Paljba iz svih sredstava | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Paljba iz svih sredstava

U zagrebačkom Pogonu Jedinstvo privodi se kraju izložba "Geniale Dilletanten" koja prikazuje fragmente njemačke supkulture osamdesetih uvelike određene fenomenom post-punka.

Piše: Bojan Krištofić

Anno Dittmer, Poslije koncerta, SO36, Zapadni Berlin, 1982.

Praktički se od početka dvijetisućitih čini da se "osamdesete" ― desetljeće podjednako prijelomno u kulturi poslijeratnog Zapada kao i "šezdesete" ― kontinuirano vraćaju svakih par godina, tako doprinoseći dojmu da, u određenom smislu, živimo u njihovim produžecima. Navodnici su tu jer realno trajanje oba desetljeća nije istoznačno njihovom rasponu u kulturnom kontekstu. Primjerice, često se ističe da je ono što nazivamo šezdesetima praktički prestalo glazbenim festivalom Woodstock 1969., dok utjecajni britanski muzički i kulturni kritičar Simon Reynolds u svojoj znamenitoj knjizi Rip It Up and Start Again: Post-punk 1978―1984 (Faber & Faber, 2005.) drži da objavljivanje ploče First Issue 1978. godine, prvog dugosvirajućeg djela John Lydonove post-Sex Pistols grupe Public Image Ltd., simbolički obilježava početak osamdesetih. Kako bilo da bilo, činjenica je da su se kulturni obrasci karakteristični za post-punk poslije prijelaza stoljeća probili u mainstream međunarodne masovne kulture, na sličan način kao što se punku dogodilo devedesetih, jedno desetljeće ranije. Pojednostavljeno rečeno, sazrijela je generacija ljudi koji su epohu post-punka u glazbi i umjetnosti mogli doživjeti samo posredno, dok su pripadnici generacije koja je odrastala osamdesetih i sudjelovala u stvaranju kulturnih idioma post-punka, novog vala i drugih zauzeli neke od čelnih pozicija u sjedištima moći globalne industrije zabave i umreženih medija, našavši se tako u prilici da prodaju sadržaj kakav su najbolje poznavali ― takav koji je bio najuzbudljiviji u doba njihove mladosti, a puno od svoje draži sačuvao je sve do danas. Najočitiji primjer takvog postupanja u regionalnim okvirima zasigurno je fetišizacija pokreta Novog vala u izdanjima nekadašnje medijske kuće Europapress Holding sredinom dvijetisućitih, čiji su se novinarski kadrovi tada usrdno bavili recikliranjem sadržaja iz zagrebačkog omladinskog tiska kasnih sedamdesetih i osamdesetih, posebno nezaobilaznog Poleta, mistificirajući u procesu cijelu tadašnju glazbeno-umjetničku scenu te iznova i iznova poručujući mlađim generacijama da nigdar ni tak' bilo kak' je nama bilo. Počevši od te pojave i dokumentarnog filma te knjige Sretno dijete (2003.) Igora Mirkovića, koji su s njom koincidirali, do izložbe Osam-de-se-te! ― slatka dekadencija postmoderne (autora Feđe Vukića i Branka Kostelnika, 2015.) i prve dvije sezone TV-serije Crno-bijeli svijet scenarista i redatelja Gorana Kulenovića (2015./16.), slagao se komadić po komadić puzzlea zvanog Osamdesete, ali sa čudnovatim osjećajem da ključni dijelovi nedostaju, a igru je nemoguće završiti. 

