Opservacijsko suočavanje s društvenom realnosti | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Opservacijsko suočavanje s društvenom realnosti

Najnovija domaća nefikcijska produkcija, prikazana na Liburniji, u najvećoj je mjeri obilježena pristupom minimalističke interferencije u izvanfilmsku stvarnost.

Piše: Matej Beluhan

Goran Dević, Buffet Željezara, FOTO: ZagrebDox

Kao temeljna odrednica dokumentarnog roda, ideja audiovizualne reprezentacije izvanjskog svijeta posljedično stvara čvrstu vezu nefikcijskog filmskog stvaralaštva s društveno i socijalno angažiranim temama. Samim time, uz dokumentaristiku su se od samih njenih početaka vezali termini poput "istinitosti", a kasnije su se javili i različiti teorijski pristupi u prikazu "realnosti" izvanjskoga svijeta. Međutim, autori filmskim medijem ulaze u komunikacijski proces koji izvanjsko svodi tek na fragmentirani sloj stvarnosti uhvaćen objektivom kamere i predstavljen u audiovizualnom obliku. Stoga se prava snaga dokumentaraca ne nalazi u njegovom odnosu spram vlastita sadržaja, već u različitim interpretacijama i utiscima koje taj odnos stvara kod gledatelja.

Hrvatski dokumentarni film je tijekom 1990-ih preživio produkcijsko zamiranje i zatim se polagano krenuo podizati na noge, osobito nakon pokretanja neovisne ustanove za proizvodnju filmova FACTUM. Ista je kuća 2005. organizirala prvi ZagrebDox — međunarodni festival dokumentarnog filma, no tri godine ranije na svoje se putovanje zaputio najstariji, a i dalje jedini, festival domaćeg dokumentarnog filma — Liburnia Film Festival. Uzevši u obzir da u natjecateljskom programu ZagrebDoxa, zbog profesorske pozicije direktora festivala Nenada Puhovskog na ADU-u, nema mjesta za radove sa zagrebačke akademije, Liburnia Film Festival je jedino sjecište najboljih radova iz recentnog stvaralaštva renomiranih autora, debitanata, novinara i studenata te je na ovogodišnjem 15. izdanju festivala na opatijskoj maloj Ljetnoj pozornici u konkurenciji prikazano 22 naslova.

Iz svijeta studentice režije na ADU-u s diplomskim je radom Kamo idemo odlučno zakoračila Lidija Špegar, diplomirana novinarka koja iza sebe ima dva dovršena projekta, edukativno-dokumentarni Okus skrbi (2014.) u kojem senzibilizira javnost za probleme s kojima se susreću mladi nakon izlaska iz sustava alternativne skrbi i Neke stvari ne treba sakriti (2014.) u kojem istražuje prošlost osobe koja je posthumno dobila priznanje "Pravednika među narodima". Iako je znala da će temu za svoj sljedeći uradak pronaći u svijetu taksista, Špegar je strpljivo godinu dana tragala za pravim smjerom te je naposljetku autorska intuicija "kliknula" u razgovoru sa zagrebačkom taksisticom Ljiljom. Žene taksistice u metropoli su još uvijek rijetkost i Ljilja se ističe jer se jedina od kolegica odvažila voziti noću, a ipak Kamo idemo nije koncipiran kao studija populacije zagrebačkih taksistica i predrasuda s kojima se one susreću.

Umjesto toga, Špegar se na samom početku dotiče reakcija putnika na ženskog vozača taksija da bi zatim na vidjelo isplovilo narativno težište filma, odnosno autoritativna stoička osobnost nositeljice radnje koja nas povezuje s njenom poslovnom svakodnevicom na kojoj provodi 12 sati dnevno u društvu kvazi-macho muškaraca, ekipe u viteškim oklopima, cvrkutavih nezrelih klinaca, stranca zainteresiranog za društveno-socijalnu situaciju u Hrvatskoj i konobarice koja doživljava iskustva slična Ljiljinim, no opet joj zavidi na odvažnosti da vozi taksi noću. Nakon upoznavanja s radnim okruženjem i neizravnog doticanja problema hrvatskog društva kroz interakciju vozačice i njenih mušterija, autorica polagano odmotava i slojevito klupko osobne priče taksistice koja na kraju pakira stvari i odlazi iz Hrvatske. Scenaristička kompaktnost uspješno je provukla sliku našeg društva kroz priču o osobi koja ima nešto za reći o stvarnosti koju zajedno proživljavamo, a ulazak u osobni prostor dao je posebnu dubinu ionako već režijski spretno izvedenom i svjetonazorski zrelom dokumentarnom ostvarenju.

Borba protiv bezobzirnog kapitalizma u hrvatskom društvu nikada nije zaživjela u jačoj mjeri kao kada su se radnici Ivanečke tvornice alatnih strojeva (ITAS) pobunili protiv vlasnika koji su postrojenje doveli do ruba propasti. Priča o petogodišnjoj borbi za očuvanje tvornice koja je nekoć bila dio Prvomajske, jedne od najuspješnijih tvornica u Jugoslaviji, zasluženo je zaživjela u filmskom svijetu zahvaljujući redateljici i televizijskoj novinarki Vedrani Pribačić. Tvornica je naša ukazuje na problematičan proboj privatizacije u tranzicijom zahvaćenu mladu državu – preciznije, na provjereni recept koji je previše puta uspješno isproban na hrvatskim kompanijama, a glasi otprilike ovako: uništi proizvodnju, otpusti radnike i zaradi na prodaji nekretnina.

