Opasno poigravanje tehnologijom | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Opasno poigravanje tehnologijom

Sajam 3N - napusti normalne naprave napušta masovni, industrijski pristup svakodnevnoj tehnologiji i potiče improvizatorski i pustolovni odnos prema njoj.

Piše: Bernard Koludrović

Kada sam kao klinac uspješno popravio daljinski upravljač televizora neplanirano sam postao obiteljski majstor za svu tehniku i tehnologiju. Ne moram ni spominjati kako je taj prvotni popravak bio potpuni blef i kako se moje praktično poznavanje elektrike i elektronike nije nimalo proširilo. No to nije spriječilo dolazak pokvarenih tostera, glačala, televizora i računala u moje ruke, koji su nekim čudom popravljeni bivali vraćeni članovima obitelji. Alkemijski zahvati na matičnim pločama, tranzistorima i otpornicima neopisivi su i neponovljivi trenuci dječje igre, no nisu svi klinci tako naivni, a neke sam nedavno i upoznao na Sajmu 3N – napusti normalne naprave.

Sajam je održan u nedjelju, 12. studenog u prostorima riječke Filodrammatice, u organizaciji Drugog mora. Predstavljene su hakirane, prerađene i prilagođene, elektroničke i električne naprave kojima su dane nove i neočekivane funkcije. Uvertira sajmu bilo je predavanje Adama Harveyja, američkog umjetnika s prebivalištem u Berlinu, koji je u četvrtak, 9. studenog održao predavanje Od 1 do 100 piksela: Nadzor, privatnosti i računalni vid. Sljedeći dan Harvey je održao i radionicu Tehnologije prepoznavanja lica na kojoj su polaznici istražili implikacije življenja u svijetu koji je sve više čitljiv strojevima, ali i kreirali vlastiti sustav prepoznavanja lica. 

Harveyjevo predavanje uvelo nas je u kubistički svijet piksela, definirajući ih kao najmanju jedinicu prijenosa vizualne informacije. Pojedinačni piksel za ljudsko je oko nečitljivi paket jer digitalni spektar upisivih boja ne odgovara sposobnosti oka za razlikovanje valnih duljina. Nemogućnost čitanja informacije ne znači da ne prepoznajemo njezino postojanje. Jedan se piksel postavlja kao nositelj samo u odnosu prema drugome – pikselu ili tamnoj podlozi ekrana – odnosno, identitet mu je relacijski i diferencijacijski. Kubistički svijet piksela za Harveyja je ubuntuistički: osoba je osoba kroz druge, piksel je piksel kroz druge piksele, a njihova informacijska vrijednost to je veća što ih je više u skupu, rezoluciji. Odnos količine informacije i ljudske percepcije Harvey je predstavio primjerima malenih rezolucija koje otkrivaju začuđujuću količinu informacija – na 6x7 prepoznaje se ljudsko lice, emotivna reakcija se može pročitati na 40x40, dok 100x100 piksela otkriva sve identitetske kategorije osobe na slici. Predavanje je postavilo koordinate tehnologije, što sve skup piksela može skrivati i kako ih možemo čitati, čemu se vratio i kroz praktični pristup na radionici.

Ulazak u svijet informacija kodiranih pikselima kroz prizmu rezolucije otvorio je zabrinjavajuće opasnu mogućnost prepoznavanja ljudskih lica i radnji u rudimentarnoj tehnici. Harvey je s jedne strane govorio o opasnostima nadzora, a s druge o varijantama hakiranja rezolucije. Činjenica da sigurnosno-obavještajni sektor nadzire, analizira i djeluje u javnom prostoru putem programa prepoznavanja lica nije lako probavljiva, ali je tu i od nje ne možemo pobjeći. Svijest o nadziranju u Hrvatskoj nije razvijena jer se sustav, u mjeri u kojoj postoji, uglavnom ne vidi ili o njemu ne razmišljamo jer mislimo kako se događa negdje drugdje, na dalekom Zapadu. No izostanak svijesti ne govori ništa o stvarnom postojanju sustava – već dvije godine Sigurnosno-obavještajna agencija spojena je na sustav video nadzora javnih površina – a jezovita je primisao da pri vrlo malim rezolucijama naše radnje i lica mogu biti prepoznati. Realnost učinkovitosti policije govori nešto sasvim drugo – loša rezolucija uvijek je prepreka identifikaciji počinitelja zbog izostanka referentne baze podataka i programa prepoznavanja lica. 

Daleko zanimljivije su taktike hakiranja tehnologije za nadzor, od čega me najviše zainteresiralo rješenje CV Dazzle, Harveyjev projekt na kojem je počeo raditi 2010. godine, a predstavlja vizualna rješenja, maske kojima se onemogućuje čitanje facijalnih elemenata koji se uspoređuju s bazom podataka. Naziv projekta dolazi od prvosvjetskoratovske kamuflažne taktike, koja nije prikrivala postojanje nekoga ili nečega u prostoru, već je reducirala razlučivost promatranog. Kako je kamuflažna taktika analogna, digitalni promatrač postaje nepouzdan, a taktika gubi svoju učinkovitosti tek pri posljedičnom susretu s "analognim" pregledom, susretom s osobom iz osiguranja. No odgovor na percepcijski jaz između digitalnog promatrača – programa i analognog promatrača – osobe, duhovito je jednostavan. Ako želite izbjeći pogledu kamere i označavanju etiketom sumnjive osobe koja je hakirala svoje lice samo trebate gledati u svoje pametne mobitele. Toliko svakodnevna i očita radnja, za koju bi neki rekli kako je jedna od najopasnijih epidemija današnjice, najelegantnije je rješenje ako se želite izmaknuti pogledu sigurnosnih kamera.

