Ovalni nered | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Ovalni nered

Nakon početnog odmaka od uobičajenih prikaza američke visoke politike, serija Scandal zapetljala se u histrionske monologe i nespretne pripovjedne klišeje.

Piše: Tonći Kožul

[Upozorenje: u ovom tekstu će biti ponešto spojlera, s tim da nisam spojlao ništa bitno vezano uz superlativnu drugu sezonu! Ali uglavnom, ako ne želite čitati ništa što ima spojlere za serije koje bi potencijalno gledali, onda u najkraćim crtama: sapuničasti politički triler, prve dvije sezone odlične, dalje gledajte isključivo na vlastitu odgovornost.]

Ona je bivša prva dama Sjedinjenih američkih država, supruga predsjednika-šarmera čija je omiljenost u narodu splasnula nakon seksualnog skandala u drugom mandatu. Potom se i sama upustila u predsjedničku utrku iz koje je uspješno izbacila kontroverznog bogatog biznismena-sirovinu te tako zasjela u Ovalni ured kako bi provodila svoju politiku – pravo žena na abortus, besplatno fakultetsko obrazovanje i više poreze za korporacije. Ona je Mellie Grant, trenutna fiktivna predsjednica SAD-a u seriji Scandal, a od Hillary Clinton se razlikuje ne samo po tome što je dobila izbore – nego i po pripadnosti Republikanskoj stranci!!!

Ne, ozbiljno. Bez zajebancije!

Veliki uspjeh Zapadnog krila je podrazumijevao da je samo pitanje vremena kada će na njegovo dobroćudno-naivno slavljenje visoke politike uslijediti cinična TV-reakcija. Nešto manje od godinu dana prije nego što su krenuli Scandal i Veep startao je Boss, serija s Kelseyjem Grammerom u ulozi gradonačelnika Chicaga, koja je u svom kratkom vijeku od dvije sezone otišla u – skroz drugi ekstrem, dajući uzoriti primjer kako ne valja raditi takve serije. Jer Boss je bio toliko temeljito prožet jeftinim "mračnije = dublje" rezonom da u toj seriji ama baš nitko nikada nije bio dobar čovjek; svi, ali baš svi likovi su uvijek, non-stop bili korumpirani i pokvareni do srži, makijavelistički psihopati 24 sata na dan, svaki dan, do toliko karikaturalnih razmjera da mi se ponekad činilo da ne gledam ljudska bića nego nekakve zle, seksualno devijantne robote.

Boss je ujedno i pribjegao onom banalnom "svi su oni isti" tako što ni u jednom trenutku nije otkrio stranačku pripadnost svog bandićevsko-staljinističko-kaligulastog protagonista – dok je Scandal barem imao hrabrosti jasno smjestiti svoje likove u konkretne tabore, pa makar i na način koji nema veze s mozgom. A Mellie Grant pritom nipošto nije usamljen slučaj; uzmimo samo Cyrusa Beenea, republikanskog veterana čiji utjecaj varira od garniture do garniture ali isto uvijek vuče konce odnekud iz pozadine – dakle, nešto kao Scandalov Vladimir Šeks, uz možda pokoju sitnu razliku (teško mi je ipak zamisliti Šeksa kao, naprimjer, otvorenog geja koji šalje svog muža da se šlata s mužem Martine Dalić kako bi je ucjenjivao neugodnim slikama, ili da Šeks odluči promijeniti stranački tabor te uz pomoć agenta SOA-e napravi plan da omili Bernardića javnosti tako što insceniraju talačku krizu – koja uključuje i planirane smrti nekoliko posve nedužnih ljudi – iz koje Bernardić izađe kao heroj!)... Elem, Cyrus je prvo bio glavni tajnik republikanskog predsjednika SAD-a. Pa je onda bio demokratski kandidat za potpredsjednika SAD-a. I sada je potpredsjednik SAD-a. U republikanskoj administraciji. Ma, Šeks je mala beba.

