Pa pa proleteri...: automatizacija i kriza rada | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Pa pa proleteri...: automatizacija i kriza rada

Prvi dio ogleda donosi povijesnu skicu transformacija industrijskog rada, društvenih faktora koji su ih poticali ili kočili, te uklapanja u razvojnu dinamiku kapitalističkog sistema danas.

Piše: Tomislav Medak

Argus 500, FOTO: Wikipedia

Povod ovom ogledu u dva nastavka sve su učestalije rasprave o tehnološkim inovacijama koje prijete da u naredna dva, tri desetljeća bespovratno dokinu gotovo polovicu radnih mjesta u razvijenim ekonomijama i time iz temelja destabiliziraju društvo koje pretpostavlja da većina mora raditi kako bi osigurala egzistenciju. Brzi napreci u računarstvu, mrežnim komunikacijama i robotici mogli bi uskoro rezultirati ulaskom u primjenu autonomnih vozila, građevinskih 3D printera ili posve automatiziranih trgovina koji će kamiondžije, građevinare i prodavačice gurnuti u ropotarnicu povijesti. Mase radnika, prvenstveno u niskokvalificiranim zanimanjima, mogle bi ostati bez posla. Time se otvara niz urgentnih društvenih pitanja: Hoće li doista doći do primjene tih tehnologija i do masovne nezaposlenosti? Kako će se one odraziti na demokratske režime koji su već destabilizirani velikim ekonomskim nejednakostima? Hoće li to značiti oslobođenje društva od nužnosti rada ili ekstremnu polarizaciju društva između superbogatih i krajnje siromašnih? Kakvim socijalnim mjerama - uvođenjem temeljnog zajamčenog dohotka ili možda redistribucijom vlasništva nad sredstvima za proizvodnju - taj tehnološki razvoj može postati prihvatljiv?

Diskusije o automatizaciji i masovnoj nezaposlenosti nisu nove. Već početkom 1950-ih tematiziralo se naširoko potencijale i opasnosti od automatizacije rada. Tako i kod nas 1965. Rudi Supek sastavlja za Centar za dokumentaciju i informacije o suvremenom radničkom pokretu "Božidar Adžija" pregledni tekst Automatizacija i radnička klasa, nešto kasnije izlazi i klasična sociološka studija Pierrea Navillea U susret automatiziranom društvu. Međutim, dok su i tada bili prisutni strahovi od masovne nezaposlenosti, te studije su trezveno ukazivale da je posrijedi proces intenziviranja industrijskih odnosa koji će rezultirati restrukturiranjem organizacije rada i tržišta rada, ali ne i masovnom nezaposlenošću. I doista, do nezaposlenosti masovnih razmjera nije došlo. 

Stoga se moramo upitati što je u predstojećem ciklusu automatizacije radikalno drugačije da se trebamo bojati masovne zamjene radnika strojevima i krizom društva rada. U prvom dijelu ovog ogleda ponudit ću povijesnu skicu transformacija industrijskog rada, društvenih faktora koji su ih poticali ili kočili i uklapanja tih transformacija u razvojnu dinamiku kapitalističkog sistema danas. U drugom dijelu pokušat ću dati odgovor na pitanje što nam je činiti u pogledu društvenih konzekvenci masovne nezaposlenosti koju bi tehnološke promjene mogle donijeti. Kao što naslućujete, priča je ovo o revoluciji u robotizaciji u podozrivom ključu.

 

Duga pretpovijest automatizacije

Automatizacija, robotizacija, kompjuterizacija - ukratko, uvođenje u proizvodni proces strojeva koji mogu izvršavati radne zadatke bez potrebe za direktnim ljudskim radom ili nadzorom - nalaze se na kraju višestoljetne povijesti inovacija u organizaciji i tehnologiji proizvodnje, od manufakture do današnje potpuno automatizirane tvornice. Kao što je već u 18. stoljeću Adam Smith kanonski rastumačio na znamenitom primjeru tvornice pribadača, analiza radnih zadataka, njihovo segmentiranje na manje zadatke, standardiziranje i sužavanje potrebnog radnog znanja, preduvjeti su za zamjenu radnika - bilo jeftinijim radom ili tehnologijama. Uvođenje novih tehnologija stvara potrebu za stručnom radnom snagom koja donosi novi teret racionalnom poslovanju i povod je za daljnje inovacije u rutiniranju radnih zadataka i zamjeni radnika strojevima. Ekonomska tendencija ovog procesa je povećanje kvalitete i brzine izrade, učinkovitosti rada i produktivnosti kapitala. Društvena tendencija je povećanje kontrole vlasnika kapitala nad procesom proizvodnje, stalno restrukturiranje tržišta rada i ograničavanje organiziranog otpora radništva uvjetima koje nameće dinamika akumulacije kapitala.