Program za prepoznavanje lica, odnosno temelji njegove izrade bili su tema Harveyjeve radionice. Polaznici su naučili osnove takvih sustava te su zajedno izradili jedan namijenjen prepoznavanju vlastitih lica, za što je bilo ključno shvaćanje piksela kao paketa informacija, jer nije intuitivno kako nadzorne kamere i sustavi prepoznavanja lica mogu funkcionirati i u malenoj rezoluciji. Drugu radionicu, Sound Happens in The Group!, održali su članovi Theremidi Orchestra, uradi sam audio-vizualnog kolektiva koji djeluje u sklopu Društva Ljudmila, ljubljanskog laboratorija za znanost i umjetnost, koji su predstavili svoje analogne zvučne elektroničke sklopove TouchTone i Super-in-Low. Polaznici su mogli naučiti kako izraditi vlastite DIY zvučne sklopove, hakirati postojeće naprave, a dobili su i znanje iz osnova eksperimentalne zvučne umjetnosti.

Vrhunac trodnevnog seta događanja bio je subotnji Sajam 3N, koji je predstavio niz hakiranih i uradi sam naprava, interaktivnih instalacija, robota i instrumenata različitih namjena. Predstavili su se, uz spomenuti Theremidi Orchestra, zagrebačka Radiona, pulska Visualia Group, beogradski Hacklab, Anselmo Tumpić te skupina mladih dizajnera pod mentorstvom Olega Šurana i Martina Skellyja. Čak i ako ne znate ništa o elektronici ovo okupljanje moglo vas je naučiti jednu ključnu vrijednost – tehnologija je tu kako bismo ju koristili kako nama odgovara, a ne da robujemo dizajnerskim rješenjima koja nisu najkorisnija niti najučinkovitija.

"Otvaranje crijeva" postojećim uređajima igra je koju većina djece prolazi ne znajući uvijek što rade, ali postoje ljudi i priručnici koji vas mogu poučiti svemu što vas zanima. Ovogodišnji sajam kao publiku je okupio sve generacije zaigranih, kreativnih i pojedinaca oslobođenih od okvira priručnika za korištenje. U jednom trenutku klinci su se igrali lebdećom daskom krećući se kroz simulirani krajolik, dok su se oni malo veći okušavali u provaljivanju lokota. Svi su se trudili iscrtati kvadrat ploterom koji pokreće osam hakiranih fenova povezanih s jedinstvenim upravljačem, dok su čekali da se zagrije voda u pegli, otpusti para i prikaže šarenilo ispod sloja termoosjetljive crne boje. Nije postojala razlika u veselju i pozitivnoj energiji s kojom smo svi pristupali neobičnim napravama, bilo da je riječ o onima prokušanog majstora duhovitog dizajna poput Tumpića ili o hakerskim genijalnostima kolektiva iz Radione.

Nova generacija klinaca koja se motala po Filodrammatici mogla je vidjeti i dodirnuti svijet unutar zatvorenih kutija uređaja i možda prepoznati lakoću i jednostavnost koja se tamo skriva. Industrija masovne proizvodnje nagoni nas na kupovinu novih uređaja kao zamjenu za pokvarene stvaranjem dojma kako je ta kutija pred nama kompleksan proizvod. Neki zaista jesu, ali svi se svode na tranzistore, otpornike i čipove. Potonji su zeznuti igrači plemenitog kova s kojima nije lako, ali drugi su generički tipovi koje samo treba znati zalemiti na pravo mjesto. Neobične naprave prije svega su inženjerska pustolovina – primjerice, Radionin magnetski levitator koji raketu pogoni u smjeru kretanja magnetske sile – a tek potom dizajnerski proizvod. Poticanje takvog razmišljanja i kreativnosti novih generacija napravit će veliki pomak u shvaćanju tehnologije i njezine definiranosti profitno orijentiranom proizvodnjom. Sajam 3N treba promatrati kao opasno poigravanje tehnologijom, ali i ekonomijom.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 28.11.2017

VEZANE VIJESTI

Viskozno i sivo ili vunasto i ultraljubičasto?

Piše: Irena Borić

Izložba Nevidljivo koje nas okružuje vizualno je impresivna, ali važniji je njen haptički aspekt koji omogućava praktično poimanje znanstvenih i umjetničkih eksperimenata.

Zagušeni zvučni valovi

Piše: Anamarija Žugić

Ovogodišnji Sound Art Inkubator obilježen je nemogućnošću da značajan umjetnički senzibilitet dijela izlagača prezentira na adekvatan način.

Instrumenti koji ne isključuju

Piše: Lujo Parežanin
Djelovanje udruge Radiona.org usmjereno je na izradu široko dostupne, otvorene asistivne glazbene tehnologije i instrumenata za osobe s posebnim potrebama.