Papazjanija carbonara | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Papazjanija carbonara

Skupa produkcija serije Altered Carbon pada u drugi plan pred pripovjednim nelogičnostima, šundovskim obratima, fetišizacijom nasilja i lošim tretmanom ženskih likova.

Piše: Tonći Kožul

FOTO: IMDb

Prva epizoda nove Netflixove serije Altered Carbon, snimljene po istoimenom cyberpunk romanu iz 2002. (u nas izašlom pod naslovom Digitalni ugljik), više je nego uzorit primjer SF-pilota: izgleda predobro (što nije ni čudo, obzirom da je riječ o jednoj od dosad najskupljih Neftlixovih serija – glasine govore o iznosima koji se kreću između šezdeset i sto milijuna dolara) te vam na pitak i pregledan način predstavlja cijeli jedan novi svijet i glavne likove koji će vas voditi kroz njega, pružajući usput dovoljno uzbuđenja i misterije da odmah želite još... 

Ili se bar meni tako činilo, jer brojke očito pričaju drugu priču.

Netflix ne objavljuje podatke o prođi svojih serija, pa tvrtkama koje bilježe gledanost preostaje procijeniti brojke za Netflixove serije zaobilaznim putevima (naprimjer, preko softvera na mobitelima korisnika, koji prepoznaje serije po zvuku). Pa je tako, prema tim krnjim procjenama, pilot Stranger Thingsa u prvih 35 dana od izlaska pogledalo oko 14 milijuna Amerikanaca – dok ih je pilot Altered Carbona u prvom tjednu gledalo tek oko... 5.9 milijuna. 

Što jest slab rezultat za tako skupocjenu seriju, ali Altered Carbon se tu još i može izvlačiti na to kako je Netflix istovremeno lansirao i novi nastavak filmske franšize Cloverfield te se malo pogubio u simultanom reklamiranju dva zvučna naslova, puštena u opticaj na – ni manje ni više – vikend održavanja Super Bowla, blockbuster-vrhunca američke sportske i televizijske godine. No opet, prema dostupnim procjenama, 70 posto ljudi koji su bacili oko na pilot Stranger Thingsa je pogledalo sezonu do kraja... Dok je Altered Carbon s početnih 5.9 milijuna Amerikanaca do kraja tjedna spao na – tek milijun njih koji su izgurali cijelu sezonu.

Kako je jedna obećavajuća serija u tjedan dana uspjela izgubiti preko 80 posto zainteresiranog gledateljstva?

Radnja je smještena nekoliko stoljeća u budućnost, u cyberpunk-distopiju u kojoj se osobnost i uspomene svakog čovjeka pohranjuju u spremnik, umetak usađen u potiljak. Uništenje spremnika rezultira potpunom, nepovratnom smrću, no ako netko bude usmrćen a da pritom spremnik ostane neoštećen – može ga prebaciti u neko drugo, sintetski proizvedeno tijelo, tzv. košuljicu. Ako si bogat, možeš si kupiti kakvu god košuljicu hoćeš, pa i klon svog dotadašnjeg tijela, a možeš i raditi druge kerefeke nedostupne džepu običnog smrtnika poput kopiranja svijesti, privremenog prebacivanja u drugu košuljicu, i tako dalje. Ako si pak siromašan – možeš se jebati (u pilotu, primjerice, vidimo djevojčicu koja završi u tijelu starice jer joj njezina obitelj nije mogla priuštiti ništa bolje).

 

Glavni lik je Takeshi Kovacs, pripadnik revolucionarne skupine Poslanika koji se nakon uhićenja i smrti budi 250 godina kasnije u novoj košuljici, u koju ga je smjestio opsceno bogati Laurens Bancroft kako bi ga unajmio da otkrije tko ga je ubio. Hibernacija glavnog lika od 250 godina je zgodna caka, kao naručena da – elegantno, bez neprirodne ekspozicije – skupa upoznajemo i njemu i nama stran svijet budućnosti... Ali, avaj, taj svijet njemu nije nimalo stran. Prošla su cijela dva i pol stoljeća – dva i pol stoljeća! – a on ne nailazi ni na što da bi ga zbunilo, nikakvu bitnu tehnološku ili društvenu novinu. 

Što je poprilično bizarno! Još bi se, ajde, dalo shvatiti da je riječ o nekoj najcrnjoj totalitarnoj budućnosti u kojoj se u ime ove ili one ideologije stopira bilo kakav razvoj društva, ali to nije uopće slučaj. Jer vizija budućnosti Altered Carbona je tipičan produkt ovomilenijalnog beznađa: sve će biti isto samo gore, bogati će biti još bogatiji, siromašni još siromašniji, i neće biti nikakvih velikih prevrata, ni dobrih ni loših, nego će sve samo iz dana u dan, mic po mic, bivati sve sivije i usranije. A čak i ako bi svarili teško pojmljivu mogućnost da u 250 godina društva (usto još uvijek kapitalističkog!) ne bi došlo ni do kakvih posebnih tehnoloških pomaka – pa barem bi se, ako ništa drugo, kroz toliki period osjetno promijenile neke društvene norme, trendovi, sleng, bilo što? Ali jok, Kovacs se u svemu snalazi kao riba u vodi, kao da je prespavao 250 dana a ne godina.

