Oživljavanje Kostajnice

S Danielom Pavlićem razgovaramo o udruzi Kostajnička alternativna scena i Inicijativi nadrealista Kostajnice.

Razgovarala: Petra Novak

KP: Za početak, možeš li objasniti kako je osnovana udruga KAOS – Kostajnička alternativna scena? 

D. P.: Kad sam se 1997. godine nakon fakulteta vratio u Hrvatsku Kostajnicu, ovdje me zateklo poprilično depresivno stanje. Grad je bio razrušen i nije bilo nikakvog kulturnog sadržaja, kao ni sadržaja za mlade. U to se vrijeme – a sve je bilo puno oružja – dogodilo nekoliko samoubojstava među mladima, bilo ih je tri ili četiri. Nekoliko nas pokušalo se okupiti kao civilna inicijativa, kao udruga, te dati toj djeci i mladima, nekakav sadržaj oko kojeg bi se mogli okupiti. Na okruglom stolu kojeg je kao reakciju na samoubojstva organizirao Grad, iznio sam ideju o organizaciji streetball takmičenja, o okupljanjima mladih, druženjima i kompjuterskim radionicama. No umjesto da se ta ideja podrži, odmah su krenule priče poput "čiji je taj igrač" i slično. Mi smo to odlučili ignorirati te smo kao civilna inicijativa bez imena organizirali prvi streetball. Imali smo zapravo ideju o imenu, razmišljali smo kako bi se nazvali, ali nismo još uvijek osnovali udrugu. Godine 2000. smo počeli raditi kao KAOS – Kostajnička alternativna scena, održali smo osnivačku skupštinu, registrirali se i krenuli s aktivnostima. Bilo nas je nekoliko te iako smo pokušali okupiti što više ljudi, jezgru smo činili Miroslav Vrabac, Oliver Marušić, Ivan Lacković, Barbara Krupić, pokojna profesorica Mila Gačić i ja. Bila je to neka pokretačka jezgra, nas par koji smo "vukli" to sve. Bitno mi je spomenuti profesoricu Gačić jer je kao profesorica biologije predstavljala sponu s našom srednjom školom. Dakle,  prvo što smo organizirali bila su streetball takmičenja, a 2001. smo započeli s konkretnim akcijama te smo u suradnji s Volonterskim centrom Zagreb (VCZ) pokrenuli Međunarodni volonterski kamp. U sklopu tog prvog  kampa, u kostajničkoj smo osnovnoj školi smjestili desetak volontera iz Belgije, Španjolske, Češke, SAD-a i Irske. Kad smo vidjeli da mladi na neki način unose život ovom gradu, odmah smo – iste te 2001. godine – ugostili animatore iz Francuske koji su čitav kolovoz radili volonterske akcije s djecom. Tada su nas i lokalne vlasti prepoznale kao partnera. No, samo da se vratim na već spomenuti okrugli stol: mi smo tada tražili da nam se dodijele prostorije, ali su nas odbili. Potom smo izveli nešto poput performansa, napravili smo "oživnice", suprotno osmrtnicama, na kojima smo napisali kako se zovemo, čime se želimo baviti, pozvali ostale koji nam se žele pridružiti i potpisali se kao Kostajnička alternativna scena – KAOS. Tim plakatima smo preko noći prelijepili čitav grad kako bi ih ujutro vidjeli ljudi koji su išli na posao. Iako "oživnice" nisu imale crne obrube već leptiriće i bile su šarene, zbog sličnog formata su uistinu izgledale kao osmrtnice te su građani ostali šokirani. Odmah potom nazvao nas je gradonačelnik tražeći da ih uklonimo. Nije nas shvatio te smo sljedeće godinu ili dvije proveli dokazujući se. Organizirali smo Performance FEST, kao kamp za mlade koji će do podne osmišljavati program, a navečer ga realizirati na obali Une, na kupalištu Kavrlja. Privukli smo i djecu i mlade te smo 22. lipnja 2003. godine, na Dan antifašističke borbe, organizirali prvi punk koncert u povijesti Hrvatske Kostajnice. Nakon Performance FEST-a smo počeli dobivati potporu donatora, veleposlanstava Velike Britanije i Nizozemske te smo započeli program međunarodnih volonterskih kampova. Potom smo se aktivirali protiv odlaganja nisko i srednje radioaktivnog otpada na Trgovskoj gori, koja je tridesetak kilometara udaljena od Kostajnice. I ovdje smo nastupili kao civilna inicijativa i na neki način po tome postali i poznati, i u Hrvatskoj i inozemstvu, jer su stizale reportažne ekipe iz Italije i Austrije, i snimali reportaže o ekološki svjesnoj inicijativi mladih koji ne želi nuklearni otpad u blizini. Tada smo se upoznali i s radom Zelene akcije, ja sam se povezao s Branimirom Šloserom iz PUŽ-a (udruga Pokret urbanog življenja iz Slavonskog Broda, op.ur.) te su nas dvojicu kao radikale – jer smo izjavili da nam ne treba nuklearni otpad – izbacili sa Zelenog Foruma u Rapcu. PUŽ je udruga koja se nama bila javila i dala nam podršku kada smo skupljali potpise za peticiju. Tijekom te akcije skupili smo 15 tisuća potpisa s kojima smo išli u Sabor, bili dva puta kod tadašnjeg predsjednika i  pokazali da se kao udruga iz malog mjesta možemo oduprijeti nacionalnom problemu kao što je odlaganje nuklearnog otpada. 