Iako je unapređivanje proizvodnje kontinuiran proces, povijest tog procesa obilježena je momentima velikih potresa koji su donosili značajne inovacije u organizaciji proizvodnje i uzastopne tehnološke revolucije. Skicirajmo shematski prijelomne momente te povijesti. 

Era ranog industrijskog kapitalizma započinje uvođenjem tehničke podjele rada na pojedinačne zadatke. Zanatlije - koji su do tada svojim znanjem upravljali proizvodnjom, a kroz cehovska udruženja i tržištem rada - pojednostavljenjem radnih zadataka postaju zamjenjivi nekvalificiranom radnom snagom. Smanjenje potrebe za stručnim poznavanjem čitavog proizvodnog procesa, tzv. de-skilling, otvara dotadašnju manufakturnu proizvodnju velikoj masi novog radništva, koje u razdoblju uspostave predindustrijskih kapitalističkih odnosa na selu biva istisnuto u gradove. Istodobno rutiniranje znanja i dokidanje monopola zanatlija nad radnim znanjem otvara tehnološki proces intenzivnom uvođenju inovacija koje utiru put mehanizaciji proizvodnje i prvoj industrijskoj revoluciji. Unatoč velikom porastu radnih mjesta, svojevrsnoj demokratizaciji manufakturnog rada, učinci nove organizacije i novih tehnologija proizvodnje u razdoblju prve i druge industrijske revolucije često su razlog radničkog nezadovoljstva. Katastrofalni radni uvjeti i surova konkurencija među radnicima povod su prvim oblicima kolektivne borbe za radnička prava u vidu organiziranog uništavanja strojeva.

Druga velika transformacija započinje uvođenjem znanstvenog upravljanja proizvodnjom. Znanstveno upravljanje poslove razlaže na pojedinačne radnje i analizira ih u pogledu kretnji i vremena potrebnih za njihovo izvršenje. Tako tejloristički razložen radni proces menadžment onda može reorganizirati prema potrebama povećanja efikasnosti, namećući radniku ubrzani ritam strojne proizvodnje. Smanjenjem kontrole radnika nad vlastitim radnjama utrt je put fordističkoj organizaciji integriranog tvorničkog sistema kojim dominira kontinuirana proizvodnja na traci, a s njom se uzdiže novi sloj tehničkih zanimanja zaduženih za održavanje i projektiranje tehnoloških sistema. Inovacijski proces više nije vođen izumima koji se rađaju iz proizvodnog procesa, već iz izdvojenog sistema tehnoznanosti koji je organiziran oko istraživačkih odjela i tehničkih učilišta.

Nakon Drugog svjetskog rata slijedi treća velika transformacija: automatizacija (povijesni je kuriozum da je taj pojam prvi put upotrijebljen 1947. upravo u tvornici Ford) kojom kvalificirani radnik gubi kontrolu nad strojem, postaje njegovim opslužiteljem i značaj njegovog radnog znanja opada. Međutim, zbog nagle ekonomske ekspanzije nakon Drugog svjetskog rata i snage sindikaliziranog radništva, većina te radne snage biva premještena na nova radna mjesta. Tek s naprecima u kibernetici i elektrotehnici u 1970-ima i 1980-ima zahuktava se uvođenje industrijskih robota u pogone i kreće osjetna zamjena radništva robotima. Istodobno, poslovna računala intenzivno ulazi na upravne etaže dokidajući potrebu za dijelom administrativnih zanimanja.

Taj trenutak podudara se s momentom prelaska na neoliberalni režim akumulacije koji monetarističkom politikom rezanja inflacije i dizanja kamatnih stopa dovodi do restrukturiranja i zatvaranja niskoprofitnih industrijskih pogona, masovnih otpuštanja i premještanja industrijske proizvodnje u zemlje s nižom cijenom rada. Tržišta rada u društvima kapitalističkog centra polariziraju se na niskokvalificirani rad u uslužnom sektoru i visokokvalificirani rad izvan tvorničke proizvodnje. Danas se taj povijesni proces nastavlja novim ciklusom robotizacije i kompjuterizacije koji prijeti da dokusuri zanimanja u kojima se donedavno ljudski rad smatrao nezamjenjivim, poput prijevoza, trgovine na malo ili građevinarstva.

