 1945. godine, posvećen Antifašističkoj fronti žena, djelo kanonskog kipara Vojina Bakića i kolege mu Koste Angelija Radovanija. Premda je Bakić već tada započeo svoj put prema socijalističkom umjetničkom panteonu, zanimljivo je što je u specifičnom slučaju ovog spomenika prevladala posve oprečna Radovanijeva stilizacija (fotografija spomenika reproducirana je na letku koji je bio popratni dokument cijelog programa).

Na ogromnom drvenom postamentu tog spomenika bile su ispisane prigodne Titove riječi: "Ja se ponosim tim što stojim na čelu armije u kojoj ima ogroman broj žena. Ja mogu kazati da su žene u ovoj borbi po svom heroizmu, po svojoj izdržljivosti bile i jesu na prvom mjestu i u prvim redovima i našim narodima Jugoslavije čini čast što imaju takve kćeri." Kao i mnogo toga drugog u SFRJ, ni deklarativna afirmacija prava i društvenih pozicija žena nije uvijek odgovarala svakodnevnoj praksi, no službena agit­propaganda ženama je među brojnim identitetima barem priznala pravo na onaj ratnice, radnice i majke, i to s obzirom na jasne partijske prioritete (zemlju je prvo valjalo obraniti, potom i obnoviti, a naposljetku i razmnožiti njezine narode i narodnosti).

No, vratimo se još zakratko na turu. Ono što je tijekom naše šetnje bilo posebno zanimljivo je miješanje akademske rasprave na otvorenom s ostalim tipičnim performans­akcijama zagrebačke subote, poput konjičkog mimohoda na Trgu bana Jelačića i ostalih vašarskih atrakcija koje već odavno dominiraju žilom kucavicom grada. Sva ta halabuka stvarala je simptomatičan šum u komunikaciji zbog kojeg smo u našu aktivnost ulagali dodatni napor, no kada smo krenuli prema Mariji Jurić-Zagorki i zašli u Tkalčićevu ulicu, urbanu cjelinu nešto drugačijeg profila, stvari su dobile još pokoju dimenziju. Pokraj Zagorke, zasigurno najpopularnije ženske osobe kojom smo se bavili u turi, ophodnji su se pridružili prvi šetači-namjernici, koji su s nama ostali do kraja, pa je program tada počeo ostvarivati svoj puni smisao. Naprosto, u stvarnom se vremenu dogodila interakcija koja nije bila planirana, a budući da tura nipošto nije bila koncipirana ex-cathedra (ne samo zato jer katedre doslovno nije bilo), ona je dobila gotovo dramsku kvalitetu. Dogovorena progresija šetnje suštinski se nije mijenjala, ali je vijugala i krivudala, prilagođavajući se ritmu i osobnostima šetača, čime se dogodio živi dijalog s temom o kojoj smo razgovarali. U posljednje su vrijeme ovakve ture, vezane uz različite teme, sve češće, i čini se da predstavljaju zanimljivu protutežu uobičajenim metodama obilazaka grada, dapače – suživota s gradom. Znakovito je što je ovaj program [BLOK]­a, kao i, primjerice, ture inicijative 1postozagrad, bio namijenjen primarno samim Zagrepčanima, kako bi se o svome gradu educirali na nešto drugačiji način, koji im pruža mogućnost aktivne participacije u životu javnog prostora i promišljanja konteksta koji taj prostor određuje. Dakako, uz zaista javnu debatu. Jer, kao sto sve te inicijative zajednički pokazuju, krajnje je vrijeme da građani i građanke Zagreba osvijeste da prostor koji se u medijima javnim naziva tek cinično, u biti pripada ponajprije njima.  

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Dostupnost javnih dobara u demokraciji koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la antonija [at] kulturpunkt.hr 24.09.2014