Ozbiljno neozbiljna glazbena kontrakultura | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Ozbiljno neozbiljna glazbena kontrakultura

Izdanje Silvio Foretić. Transakcije/Transactions. 1968.-1979. donosi sjajne elektroakustičke fragmente koji se ne uspijevaju etablirati i zaživjeti kroz svoju osakaćenost.

Piše: Nina Čalopek

Kada je 2016. godine u izdanju Croatia Recordsa i Multimedijalnog instituta izašla Antologija elektroakustičke glazbe hrvatskih skladatelja. U potrazi za novim zvukom 1956.-1984. autora Višeslava Laboša, pothvat je bio dočekan i pohvaljen kao veliki rez u pogledu valorizacije i interpretacije prostora elektroakustičke glazbe u Hrvata. Na toj liniji, iako su s generalno prihvaćene pozicije pogleda na kompletni suvremenoglazbeni hrvatski povijesni prostor neke točke autorovog fokusa bile suspektne, mogle su se opravdati inicijalnom potrebom novog čitanja polja.

Međutim, novim izdanjem iz serije Silvio Foretić. Transakcije/Transactions. 1968.-1979. (Multimedijalni institut, 2017.) ova polemika se još više rastvara. Silvio Foretić zasigurno nije skladatelj kojeg ćemo instinktivno prepoznati kao elektroakustičkog skladatelja. On također nije skladatelj ex cathedra. Nikad jednoznačan ni dogmatičan, ni sklon autoritetima ili sam autoritaran. U kojoj god da je fazi svojeg stvaralačkog posla, na kojoj god lokaciji i u kojim god prilikama, pred kojim god izazovom, koliko god prihvaćen i cijenjen ili odbijan i ruban, Foretić je ozbiljno neozbiljna kontrakultura. Osim toga, Foretić je i multiperformer – i narator i pjevač i instrumentalist i glumac i simulator – sve na usluzi umjetnosti. 

Njegov elektroakustički opus – ili barem onaj dio koji se oslanja na takav princip rada – važna je dionica u cjelini ovoga kompleksnog opusa. No ista ta dionica ne bi se trebala ni smjela dekontekstualizirati od Foretićevih, kako se u popratnoj knjižici ovog izdanja ispravno opisuje Foretićev stvaralački uzus, "pothvata" na liniji Cageovih happeninga ili Kagelove estetike novog muzičkog teatra – preciznije, instrumentalnog teatra.

Deklarativno to ne čini niti ovo izdanje. U uvodnom tekstu spominje se rana, zapravo studentska faza Foretićevog bivanja uz Janka Jezovšeka i njihovih van- i/ili protiv-institucionalnih akcija pod Ansamblom za suvremenu glazbu, koja prethodi odlasku u Köln kasnih 60-ih, a u kojem mu se i pruža mogućnost prvog susreta i rada u elektronskom studiju (Visoke glazbene škole u Kölnu). Osim toga svi brojevi prikazani u ovom izdanju upravo i jesu komadi koji svojom referencijalnošću te formom i spadaju u Foretićeve teatarsko-glazbene istupe, koje je vrlo često skladatelj i sam izvodio. No ipak (osim Balkanala, 1968.-1974.), ono što je zvučno ponuđeno samo su elektroakustički fragmenti izvučeni iz konteksta cjeline djela, e kako bi se dokazalo, po objašnjenju autora, da "svojom snažnom soničnom simboličnošću potvrđuje status glazbene umjetnosti kao umjetnosti prvog stupnja, pokazujući glazbu slobodnom od smisla teksta za koji je ona izvorno komponirana".