 

Prvi Volonterski kamp 

KP: Opisao si prvih nekoliko godina KAOS-a, kada iz neformalne inicijative koja nastoji u Kostajnici organizirati aktivnosti za mlade, zauzimate i jasan stav prema mogućim nuklearnim odlagalištima u svojoj okolini. Možeš li opisati koja ste sva kulturna događanja organizirali? Da li ste kasnije imali prostor u kojem ste djelovali?  

D. P.: Da, to je bilo 2003. ili 2004. godine. Uz ekologiju čitavo vrijeme radimo na nizu kulturnih i sportskih aktivnosti za mlade, no zapravo i ne samo za mlade jer smo imali podršku većine građana. Sjećam se da smo napravili i prvu reviju frizura naše članice udruge Melise Kukić te glazbeni program s bljuvačima vatre iz Portugala u tada još devastiranom Starom gradu, tako da je to bila i prva kulturna manifestacija u povijesnim zidinama starog grada Zrinski u Hrvatskoj Kostajnici. Kanije smo djelovali u prostorijama Pučkog otvorenog učilišta kojemu sam bio ravnatelj od 2002. do 2006.godine. Tada smo organizirali Utrku unskih čamaca, komičnu utrku u kojoj se veslalo uzvodno i to je postala manifestacija koja na neki način promovira turizam. Imali smo i Venecijansku noć, stoljetnu manifestaciju ukrašavanja unskih lađa koja je pala u zaborav; pronašli smo dokumente koji opisuju kako je to izgledalo, pa smo i to pokrenuli. Radili smo i fanzine, pisali pjesme i priče te se nismo uplitali u politiku. No, nažalost, politika se počela uplitati u nas. 

 

KP: Prije nego što pređemo na povijest problema s lokalnim vlastima, zanima me kako su izgledali ti fanzini, što se sve u njima moglo naći? Što je s ostalim aktivnostima? 

D. P.: Fanzini su mladima omogućavali prostor kulturnog izričaja. Tu je bilo poezije, stripova, članka koji su se bavili gradom, sportskih vijesti. Organizirali smo performanse kojima smo obilježavali međunarodne dane, poput Međunarodnog dana borbe protiv AIDS-a. Kada smo srednjoškolcima dijelili kondome, navukli na sebe bijes tadašnje ravnateljice, koja nam je zabranila da se približimo školi. Kondome i edukativne brošure smo dijelili učenicima na ulici poput dilera, u tajnosti da ne sazna ravnateljica. Organizirali smo i koncerte, a na koncert Lollobrigide u Kostajnicu su stizali fanovi iz Kutine i Siska. Organizirali smo biciklijade, oslikavali pločnike, nismo djelovali samo u Kostajnici već u cijeloj županiji, čak su nas zvali da držimo predavanja poput "kako napraviti dobru anti-nuklearnu kampanju". Dokumentarci o nama koji su snimani za HRT, kao i oni za nezavisne produkcije, bili su dosta prikazivani, i to u udarnim terminima, kako bi pokazali kako jedna inicijativa mladih može oživjeti svoj grad. 

 

KP: Jeste li se već tada surađivali sa Savezom udruga Klubtura?  

D. P.: Ne, to je došlo kasnije. U tom smo trenutku neformalno surađivali i umrežavali se s nevladinim organizacijama po principu "vi nama, mi vama“. Dakle, netko iz VCZ-a bi održao predavanje ovdje, netko od nas otišao kod njih te smo se tako umrežavali. Mislim da smo sa Savezom udruga Klubtura počeli surađivati 2003. godine. 

 

KP: Kako ste se financirali?