To je, recimo, mene cijelo vrijeme kopkalo, mada pretpostavljam da će prosječnom, SF-u manje sklonom gledatelju biti odbojnije to kako serija očekuje da dosta brzo usvojite njezinu tehno-mitologiju te suvereno baratate njome. A ako niste stigli odmah popamtiti na što se odnosi rezolucija 653 ili što je DHF, pa, tko vam je kriv – zna proći i po nekoliko epizoda prije nego što će vam netko od likova ponovno pojasniti pojam.  

Što ne znači da ovdje imamo posla s nekim visokoumnim SF-om... Eh, da bar! Altered Carbon je u svojoj srži šund – i to baš onaj petparački, kojem nije ispod časti ubaciti obrat tipa da je nečiji član obitelji za kojeg se mislilo da je mrtav zapravo i dalje živ, i da je k tome još i izdao rod svoj, i da mu povrh svega još uleti sa spikom "Eeeee di si kućo stara, skrivih smrt svih do kojih ti je bilo stalo u prošlom životu ali mojne se titilju, ajmo sad biti best femili frendaći FOREVER!!!" A kad za tako trashy obratom posegne serija koja sebe ne doživljava kao treš – ne preostaje joj ništa drugo nego da se se u traženju koliko-toliko smislenog objašnjenja tako gadno zapetlja da gledatelj muku muči pokušavajući pohvatati konce.

No ako bih trebao nagađati čime je ponajprije Altered Carbon alijenirao većinu publike, mislim da bih se ipak kladio na – nasilje. 

Da, okej, naravno da nitko neće ići gledati ovakvu seriju očekujući decentnu zabavu za cijelu obitelj, a i priznajem da, kao netko tko veselo pohrli u kino čim se pojavi novi nastavak Slagalice strave, svakako nisam u poziciji da prvi bacim kamen vizavi bezumnog nasilja na malom ili velikom ekranu, ali... Brate, ovi su ga stvarno pretjerali! Jest da su makljaže i pokolji u pojedinim scenama toliko gejmerski pretjerani da izazivaju gotovo humoristični efekt, ali većinu vremena serija je toliko uživljena u nizanje krvoskoka za krvoskokom da to graniči s fetišizmom.

Navodno je takav i izvornik; neki kažu da je u odnosu na knjigu nasilje još i relativno ublaženo. No ono što definitivno ide na dušu autorima ove adaptacije je to kako se kamera redovito sladostrasno zadržava po koju sekundu viška na leševima i izmučenim, izranjavanim tijelima. Posebno ženskim tijelima. 

Nije ovo mizogina serija per se, ali jest serija u kojoj su manje-više svi ženski likovi: a) seksualne radnice, b) dokone bogatašice kojima je samo do seksa, c) "snažni ženski likovi" po mjeri testosteronskih akcića (badass policajka, ratnica s borilačkim vještinama u malom prstu, nenadjebiva hakerica). I dobro, distopična distopija je distopična i nije piknik za žene, u redu, kužimo, ali dovoljno se sjetiti naprimjer Deadwooda i njegovog Divljeg zapada u kojem su se žene isto tako mogle uglavnom samo baviti prostitucijom – pa se svejedno našlo mjesta za intrigantne, iznijansirane, upečatljive ženske likove, jer za takve se u dobroj seriji mjesta uvijek nađe. I nije da smo morali svjedočiti baš svakoj prigodi kada bi Al Swearengen mlatio svoje radnice. 

Ne sporim da Altered Carbon ima svojih dobrih strana. Joel Kinnaman je odličan u glavnoj ulozi propalog revolucionara koji je silom prilika postao cinični hardboiled detektiv. Zanimljivo je sagledan niz implikacija tehnologije spremnika i košuljica. Radnja se razvija hitro i bez razvlačenja, ne ostavljajući prostora za dosađivanje (izuzev katatonične epizode o Kovacsevoj prošlosti među Poslanicima). I vizualni world-building stvarno jest impresivan, vidi se da je utrošena para... No, da se mogla utrošiti i na nešto bolje i pametnije – mogla se.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 09.03.2018

VEZANE VIJESTI

Baci fotonsku bombu, goni klingonsku bandu

Piše: Tonći Kožul

Zbog prezasićenosti obratima Star Trek: Discoveryju nedostaje dubine, no dobri likovi i izuzetna dinamičnost daju mu potencijal da iskorači iz sjene svojih prethodnika.

Crne misli 21. stoljeća

Piše: Tonći Kožul

I pored slabije razrade dijela epizoda i zamora materijala, Black Mirror ostaje iznimno zabavna serija koja u četvrtoj sezoni uspješno gazi van svog distopijskog mračnjaštva.

Što je ostalo od revolucije?

Piše: Tonći Kožul
Iako je, nadovezujući se na bujanje antikapitalističkog raspoloženja, serija Mr. Robot postala udarna popkulturna senzacija, njeni nastavci ne uspijevaju pratiti vrhunsku prvu sezonu.