Uvođenje novih tehnologija u proizvodnju može, dakle, dovesti do zamjene radne snage ili pak komplementarnosti stroja i radnika. Najčešće su to povezani procesi u kojima tehnologija koja zamjenjuje jedan dio radne snage stvara tržište za drugi dio radne snage. Ponekad je to zamjena niskokvalificiranog rada visokokvalificiranim, a ponekad obrnuto. Kada se u ekonomskim studijama o budućnosti rada analizira koja bi zanimanja tehnologije mogle zamijeniti, a kojima pogoduju, gleda se na pojedinačne zadatke i vještine iz kojih se sastoje ta zanimanja. Uvriježena je matrica koja zadatke dijeli s jedne strane na rutinske ili nerutinske, a s druge na manualne ili analitičke i interaktivne. Rutinski zadaci su oni koji prate eksplicitna pravila, a nerutinski oni koji zahtijevaju prilagođavanje i rješavanje problema.

Gledamo li povijest automatizacije od 1970-ih naovamo u grubim crtama, prvo su zamjenjivima postali rutinski manualni poslovi, zatim rutinski kognitivni poslovi, a sada bi to trebali postati i nerutinski poslovi koji iziskuju motoričku preciznost ili rješavanje problema. Dok su na početku industrijske ere tehnologije pogodovale niskokvalificiranoj radnoj snazi, tehnologije dvadesetog stoljeća iziskivale su stalnu utrku u podizanju radnih vještina i znanja. Proteklih desetljeća intenzivna primjena informacijsko-komunikacijskih tehnologija u velikoj je mjeri dovela do polarizacije tržišta rada na visokoplaćena visokokvalificirana zanimanja i niskoplaćena niskokvalificirana zanimanja. Danas su izgleda nezamjenjiva tek ona zanimanja koja iziskuju kreativnost i socijalnu inteligenciju. 

Međutim, transformativni učinak tehnologija nije izoliran na sferu proizvodnje i tržište rada. Povezane dinamike očitovale su se i u sferi kućanskog i reproduktivnog rada. Već su izdvajanje ekonomije domaćinstva iz proizvodne ekonomije i pripadajuća rodna podjela rada eminentno posljedice kapitalističke industrijalizacije. Robna proizvodnja vrlo brzo zamjenjuje muške poslove u domaćinstvu, oslobađajući mušku radnu snagu za tržište rada. Istodobno, kao što Ruth Schwartz Cowan pokazuje u svojoj povijesti kućanskih tehnologija More Work for Mother, kućanstvo se uspostavlja kao zasebna jedinica ženskog rada koja se, također, intenzivno reorganizira tehnološkim sistemima poput vodoopskrbe i kućanskim uređajima poput vešmašine. Međutim, ženama - za čijim vremenom tržište rada u fazi ranog razvoja tih tehnologija nije imalo toliku potrebu - one ne donose drastično smanjenje vremena kojeg troše na kućanski rad. Iako omogućuju ogromne uštede u trudu i vremenu koji su potrebni da se obavi bilo koji pojedini zadatak, ukupna količina i intenzitet poslova u kućanstvu raste u jednakoj mjeri.

Kućanstvo, kao osnovna jedinica potrošnje, apsorbira sve više predmeta, odjeće i hrane koje prema sve višim društvenim očekivanjima treba sve češće pospremati, čistiti i pripremati. Klasični Jevonsov paradoks pokazuje se i na primjeru kućanskog rada: povećanje učinkovitosti ne rezultira uštedom u radu, već ekspanzijom potreba za radom. Danas kad su uglavnom aktivne na tržištu rada, žene nastavljaju rmbati podjednako kao i ranije.

 

Automatizacija, restrukturiranje tržišta rada i klasni odnos

Ironija o kojoj Ruth Schwartz Cowan govori ne završava na kućanskim tehnologijama. To je nerijetko ironija i proizvodnih tehnologija: unatoč stalnom i višestrukom porastu produktivnosti, mnogi danas - često i u najproduktivnijim sektorima - rade podjednako dugo kao i prethodnih desetljeća, dok drugi pak nemaju priliku raditi dovoljno da bi održali životni standard. Unatoč ogromnom porastu produktivnosti i blagostanja proteklih desetljeća, u razvijenim ekonomijama to nije rezultiralo redistribucijom i ispunjavanjem potreba širokih segmenata društva, već podzaposlenošću, radnom nesigurnošću i socijalnom polarizacijom. 