Imajući sve to na umu, u biti ne čudi što su utjecaji glazbe, likovnosti i drugih grana umjetnosti osamdesetih itekako prisutni na suvremenoj regionalnoj alternativnoj sceni (premda nisu isključivi), ali na internacionalnoj razini informatički čvrsto umreženog svijeta ipak iznenađuje što još uvijek izostaje iz temelja svjež i sveobuhvatan pokret koji bi mogao jedinstveno i produktivno kanalizirati stvaralačku energiju omladine i ponuditi principijelno nove vidove izražavanja njihove autohtone kulture, ako takva postoji. Umjesto toga, u materijalnoj i virtualnoj stvarnosti istodobno svjedočimo nizu malih, rascjepkanih scena kojima tek predstoji snažnije ujedinjenje, iako je entuzijastični američki novinar Tom Nash svoj članak objavljen u listopadu 2016. na portalu Medium.com već naslovio How Post-Punk Music Unified the Post-War Balkans, analizirajući prilično upućeno recentnu regionalnu glazbenu produkciju s naglaskom na grupama slovenske etikete Moonlee Records (Repetitor, Bernays Propaganda, rasformirana Vlasta Popić i druge). Uglavnom, budući da dostupni paket aranžmani nisu mogli sasvim zadovoljiti znatiželju aktera/ica suvremene scene, prirodno je da su inspiraciju potražili i negdje drugdje, uočavajući da su autentična izvorišta post-punka prije ulaska u mainstream bila vezivno tkivo raznovrsnih supkultura osamdesetih, neovisno o tome nalazimo li se u SAD-u, Ujedinjenom Kraljevstvu, Australiji i Novom Zelandu ili u zemljama van engleskog govornog područja ― odnosno, možda baš u njima. Njemačka je zemlja koju s Hrvatskom vežu kompleksne spone, a u zagrebačkom Pogonu Jedinstvo privodi se kraju izložba Geniale Dilletanten koja prikazuje fragmente tamnošnje supkulture osamdesetih uvelike određene fenomenom post-punka. Izložba je značajna i po tome što njezini najutjecajniji akteri na području bivše Jugoslavije imaju dugogodišnju sljedbu, iznova aktualiziranu u novije vrijeme, što samo potvrđuje tezu o cikličkom obnavljanju (post)modernih supkultura unutar masovne kulture koja postupno iscrpljuje svoje premise, težeći učiniti iskorak s vrtnjom svakog novog kruga. Stoga i ovaj pozamašan uvod, kako bismo skicirali perspektivu u kojoj je izložba važna za nas sada i ovdje. 

U organizaciji Goethe-Instituta i kluba Močvara te kustoskoj koncepciji Mathilde Weh, postav putujuće izložbe vrti se oko sedam glazbenih grupa i šire kulturno-umjetničke scene čiji su dio bile i u mnogočemu ju odredile: Einstürzende Neubauten, Die Tödliche Doris, Der Plan, Freiwillige Selbskontrolle (F.S.K.), Palais Schaumburg, Ornament und Verbrechen i Deutsch Amerikanische Freundschaft (D.A.F.). Uz to, organizatori su se potrudili složiti zaista zanimljiv višednevni popratni program koji je uključivao koncert Blixe Bargelda (predvodnika Neubautena i jedne od središnjih ličnosti tadašnje, ali i današnje europske alternativne scene) i njegovog talijanskog suborca Teha Tearda, javni razgovor s Bargeldom i Markom Reederom (glazbenikom i DJ-em koji se osamdesetih preselio iz Manchestera u Zapadni Berlin kako bi sudjelovao u tamnošnjoj sceni), DJ setove, stručna vodstva te likovne i glazbene radionice za srednjoškolce i studente. Osnovna prednost izložbe u tome je što zapravo nije velika, a postav se ne gubi u pretrpanosti detaljima, istodobno ostavljajući dojam otvorene i zaokružene cjeline. Prednjim dijelom Pogona Jedinstvo dominira pozamašna rešetka ispunjena omotima ploča spomenutih grupa, funkcionirajući kao pregled kretanja u dizajnu za glazbu tog vremena te mala suma imaginarija koji su izmaštale, prepunog tamnih, onostranih motiva, no posve ukorijenjenih u disonantnoj, blokovskoj stvarnosti koja ih je okruživala. Ostatak prostora ispunjen je panoima s fotografijama grupa u velikim formatima, kronologijom njihovog postojanja i rada te fotografijama koje općenito dočaravaju atmosferu Istočnog i Zapadnog Berlina osamdesetih, prvenstveno nepregledne arhitektonske blokove koje su mladi marginalci ispunili svojim čudotvorstvom. Sjevernu stranu galerije prekrivaju projekcije snimaka nastupa grupa uživo, kao i njihovih ranih, arhaičnih glazbenih spotova, dok je lijeva strana rezervirana za uvid u sadržaje koji nisu neposredno povezani s glazbom ― slikarstvo neo- ekspresionističke grupe Novi divlji (predstavljeno snimkom intervjua s umjetnikom Hansom Peterom Adamskim), modni dizajn i kratkometražni eksperimentalni film, prezentiran jednosatnom selekcijom koja se vrti u loopu. Naposljetku, postav upotpunjuje nekoliko koncertnih plakata koji dijele estetiku omota ploča te projekcija jednog od dokumentarnih filmova o sceni s izjavama svih važnih protagonista. U principu, izložba obuhvaća i više nego dovoljno sadržaja da se u nju uroni na par sati i zaboravi na vanjski svijet. 