D. P.: S projektima smo obično aplicirali na gradske natječaje, ali bismo na njima dobili zanemarive iznose. Uglavnom smo se veleposlanstvima obraćali za veće iznose. Aplicirali smo i na fondove CARE Internationala. Na kraju bismo se ipak uspjeli pokriti i zatvoriti financijsku konstrukciju.

 

KP: Protiv KAOS-a, ali i tebe osobno, jedno je vrijeme vođena žestoka kampanja od strane lokalnih vlasti. Možeš li nam ispričati s kojim ste se sve pritiscima susretali? 

D. P.: Znači, zadnji kamp je bio 2005. godine, i negdje oko tog vremena počela je predizborna kampanja tijekom koje su stranke pokušavale sebi pripisati neke naše aktivnosti. Došlo je do sukoba s nekim lokalnim političarima upravo u trenutku kada su oni pokušali sebi prišiti neke našle "zelene" aktivnosti. Otvoreno sam govorio kako nije fer prema mladima koji su sudjelovali u tim akcijama da se njihovo djelovanje piše pod zasluge nekom drugom. Tada su krenule prijetnje i sukobi te smo počeli  gubiti članove jer nitko nije želio ulaziti u konflikt. Tih prvih nekoliko godina uvijek smo imali podršku lokalne vlasti jer su sve naše aktivnosti jačale grad i bile za dobrobit grada. U vrijeme pred izbore bio sam ravnatelj POU-a, a tadašnja je oporba na gradskom vijeću počela prigovarati vlastima da "nam ne trebaju mladi koji gutaju petrolej i bljuju vatru". Situacija je eskalirala kada sam bio optužen da se na mom blogu "vrti" dječja pornografija, o čemu je u Večernjem listu objavljen članak u kojem je pisalo da sam u bijegu, a nalazio sam se u kampu u Portugalu, i da ću po povratku dobiti deset godina zatvora. Dakako, tražila se moja smjena kao ravnatelja PUO-a, udruga se počela raspadati, istovremeno su nas mediji počeli izbjegavati... Tada smo organizirali naš zadnji performans - RIP KAOS. Imali smo prave osmrtnice na kojima smo istaknuli kako se udruga gasi zbog medijske blokade, ali i zbog političkih pritisaka, nabrojali sve aktivnosti kojima smo se bavili i na web-stranici imali misu zadušnicu. 

 

KP: To je bilo 2005. godine?

D. P.:  Tako je. Još sam početkom 2006. radio u PUO-u, ali kako više nisu znali kako me pritisnuti, donesena je odluka da se ta institucija gasi, jednako kao i Dom kulture te kino-dvorana. Tako je Hrvatska Kostajnica izgubila jedinu ustanovu u kulturi koja je imala kapacitete da po broju kulturnih događanja bez problema parira i deset puta većim gradovima. U tom je trenutku preminula alternativna kultura u Hrvatskoj Kostajnici. Ništa se nije promijenilo ni do današnjeg dana.

 

KP: Jeste li nakon toga pokušali osnovati novu udrugu?

D. P.: Zapravo, nastavljamo neke već započete akcije – uz slogan "Svijetla mrlja na gradu" – kao Inicijativa nadrealista Kostajnice - INK. Nakon što sam doslovno otjeran iz PUO-a, nekoliko sam mjeseci radio u Sisku, u alternativnom Kazalištu Daska, kad su me iz Grada pozvali da vodim tamošnje kino. Dakle, 2006. sam počeo raditi kao voditelj Filmskog centra u Sisku, ali sam u Kostajnici pokušavao nastaviti s Revijom dokumentarnog film Gordan Lederer, koju smo pokrenuli 2002. godine. I tu sam nailazio na otpor pa su me optuživali da želim odvući tu manifestaciju u Sisak. Istovremeno s pokretanjem revije, u POU-u sam pokrenuo prvu Euro info-točku u Hrvatskoj: radilo se informatičkoj prostoriji gdje su se djeca i mladi mogli informirati o Europskoj uniji. U tih četiri ili pet godina koliko mi je trajao mandat ravnatelja, ugostio sam petnaestak veleposlanika koji su govorili i interesirali se za kulturu. Nakon toga iz njihovih veleposlanstava su uvijek bila donirana sredstva Kostajnici koja su bila ulagana u vrtić, škole, u kulturu. Nakon mojeg odlaska iz Kostajnice – sve je stalo. Info-točka sada je skladište, Venecijansku noć i Utrku unskih čamaca preuzela je djelomično Turistička zajednica, međutim, čini mi se da je postala tek turistička dekoracija. 