Zašto, dakle, povećanje produktivnosti tehnologija do sada nije rezultiralo velikom dokolicom? Djelomičan razlog je u tome što proizvodnja nije vođena primarno zadovoljavanjem društvenih potreba, već povećanjem viška vrijednosti i profita namijenjenog privatnom prisvajanju i reprodukciji kapitala. A zašto nije rezultiralo ni velikom nezaposlenošću? Razlog je u tome da zamjena radnika strojevima povećava rezervnu armiju rada i dovodi do pada u cijeni rada. Takva jeftina radna snaga onda stvara preduvjet za ekspanziju robne proizvodnje i stvaranje novih tržišta. Povećanje produktivnosti snižava cijenu proizvoda i ostavlja višak raspoloživog dohotka koji se može preusmjeriti na proizvode tih novih tržišta. Ovim mehanizmom smanjenje industrijskog radništva od 1970-ih stvorilo je podlogu za širenje niskonadničnog sektora uslužnih djelatnosti. Njegova ekspanzija temeljila se na intenzivnoj komodifikaciji niza potreba društvene reprodukcije koje su se prethodno ispunjavale mimo tržišta, kao što su rekreacija, prehrana, zdravlje ili zabava. 

Ekonomska struka tehnološku nezaposlenost shvaća kao privremeni, ciklički fenomen koji se razrješava činjenicom da povećana produktivnost koju donose nove tehnologije nakon nekog vremena rezultira povećanim zapošljavanjem, a da se radnici koji su postali suvišni moraju ili prekvalificirati u nadi da će naći radno mjesto u nekom drugom zanimanju ili konačno ispasti iz aktivne radne snage, ali da se kroz duži period tehnološka nezaposlenost uvijek barem u nekoj mjeri anulira.

Na drugom polu tržišta rada, kao što je prethodno rečeno, tehnološke promjene pogoduju visokoobrazovanoj radnoj snazi. Prethodnih desetljeća ona je nesrazmjerno profitirala od razvoja tehnologija, stekavši u najrazvijenijim ekonomijama značajan rast prihoda naspram ostatka radništva čije su nadnice u najmanju ruku stagnirale. Uz smanjenje najviših poreznih razreda i fleksibilizaciju rada, tehnološki razvoj je ponajviše pridonio stvaranju današnjih ogromnih socijalnih nejednakosti. Među osam muškaraca koji zajedno imaju više bogatstva od siromašnije polovice svjetske populacije pet ih je iz tehnološkog sektora.

Time dolazimo do pitanja: u kojoj mjeri opći smjer tehnološkog razvoja uvjetuje društvene asimetrije i, naposljetku, je li taj smjer zadan? Koja je njegova iracionalna racionalnost da generira takve spektakularne ekonomske nejednakosti, a mogao bi podariti mnogo bolji život velikom dijelu globalnog stanovništva? Sagleda li se gore ocrtani proces reorganizacije i primjene tehnologija u proizvodnom procesu u cjelini, on se u pogledu društvenih svrha pokazuje kao stalna reorganizacija proizvodnje prema potrebama sve intenzivnije akumulacije kapitala, proces koji je Marx nazvao realnom supsumpcijom rada pod kapital. Međutim, ova opća tendencija obilježena je stalnim antagonizmima između rada i kapitala oko konkretnog načina organizacije proizvodnje i funkcioniranja tehnološkog aparata što ima neposredne konzekvence po socijalnu strukturu i ekonomsku nejednakost.

U studiji Forces of Production o poratnoj automatizaciji u SAD-u David Noble to ilustrira izjavom Charlesa E. Wilsona, predsjednika General Electrica, da dva problema uznemiruju Ameriku u tim ranim danima Hladnog rata: "Rusija u inozemstvu, radna snaga kod kuće". Povod toj izjavi je bila činjenica da je prethodni ratni i poratni period, unatoč ratnoj ekonomiji i radnoj obavezi, bio obilježen nezapamćenim intenzitetom štrajkova koji je rezultirao značajnim porastom nadnica i radničkih prava. Analizirajući procese početne automatizacije u granama koje su sudjelovale u ratnoj ekonomiji, prije svega strojnoj industriji, Noble dolazi do zaključka da je prvi prioritet vojno-industrijskog kompleksa bio neutralizirati sindikate kroz političko zastrašivanje vanjskim neprijateljem, a zatim smanjiti kontrolu radnika nad tijekom proizvodnog procesa uvođenjem automatizacije. Zatvorena povratna sprega stroja i programa trebala je onemogućiti strojaru kontrolu nad procesom izrade proizvoda, čije specifikacije i ritam su sada zadavali inženjer i menadžment. Radnik koji samo opslužuje stroj lako je zamjenjiv. Radnik koji je zamjenjiv ne štrajka. Isključivanje kontrolne instance radnika rezultiralo je, međutim, brojnim oštećenjima proizvoda i stroja, dakle značajnim smanjenjem učinkovitosti. Svejedno, prema Nobleu, na automatizaciji se ustrajalo jer je imperativ bio da menadžment uspostavi kontrolu nad procesom proizvodnje. Primjena automatizacije se time pokazuje kao izravno sredstvo klasne borbe.