Vašem kritičaru bilo je najzanimljivije primijetiti koliko su se postupci šokiranja i provociranja publike kod njemačkih grupa i umjetnika razlikovali od onoga što su činili njihovi vršnjaci u SAD-u i Ujedinjenom Kraljevstvu, pa i bivšoj Jugoslaviji. Recimo, uz iznimke grupa kao što su Swans ili Butthole Surfers, američki post-punkeri uglavnom nisu težili isticati se radikalnim imidžem, čak ni kad je njihova glazba djelomično proizlazila iz konteksta elitne umjetnosti (primjer Sonic Youth), već su svojom svakodnevnom pojavom željeli smanjiti jaz između sebe i slušatelja i na taj način demokratizirati supkulturnu scenu. Britanski suborci su se ranih godina post-punka mahom inspirirali hladnom, racionalnom estetikom visokog modernizma, ruskog konstruktivizma, nizozemskog De Stijla i sličnih pokreta, mada su se i ondje iznimke pojavile prilično brzo, ponajviše u okrilju rubne industrial te kasnije neofolk scene, tj. među grupama poput Throbbing Gristle, Nurse With Wound, Current 93, Coil i drugima, veoma bliskima paralelnim kretanjima u Njemačkoj. S druge strane, njemačke post-punk grupe u svom su radu otpočetka išle na paljbu iz svih sredstava, neovisno o tome jesu li bile pokrenute u umjetničkoj galeriji ili prljavom podrumu ― odlučile su ujediniti sve raspoložive grane umjetnosti u svoju pojavnost, izazivajući reakcije svim medijima do kojih su mogle doprijeti. Svakako inspirirane (i) svojim izravnim predacima i krautrock pionirima poput Fausta, Cana, Kraftwerka, Neu!, Amon Düül II i drugih, grupe se nisu libile doslovno razarati forme u kojima su radile ili dopustiti da se u njihovim nastupima prožimaju raznovrsni identiteti, pri čemu im ciljevi nisu bili isključivo eskapistički, nego i dekonstruktivistički spram njihovog vlastitog okruženja. Rasturanje svih mogućih muzičkih instrumenata i stvaranje novih od otpada industrijskog društva, dekadentni camp imidž koji se prema kiču odnosi sasvim ambivalentno, istodobno ga slaveći i prezireći, militantni mačizam s homoerotskim nabojem, ali i potpuno seksualno oslobođenje... Sve su to elementi koji su suštinski činili DNK Genijalnih diletanata. Za razliku od mnogih grupa koje su kritizirale društvo politički korektnim pristupom, ovima to nije bilo ni na kraj pameti ― komunicirajući intenzivnim, uznemirujućim, a ponekad i tabuiziranim simbolima, Nijemci publici nisu dopuštali odmak od stvarnosti koja ju je okruživala, nego su ju prisiljavali da se s njome suoči. 