 

KP: Dakle, projekti više nisu bili "mladi za mlade", te su prešli iz nezavisne u komercijalnu sferu?

D. P.: Bio on nezavisan ili komercijalan, da se radilo o kvalitetnom nastavku projekta, ja bih ga podržao. No, nedavno sam, kao fizička osoba, obnovio Venecijansku noć i Utrku unskih čamaca u onom obliku kako su bile zamišljene i u tome sam dobio veliku podršku od sugrađana željnih takvih stvari. To mi je dalo "vjetar u leđa" pa razmišljam da ponovno osnujem nevladinu organizaciju koja bi se bavila istim onim stvarima kojima smo se bavili prije deset godina. Iako su te dvije manifestacije okupile mnoštvo ljudi koji su podržali ideju i smisao manifestacije, ponovno sam naišao na otpor. 

 

KP: Stoga, možemo zaključiti kako su se vaše aktivnosti ugasile zbog krive politike gradskih vlasti, a ne zbog manjka interesa korisnika ili sudionika programa? 

P.: Rekao bih da je tako. S kime god da pričam, svi me pitaju kada ću opet pokrenuti neki program u ovom gradu. Zato i razmišljam o ponovnom pokretanju udruge koja bi se bavila promocijom nekog tipa kontinentalnog kulturnog turizma. Čini mi se da je to jedini spas jer Kostajnica na očigled propada. Gasi se vrtić, gasi se knjižnica, Dom kulture ne postoji više od sedam godina. Mislim da stanovnicima nedostaje kazalište i kino. Iako svakodnevno mome gradu nudim da ih povežem s ljudima kako bi sami napravili neku manifestaciju, kino projekcije, predstave, još uvijek nailazim na razne smiješne izgovore da se ništa ne napravi. Odgovorni pojedinci kao da su hipnotizirani. 

 

KP: Kazao si kako si se 2006. godine zaposlio u sisačkom Kulturnom centru Kristalna kocka vedrine. Tamo još uvijek radiš kao voditelj filmskog programa te si, između ostalog, pokrenuo i Sisak Eko Film Festival. Možeš li nam reći nešto više o tim aktivnostima? 

D. P.: Kao što sam istaknuo, želio sam nastaviti raditi Reviju dokumentarnog filma Gordan Lederer. Bio sam u kontaktu s autorima i redateljima koji su u sklopu te revije u Kostajnici prikazivali svoje dokumentarce. Zbog raznih okolnosti, neke od kojih sam i ranije spomenuo, rodila se ideja o pokretanju novog formata. Tako smo osnovali Reviju dokumentarnog film Fibula, kao reviju povijesno-arheoloških dokumentaraca, a smislili smo i titulu kuma festivala. Nositelj te titule promovira naš festival i dosad su to bili Irena Škorić, Goran Dević, a ove će godine to učiniti i Branko Ištvančić. Radimo, dakle, s eminentnim imenima hrvatskog dokumentarnog filma. Sisak Eko Film Festival je jedinstven jer se tijekom festivala ekološki prihvatljivim prijevoznim sredstvima, tj. biciklom i čamcima, putuje po županiji te se prikazuju kratkometražni dokumentarni filmovi. Ti filmovi pristižu preko međunarodnog natječaja i ekološke su tematike. Ove smo godine povezali gradove na rijeci Uni došavši sve do Jasenovca, a zovu nas i u goste. Bilo smo tako na Terraneu, Brodarici, Murteru, Tribunju, Moon Festivalu, Pulskom filmskom festivalu, u Rijeci, Slavonskom Brodu, beogradskom Green festu, a čeka nas i Zagreb, početkom sljedeće godine. 

Ekipa Sisak Eko Film Festivala

 

KP: To su zapravo tvoje inicijative koje realiziraš kroz rad Doma kulture u Sisku, ne u sklopu rada neke udruge?

D. P.: Da. Sada je i Ministarstvo kulture otvorilo natječaje na koje se mogu prijaviti fizičke osobe. Raditi neke stvari kao udruga ogromno je opterećenje, financijsko i logističko. Mi smo kao KAOS godišnje za računovodstvene usluge izdvajali oko osam tisuća kuna, a zapravo to čovjek može i sam odraditi. S druge strane, INK nikada nije djelovao kao registrirana udruga već kao neformalna grupa mladih entuzijasta. Teško je zapravo okupiti ljude u formalnu organizaciju. 

 

KP: No, ipak si spomenuo da razmišljaš o ponovnom formiranju udruge u Kostajnici?  