Na taj način nam se nude dijelovi iz mono-melodrame Der Achte Tag oder auf der Suche nach der weissen Zeit (1973.-1974.), Monolog klavira (1970.-1971.) iz djela Für Klavier – sonata quasi una fantasia, te Duo i trio (1978.-1979.) iz Semi-mono opere. Svakako je legitimno sagledati ove fragmente izolirano, kroz prizmu medija i uskospecijalizirani interes za Foretićev rad u kelnskom elektronskom studiju, no na ovakvom izdanju, za koje mi se čini da ipak teži holistički prikazati autora u jednoj točki njegovog djelovanja, ipak ostaje dojam nedorečenosti. Da kažemo to drugačije, na razini informacije ovi "ficleki" su sjajni te dokazuju valjanost Foretićeve skladateljske majstorije i unutar elektroakustike 60-ih i 70-ih – iako nisam sigurna je li to uopće bilo i potrebno dokazivati – ali se ipak ne uspijevaju etablirati i zaživjeti kroz svoju osakaćenost. I to nije paradoks. Jer Foretićeva djela, bez obzira koliko se jednostavnima (slušno, semantički, formom, izvedbom, namjernom banalnošću) činila, spadaju u kategoriju više kompleksnosti i zbroja odnosa. 

Taj nesrazmjer prikaza najbolje se vidi u odnosu na jedino djelo koje je doneseno na ovom izdanju kao cjelina – Balkanal (u trajanju od 31:46, 1968.-1974.; koautorstvo Janko Jezovšek). Ovaj pučki oratorij, kako ga Foretić cinično prokazuje, koristi glasove (Zdenka Kapko-Foretić, Seadeta Midžić, Jasna Staničić-Müller, Janko Jezovšek i Silvio Foretić) koji govore, pjevaju, šapću i mrmljaju čitav katalog pučkih klevetvi i uvreda na granici s pučkim prostačenjem ("Vrag te odnio! Vrag ti mira ne dao! Nebo se srušilo na tebe! Da bog da krepo! More ti kuću poplavilo! Djeca ti gologuza hodala! Cigani ti svirali i pjevali!"). Međutim, sami glasovi i narodni instrumenti, koji se koriste ponovno kao referenca semantičkog konteksta u kojem se nalazimo, elektroakustički su obrađeni samo kako bi se proizvele različite geste i različiti ritmovi i metar (koje sam niz i repeticija kleveta tako imanentno već posjeduje) u odnosu na glazbeno vrijeme, odnosno formu, ali istovremeno i jednako važno i u odnosu na samu referencijalnost teksta, ali i na način njegovog čitanja, govorenja, pjevanja. 

Stoga, ako se već nije htjelo prikazati sva djela koja su sad fragmentirana na ovom izdanju, trebalo se ograničiti samo na neka. Time bi ovo izdanje bilo mnogo vrednije te bi, uz kvalitetan analitički popratni tekst fokusiran upravo na mjesto i funkciju elektroakustičkih dionica Foretićevog opusa, pružilo kvalitetniji pregled tog dijela skladateljevog djelovanja. Ovako su nastale samo ilustracije kojima se zapravo pokazalo koliko Foretićeva glazba nije ilustrativna, već gradi mrežu kroz koju splet različitih umjetničkih medija, namjere, socijalno-političko-kulturnog konteksta i umjetničke akcije per se vibrira, provocira i nikada se do kraja ne da raslojiti niti objasniti – što je zapravo sasvim u redu.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 26.03.2018

VEZANE VIJESTI

Nove avanture iz povijesti elektroakustike

Piše: Nina Čalopek

'Antologija elektroakustičke glazbe hrvatskih skladatelja' urednika Višeslava Laboša prvo je izdanje u povijesti hrvatske diskografije u cijelosti posvećeno ovom zanemarenom području.

Ponuditi novo čitanje novog

Piše: Nina Čalopek

Izlog suvremenog zvuka dobar je spoj atmosfere i prilike da se osjećamo publikom, no ostaje potreba da za iduću ediciju napravi određeni zaokret ili skok.

Organski gravitacijski ples na podlozi jazza

Piše: Anamarija Žugić

Na albumu Gravity Kozmodrum vješto dozira jazz naobrazbu s tradicijom klasičnog minimalizma, ali i klupske scene, post-rocka i elektroničke glazbe sedamdesetih.