Međutim, ljubav radnika ITAS-a prema tvornici koja im je prehranjivala obitelji bila ja jača od kapitalističkog bubnja i društvene nepravde u kojoj su sudjelovali i domaći političari ruku privezanih za interese stranog kapitala. Vidjevši da pomoć neće doći izvana i da će proizvodni strojevi zauvijek stati ako sami nešto ne poduzmu, dvjestotinjak se zaposlenika odvažilo svoju "drugu obitelj" braniti iznutra – istjerivanjem novih vlasnika, zatvaranjem u tvornicu, postavljanjem straže i naposljetku štrajkom glađu u koji se u bezizglednoj situaciji upustilo 18 radnika.

Tvornica je naša nije samo priča o borbi protiv kapitalizma, već i priča o ljubavi radnika prema postrojenju koje im život znači te priča o ljudskom zajedništvu zahvaljujući kojem su pobunjenici dobili prijeko potrebnu pomoć u obrani svoje tvornice. Pribačić je bez uplitanja prepustila radnicima da iznesu svoju stranu, a nositelja radnje je pronašla u osobi koja je najviše zaslužna za ujedinjavanje ITAS-ovih radnika, sindikalnom povjereniku Dragutinu Vargi čija je organiziranost pomogla da ITAS danas uspješno posluje na pet stranih tržišta i to na principu radničkog dioničarstva.

Osim gubitka radnih mjesta i odlaska radne snage svih generacija u inozemstvo, dio surove hrvatske stvarnosti svakodnevne su deložacije obitelji iz njihovih domova. Upravo se toj teško probavljivoj tematici u svojem najnovijem projektu Dom posvetio novinar i etablirani redatelj dokumentarnih filmova Zdenko Jurilj. Izravan dokumentarni pristup svjedoči prizorima sloma onoga malo što je ostalo od ljudskog dostojanstva; kordoni specijalne policije postrojavaju se pred trošnim kućicama dok ih iz dvorišta za suosjećanje mole ljudi koji ostaju bez krova nad glavom, razbijanje ulaznih vrata te vapaji staraca i djece koji su silom izbačeni iz svojih domova, sukob odlučnih provoditelja ovrhe i buntovnih aktivista, sav taj kaos oslikava manjak pravnog senzibiliteta za socijalno ugrožene obitelji. Snimke su grube koliko i prizori koje dokumentiraju dok je, dramaturški gledano, film ilustrativno kaotičan. No cjelokupan dojam da Dom nije sazrio u neku umjetnički zaokruženiju cjelinu odgovara socijalno-pravnoj politici koja nije sazrela dovoljno da prepozna da dostojanstvo ljudskog života stoji ispred sustava koji bi to dostojanstvo trebao štititi.

U Hrvatskoj se ne ispražnjuju samo domovi, već i sela pa i gradovi poput Siska, rodnog mjesta autora čiji se prethodni dokumentarni uradak Dvije peći za udarnika Josipa Trojka (2012.) bavi socioekonomskim posrnućem nekada značajnog industrijskog središta. Pet smo godina čekali na sljedeće dokumentarno ostvarenje Gorana Devića, a ideja za Buffet Željezara mu se nametnula kada je redatelj tijekom stanke na snimanju kratkometražnog igranog filma Na vodi (2015.) otišao u vožnju poznatim ulicama, sjeo u kafić, naručio kavu te otkrio sudbinu kavane koja je nekoć bila glavno okupljalište radnika iz obližnje Željezare Sisak. Film opservacije krasi stroga kompozicija dugih statičnih kadrova koja kao da u gledatelja utiskuje neumoljivu prolaznost vremena i krutu narav raspada domaće ekonomije. Nositelji radnje su bračni par Erna i Dževad koje pratimo u ogoljeloj svakodnevici njihova zadnjeg radnog tjedna pred zaključavanje vrata kavane i odlazak u Njemačku gdje jednog od njih već čeka novo radno mjesto.

Opservacijski pristup minimalističke interferencije u izvanfilmsku stvarnost tako je obilježio veći dio najnovije domaće nefikcijske produkcije, a razlika se nazire u daljnjem raslojavanju opservacijske tehnike u kojem se akademski obrazovani redatelji i redateljice češće priklanjaju fly on the wall tradiciji vizualno čvrste kompozicije, sporijeg ritma i narativne strukture dok novinarska struka ostavlja sirovosti i kaotičnosti zabilježene zbilje da progovara za sebe. Domaći dokumentarni filmovi na ekran donose priče vrijedne pamćenja i prezentiraju probleme čije je rješavanje od širokog društvenog interesa te su upravo zato nužni festivali poput Liburnije. Kako bi se iskoristio socijalno angažirani i društveno osvješćujući potencijal hrvatskih dokumentarnih filmova potrebno ih je prikazati što je moguće široj publici pa se nadamo i da će program Liburnia uplovljava s pobjedničkim filmovima ovogodišnjeg izdanja stići obići što je moguće više gradova prije nego što se svi iz njih isele u neke manje tmurne krajeve.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 01.09.2017

VEZANE VIJESTI

Izrazita heterogenost i kvalitativne oscilacije

Piše: Luka Antonina
Autorski pristupi u dokumentarcima prikazanim na Danima hrvatskog filma idu od razine stilskih vježbi do solidno razrađene filmske sintakse i sporadičnih bljeskova sugestivne poetike.

Paradoksi kratkog filma

Piše: Iva Rosandić
Iako se otkriva kao najzahtjevnija, kratka forma u ovdašnjoj igranoj produkciji redovito preuzima funkciju vježbe, a rjeđe služi traganju za individualnom artističkom poetikom.

Nepriznata umjetnička vrijednost

Piše: Iva Milaković

Usprkos kvaliteti, manjinske se koprodukcije nalaze u paradoksalnom položaju između promišljenog sufinanciranja proizvodnje i izostanka distribucijske i promotivne podrške.