D. P.: Zapravo, razmišljam o osnivanju umjetničke organizacije – za koju su dovoljne dvije osobe – kao jedinice koja može djelovati i komercijalno i nekomercijalno. Vjerujem da ću se kroz neke projekte vratiti nevladinom sektoru. Kada ti drugi ne mogu pomoći, moraš si pomoći sam, a to je najjednostavnije kroz nevladin sektor. Postoji zainteresirana skupina ljudi koja želi raditi za dobrobit čitave zajednice, a ne da bi bili nečiji "igrači". 

 

KP: Koji su pojedinci i udruge iz područja nezavisne kulture gostovale u Hrvatskoj Kostajnici? 

D. P.: To su već spomenuti Pokret urbanog življenja iz Slavonskog Broda, Bihacity iz Bihaća, Oliver Sertić iz zagrebačkog Restarta u nekoliko je navrata održavao filmske radionice, Zelena akcija, Iva Kraljević iz Fade In-a, Dražen Šimleša s Recikliranog imanja Vukomerić, ekološka udruga Stribor iz Rijeke, Schmrtz Teatar, Zelena Istra, a i prikazivali smo filmove s Revije amaterskog filma.

 

KP: Ako se ne varam, KAOS je također snimio neke filmove za RAF?

D. P.: KAOS je snimio Povratak babe Džedaja kao parodiju na Star Wars, bila je to čitava trilogija a treći je dio nastao u sklopu INK-a. Možda zvuči smiješno, ali mislim da ljudi ne znaju koliko je užasno bilo živjeti ovdje, u ovom depresivnom gradu, gdje smo sami sebi pokušavali stvoriti neki društveno-kulturni život. Pokrenuo sam kino, ono je sada ugašeno... Ne želim ulaziti u politiku, samo čekam da se ponovno stvori neka zdrava klima u kojoj će nešto moći raditi. Sve što se trenutno radi, izgleda kao da je ilegalno jer moraš koristiti poznanstva i uvjeravati ljude da imaju pravo na kulturna događanja. Najveći problem je u tome što je nemoguće naći lokalnog partnera koji bi te podržao i uvijek je ispadalo da djelujemo poput kakve kulturne gerile.

 

KP: Da se vratimo na onih nekoliko sretnih godina na početku, možeš li opisati Performance FEST koji je bio održan 2002. godine?

D. P.: Mi smo tim festivalom željeli promovirati rijeku Unu, pokazati koliko je to nezagađena sredina, ali i ukazati na civilnu inicijativu koja stoji iza toga. Koncept kampa, odnosno Performance FEST, kao što sam već spomenuo, bio je da se u jutarnjim satima stvaraju, a u večernjim izvode programi za građane Hrvatske Kostajnice. Taj projekt podržalo je Veleposlanstvo Ujedinjenog Kraljevstva i Ministarstvo kulture. Okupili smo pet udruga: Anfemu iz Zagreba, Dunav iz Vukovara, PUŽ iz Slavonskog Broda, Bihacity iz Bihaća i, naravno, KAOS iz Kostajnice. Kamp je ukupno trajao tjedan dana i na neki način predstavlja vrhunac našeg djelovanja. 

 

KP: Po tvom mišljenju, zašto se mladi u Kostajnici nisu ponovno uspjeli organizirati? 

D. P.: Kostajnica je mali grad u kojem se svi se međusobno poznaju. To je u jednu ruku prednost, a u drugu mana. Naša priča, sve to oko KAOS-a, završilo je na izrazito ružan način i čini mi se da nitko nije želio proći to što smo mi prošli. Mlađa generacija, vjerojatno pod utjecajem roditelja, jednostavno se nije željela uplitati u nešto slično. Tužna je činjenica da mladi i obrazovani ljudi ne mogu dobro proći u Kostajnici i to uglavnom zbog ljudi iz lokalnih vlasti koji su bez ikakvih škola zauzeli vodeće pozicije te namjerno od sebe tjeraju mlade koji bi im mogli konkurirati. Svi znaju situaciju i uhvatio ih je "sindrom starog psa" -  sve kužimo, ali neda nam se više lajati. Grad je na margini svih sfera i kad bude šah-mat pozicija, nesposobni će se maknuti i prepustiti mladima da sami grade svoju budućnost, naravno, ako svi mladi ne odu trbuhom za kruhom. Ja ipak mislim da će jednog dana zasjati sunce i iznad ove regije te da će upravo inicijative mladih uspjeti probuditi Hrvatsku Kostajnicu.

 

 

  • A
  • +
  • -
Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 20.11.2012
Ulogirajte se ili registrirajte da biste dodali komentar

KOMENTARI

Komentiranje ovog članka nije moguće