Scandal je nepobitno jedna poprilično blesava serija. Glavna junakinja je Olivia Pope, šefica OPA-e (Olivia Pope & Associates), firme koja velikim washingtonskim ribama popravlja stvari – bilo da je riječ o javnom imidžu ili o lešu koji treba ukloniti iz hotelske sobe, nebitno. A ujedno je i ljubavnica Fitzgeralda "Fitza" Granta, predsjednika Amerike (sad već bivšeg, je l'). Olivijini podređeni se vole nazivati gladijatorima. Psihopati iz krugova vezanih uz Bijelu kuću otimaju, muče i ubijaju ljude, ali ističu kako to rade za republiku. Ekipa iz OPA-e katkad isto zna otimati, mučiti i ubijati ljude ali to je više, onak', pravednički, dok god Olivia nosi metaforički bijeli šešir. Svaki lik u seriji u bilo koje doba dana i noći ima spreman histrionski monolog od dvije-tri minute, unutar kojeg će svakako spomenuti ili "republiku", ili "bijeli šešir", ili "gladijatore". Ako bi drmnuli jednu ljutu svaki put kad u Scandalu čujete neku od tih riječi, bili bi mrtvi k'o majke do kraja treće epizode – pa i prije, ako bi usto još potegnuli svaki put kad vidite Oliviju s čašom crnog vina u ruci ili Fitza s čašom viskija (u jednom trenutku ga čak pije dok se tušira!).

A opet, unatoč svemu tome, Scandal je nekoć bio i stvarno dobra serija. Odlična, štoviše! Nakon što je po svršetku probne prve sezone od sedam epizoda nadrastao okvire procedurala i potpuno se posvetio velikoj krovnoj priči, Scandal u prvih trinaest epizoda druge sezone niže obrat za obratom, svaki luđi i uzbudljiviji od prethodnog; majstorski složena priča o zavjeri u najvišim ešalonima vlasti konstantno diže napetost u krešendu bez praznog hoda, sve do klimaksa. Ako ne i nekoliko klimaksa! Malo što je ovog milenija na televiziji bilo tako zabavno kao tih prvih dvadeset epizoda Scandala.

No onda se pojavio problem. Jer kada imaš jedan takav turbonabrijani politički sapu-triler koji operira po principu "brže, više, jače, još, još, JOŠ!", a odrađena je zavjera koja je uključivala najviše dužnosnike najmoćnije države svijeta – ta kako možeš dalje od toga? Što može biti veće od najveće zamislive zavjere, a da ne uključuje ljude-reptile i tako to? Odgovor je uslijedio jako brzo, s jednim slovom i tri brojke na čiji spomen većina nas što se i dalje bakćemo sa Scandalom samo mrzovoljno progunđa i zakoluta očima: B613.

Dok je Scandal upoznavao svoje nesretne gledatelje s tom svemoćnom tajnom vladinom organizacijom koja ne preza ni od čega kako bi zaštitila republiku, Revenge – još jedan sapuničasti triler s toliko dobro složenom i zabavnom prvom sezonom da mu je bilo lako oprostiti, a ono, iznimno relaksiran pristup logici i smislenosti – istovremeno je u svojoj drugoj sezoni muku mučio s vlastitim pandanom B613, svemoćnom tajnom nevladinom organizacijom zvanom Inicijativa. U oba slučaja je problem upravo u tome što se radi o, pa, svemoćnim organizacijama: imaju na raspolaganju neograničene resurse, imaju svoje ljude svugdje, mogu učiniti doslovno sve, nitko im ne može ništa, i svaka pobjeda naših junaka je potpuno beznačajna jer su time odrubili samo jednu glavu hidre koja ima... stotine glava? Tisuće? Stotine tisuća? Where's the fun in that?