Najbolje tome svjedoče snimke nastupa grupa i njihovi eksperimentalni videi puni čistog, nepatvorenog ludila. Sredinom osamdesetih, Einstürzende Neubauten pred preneraženom publikom izvode pjesmu Letztes Biest (Am Himmel) (Posljednja zvijer (na nebu)). Dok Blixa Bargeld urla stihove "Ja sam posljednja zvijer na nebu / ja sam posljednja zvijer na nebu / pođite na istok / (...) / drži me čvrsto / u središtu raja", N.W. Unruh istodobno pali svoje metalne udaraljke i svira na njima, a F.M. Einheit ili Mufti rastura sve oko sebe... Nastup je predivan i zastrašujuć u isti mah te doista otključava podsvjesna mjesta koja su ranije bila zanemarena. Jednostavno, u tom kolopletu kreativnog izražavanja ni jedna emocija nije bila potisnuta. Dobar primjer toga je drugi video u kojem je glazba sekundarna. U njemu tinejdžerica smetenog i staklenog pogleda, nemarno punkerski odjevena, tumara polupraznim gradom i podstanarskim stanovima u društvu djetešca koje je tek prohodalo, a nosi crvenu majicu s nacističkom svastikom. Ovaj prizor postavljen je pred nas bez upozorenja i bez predumišljaja, a također i bez vrijednosnog suda, samo oštar i opor kakav jest. Pomoću simbola apsolutnog zla među bićima koja bi trebala biti nevina postignuta je metafora jedne šire, opće izgubljenosti. Takva snažna diskrepancija funkcionira do današnjih dana jer su društveni uvjeti koji su je omogućili ne samo postojani, nego i pojačani, a postalo je jasno da argumentirani, racionalni otpor urušavanju civilizacije više nije dovoljan jer se jedva čuje u disonantnosti sveopćeg ludila. Ova spoznaja utjecala je i na neke od najzanimljivijih suvremenih predstavnika regionalne glazbene scene, koje su izravno inspirirale grupe poput Einstürzende Neubautena i D.A.F.-a ― zagrebačku industrial-electro-rock postavu Baden-Baden, koprivničko-zagrebački art-core kolektiv Moskau, virovitičkog techno-solera Domagoja Kršića alias Cyborgs on Crack, iskusnog sisačkog muzičara i producenta Sašu Rajkovića Zarkoffa, sveprisutnog Zagrepčanina Gorana Lautara s bendom Modern Delusion i samostalnim projektom Neon Lies... Pri čemu ništa od toga što rade ne zvuči anakrono, niti kao recidiv prošlosti, već kao prirodna evolucija onoga što je odavno začeto. Za razliku od jeftine nostalgije koja neizbježno ostaje među stranicama spomenara. Zamka je to koju je izložba Geniale Dilletanten uspjela izbjeći i zato ju je trebalo vidjeti. 

Izložba Geniale Dilletanten - supkultura u Njemačkoj 1980-ih otvorena je do 18. veljače u Pogonu Jedinstvo u Zagrebu.

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 16.02.2017

VEZANE VIJESTI

Neuništivi duh glazbe dostupne svima

Piše: Nina Čalopek
Zagreb se krajem siječnja 2017. godine prisjetio grčko-francuskog skladatelja Iannisa Xenakisa kroz tri, formom drugačija, ali sadržajem itekako komplementarna događanja.

Politike nade

Piše: Hana Sirovica
Predstavu "pogledajme" čine autobiografski fragmenti, crtice iz života koje se igraju nježno, grubo, smiješno, dirljivo, hladno i reprezentiraju iskustvo pod neprijateljskim pogledom.

Suptilne platforme za stvaralačko vrenje

Piše: Bojan Krištofić
Izložba "Jugoslavenski neoavangardni umjetnički časopisi" prije svega ispunjava svoju didaktičku i edukacijsku svrhu, pružajući niz vrijednih informacija nedostupnih bez istraživačkog rada.