No, ostavimo načas odnos rada i kapitala i vratimo se tehnološkom razvoju. Ako je tehnološka nezaposlenost, kao što sugerira ekonomska struka, privremeni fenomen, postavlja se pitanje što je ovog puta drugačije? Ubrzanu tehnološku promjenu najrazvijenije ekonomije svijeta više ne uspijevaju amortizirati mjerama zapošljavanja i prekvalifikacijom radne snage. Kako se upravo te ekonomije sve više socijalno raslojavaju, stjecanje visokog obrazovanja postaje privilegij opterećen osobnim zaduživanjem, iako bi te ekonomije prema savjetu ekonomista s MIT-a Erika Brynjolofssona i Andrewa McAfeea trebale ulagati herojske napore u podizanje ukupne obrazovanosti radne snage da spriječe njenu zamjenu novim valom automatizacije. Kao što sugerira naslov njihovog utjecajnog pamfleta, gubimo utrku protiv strojeva. Zašto?

 

Prepreke potpunoj automatizaciji

U studiji o budućnosti rada iz 2013, koja se redovito spominje u raspravama o nezaposlenosti, oksfordski znanstvenici Carl Benedikt Frey i Michael Osborne analizirali su tehnološku zamjenjivost zanimanja u SAD-u i zaključili da u kategoriju visokog rizika zamjene strojevima spada 47% američkih radnih mjesta. Brojka koja je ispala tako drastična u Freya i Osbornea temelji se na njihovom posebnom pristupu analizi zamjenjivosti - oni ne polaze od tehnologija koje su već u primjeni nego od pretpostavke o tehnologijama koje će u narednom razdoblju tek ući u primjenu. Tehnološki kompleks koji je zaslužan za tu drastičnu promjenu čine veliki podaci, umjetna inteligencija i mobilna robotika. Eksponencijalni razvoj računalnih kapaciteta i masovna rasprostranjenost senzorskih tehnologija stvorili su preduvjete da umjetna inteligencija može u velikim količinama podataka razaznati obrasce, dinamički učiti i samostalno se prilagođavati promjenjivim uvjetima. Time nerutinski zadaci koji su donedavno bili teško zamjenjivi postaju "jasno definiranim problemima". Iste te tehnologije onda se mogu koristiti u kontroli nove generacije robota koja je puno uspješnija u obavljanju zadataka koji zahtijevaju fizičku vještinu, preciznost i prilagođavanje kontekstu. Sudeći prema podacima koji upućuju da smo nakon nedavne krize ipak doživjeli oporavak profita u vodećim ekonomijama svijeta, ali ne i oporavak zaposlenosti, učinci ovih novih tehnologija na tržište rada već se očituju. Relativno skupa radna snaga, otpuštena početkom krize, u međuvremenu je izgleda zamijenjena sve jeftinijim robotima.

Pa ipak, potencijali novih tehnologija nisu isto što i njihova primjena. Iskustvo nas uči da primjena nije linearan proces, već proces oblikovan brojnim prilagodbama, otporima i neuspjesima. Primjena automatizacije može naići na tri grupe prepreka. Prva grupa vezana je uz uklapanje nove tehnologije u postojeće proizvodne procese, u kojima ona mora proći kroz niz adaptacija na postojeću tehnološku bazu i organizaciju proizvodnje. Taj proces često ne rezultira zamjenom čovjeka strojem, već beskonačnim satima utrošenim na interoperabilnost, optimizaciju i nadzor rada novih uređaja. 