Nakon što se Revenge tako besciljno zakomplicirao da je počeo ozbiljno gubiti gledatelje, TV-kuća je dala nogu autoru serije i za kormilo scenarističkog tima postavila novog čovjeka koji je odmah otkantao manje-više sve što se dogodilo u drugoj sezoni (u urnebesnom meta-trenutku na početku treće, jedan od likova doslovno kaže: "Nemojmo više nikada izgovoriti riječ 'Inicijativa'"!) i krenuo redom, impresivno sistematski, ispravljati krive Drine... Ali lako je TV-glavešinama dati nogu nekom tamo liku koji je prije Revengea pisao za The O.C. – drugo je suprotstaviti se Shondi Rhimes, autorici Uvoda u anatomiju i Privatne prakse koja je Scandalom zacementirala status jedne od najlukrativnijih figura televizijskog biznisa (nedavno je potpisala ekskluzivni višegodišnji ugovor s Netflixom). Takvima ne možeš tek tako doći i reći: "Čuj, kužimo da obožavaš Alias i sve, ali... ajde malo oladi s tim B613, može?" 

Koliko god da bile trashy, serije Shonde Rhimes imaju i jedan, hm, kako da kažem... liberalno-feministički pečat (da, svjestan sam onog argumenta kako je upitno može li se feminizam koji nije antikapitalistički uopće zvati feminizmom, ali ajmo to ostaviti za neku drugu prigodu ako može)? Njezine glavne junakinje su uspješne, ambiciozne žene s vrludavim moralnim kompasom koje su dogurale tu gdje jesu gazeći preko tuđih leševa (katkad i doslovno!); one mogu sve što i muškarci – pa i biti karijeristička đubrad – ali navijamo za njih jer se generalno ipak bore za ono što je ispravno i pritom ne jebu živu silu. Olivia Pope, primjerice, u jednoj epizodi Scandala izvrši abortus, i nema nikakvog moraliziranja oko toga, nema scena u kojima traži ičiji savjet ili dozvolu – ona to jednostavno obavi, potpuno neceremonijalno, bez ikakve pompe, i nastavi dalje sa svojim životom.

A pošto je glavna privlačnost lika Olivije Pope u tome što zna što hoće i što ne dozvoljava ničemu i nikome da je spriječi da to ostvari, serija izgubi uporište kada ona ostane nemoćna pred svemoćnom tajnom organizacijom koju usto – da stvar bude još gora – vodi njezin otac Eli Pope zvani Rowan. Čim na scenu stupi B613, onu staru, samouvjerenu Oliviju viđamo samo na mahove – većinu vremena je uplašena, deprimirana, zbunjena, izgubljena. Baš kao i sama serija.

Jest da Scandal svako malo živne kada se uspije odmaknuti od B613, ali to uvijek bude kratkog daha – jer samo je pitanje vremena kada će opet Rowan izviriti iza ugla, pa ili će mu se Olivia suprotstaviti, na što će joj on odvaliti n-ti histrionski monolog kako jabuka ne pada daleko od stabla, ili će se pak on pobojati da je Olivia previše zabrazdila, na što će ona imati n-ti histrionski monolog kako jabuka ne pada daleko od stabla. A republika zijeva i gleda na sat.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 01.12.2017

VEZANE VIJESTI

I bogati, sebični, razmaženi plaču

Piše: Tonći Kožul

Serija Transparent najbolja je kada antipatičnu sebičnost njenih privilegiranih protagonista u drugi plan gurne njen introspektivni ton, vizualna poetičnost i plastični dijalozi.

Moj galaktički dida i ja

Piše: Tonći Kožul

Iako je dio njenih fanova nepodnošljiv, Rick & Morty je pametna, egzistencijalistička serija koja propituje uvjerenje genijalnog glavnog junaka kako mu ni do čega nije stalo.

Identifikacija mladima, ogledalo roditeljima

Piše: Leona Širac

Nemoj nikome reći i u drugoj sezoni ostaje dosljedna svojoj poetici i ne ispričava se za beskrupuloznost i provokativnost, no ipak joj nedostaje bolja fabularna razrada.