Druga grupa su otpori ekonomske naravi: cijena nezaposlenosti ili pada vrijednosti ljudskog kapitala prouzrokovana tehnološkom promjenom može izazvati otpor radne snage, sindikata i političkih institucija pod pritiskom očuvanja zaposlenosti. Inercija zbog prethodno izabranih tehnologija ili zbog prethodno zauzetih pozicija na tržištu također može izazvati bespoštednu konkurencijsku borbu za opstanak. Eksterni troškovi poput ekoloških posljedica mogu izazvati aktivistički otpor i regulatorno ograničavanje. Kao što ističe ekonomski povjesničar Joel Mokyr, povijesno iskustvo uči nas da ako tehnološku promjenu ne prati redistribucija od dobitnika prema gubitnicima, inovacije nailaze na značajne prepreke u ekonomskoj primjeni. Tehnološka promjena u uvjetima neoliberalne redistribucije prema dobitnicima stoga može računati s velikim društvenim otporima.

Treća grupa su prepreke specifično vezane uz dinamiku kapitalizma. Naime, ako automatizacija ruši cijenu rada, onda ona smanjuje i ekonomsku motivaciju za uvođenje strojeva namjesto radnika, usporavajući time čitav proces zamjene. To bi pogotovo mogao biti slučaj u onim radno intenzivnim sektorima gdje su profiti niski i bez mogućnosti stvaranja zalihe kakva je potrebna za kapitalna ulaganja u nove tehnologije i tehnološku prilagodbu - primjerice u velikom dijelu uslužnog sektora koji uostalom i zapošljava većinu radne snage u razvijenim ekonomijama. Tu je zamjena moguća stvaranjem ekonomije razmjera - okrupnjivanjem i istiskivanjem malih - kao što se trenutno događa s Amazonom i pojedinim sektorima maloprodaje. Međutim, nije svugdje moguće stvoriti ekonomiju razmjera, jer je uslužna ekonomija u tolikoj mjeri fragmentirana na mala poduzeća i samozaposlene, specifična za lokaciju i vezana uz socijalni kontekst da iziskuje prevelika kapitalna ulaganja u novu tehnologiju za premale povrate. Tehnološke promjene u tom segmentu tržišta rada više će biti usmjerene prema optimizaciji nalaženja i ugovaranja mikroposlova preko različitih internetskih platformi koja će povećati konkurencijski pritisak na nadnice.

Ako zanimanja frizer, njegovatelj, vodoinstalater ili konobar tehnološki i mogu biti robotizirana, daljnja je prepreka u tome da su kapitalna ulaganja, rast produktivnosti i stope profita u globalnom kapitalizmu, iz perspektive ranijih razdoblja kapitalističkog razvoja, općenito na niskim razinama. Primjerice, ulaganja proizvodnog sektora u informacijske tehnologije, unatoč obećanjima četvrte industrijske revolucije, na razini su ispod vrhunca dot-com booma krajem 1990-ih. A budući da je radna snaga ta koja stvara višak vrijednosti, smanjenjem ukupne radne snage i povećanim ulaganjem u tehnologiju došlo bi do daljnje erozije profita.

Sve to navodi na zaključak da će kapital teško iznenada otkriti iracionalni poriv za ulaganje u krajnje neprofitabilne sektore koji čine veliki dio radne snage. Predviđena brzina i razmjeri zamjene radnih mjesta stoga se u razvojnoj dinamici današnjeg kapitalističkog sistema čine pomalo neizglednima. Čak ako i izostanu strukturne prepreke i značajniji društveni otpor, zamjena se može pokazati sporim procesom. Kao što upozorava studija koju je početkom ove godine objavio McKinsey Global Institute, analiza zamjenjivosti zadataka još uvijek ne zahvaća kompleksnost zanimanja u stvarnosti. Uzme li se u obzir ta kompleksnost, potpuno zamjenjivima postaje manje od 5% zanimanja, a proces automatizacije otegnut će se desetljeća u budućnost.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la matija [at] kulturpunkt.hr 30.03.2017

VEZANE VIJESTI

Migranti, gastarbajteri, proleteri

Piše: Stipe Ćurković
Na vrhuncu zapadnoevropske države blagostanja gastarbajter nije bio samo radnik uvezen zbog nedostatka domaće radne snage, nego je označavao i povratak radikalno proletariziranog radnika.

Što ne valja s velikim podacima?

Piše: James Bridle

Ususret predavanju koje će održati u sklopu Human Rights Film Festivala, objavljujemo tekst umjetnika i publicista Jamesa Bridlea o stranputicama "velikih podataka".

Atipičan medijski rad, atipično upravljanje

Autori: Leopoldina Fortunati i Marc Deuze

Ususret konferenciji Mediji protiv demokracije, u sklopu koje gostuje Leopoldina Fortunati, donosimo tekst o novim tipovima rada u medijima.