Plamene zore umjetnosti - Operacija:grad | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Plamene zore umjetnosti - Operacija:grad

Kao što ističe opis svrhe i ciljeva Urbanog festivala, pitanje javnosti i javnog prostora povlašteni je problem u tematizaciji grada. To da se on ove godine postavio u zapuštenoj i praznoj t

Piše: Leon Kovačević

Grenze (Patrick Fontana/Aelters/Pierre-Yves Fave)

Prazne tvornice velikih gradova već dugo ne znače da su radnici na štrajku. Stvar je puno gora: štrajk je postao u međuvremenu anakron oblik političkog otpora (valjda koliko i sam otpor), a ono malo tvorničkih radnika što je ostalo radije će budistički podnositi bijes prema poslodavcu i političaru, nego riskirati da, po najnovijoj modi, svoj radni prostor ustupi – kulturnjacima. Njihova simpatija za kulturnog dandyja nije naravno ništa veća zato što ovaj umjesto laptopa i kravate nosi drendove i stare tenisice. Svaki radnik, ako je samo malo samosvjesniji, ne zavidi, naime, toliko onima čiji je neiscrpan resurs lova, koliko onima koji imaju vremena. Osim što uvijek ima barem neki sitniš u džepu, kulturni djelatnik živi radnikov san o slobodnom radnom vremenu. No, koji to san sanja kulturnjak da mu se sve više sviđaju radnikove tvorničke hale? Tek san o izvjesnosti radnog prostora?
Unatoč najraširenijim interpretacijama (pa bile one i od organizatora) o akciji prisvajanja i polaganja prava na javni prostor za potrebe gradske neovisne kulture, desetodnevna manifestacija u napuštenom kompleksu tvornice Badel pod nazivom Operacija:grad daleko nadilazi važnost poziva gradskim vlastima na ispunjavanje uvjeta djelovanja. Organizatori, udruge BLOK i Platforma 9,81, uče nas najprije da se Althusserova teorija čitanja ne odnosi samo na knjige, nego i na gradove: njih zaista shvaćamo samo pomoću njihovih zastoja, propusta i praznina. Operacija:grad zato je logičan nastavak njihovog kontinuiranog rada na problematici grada kojoj se prvi put, ozbiljno i obuhvatno, posvetio Urbani festival koji s radom počinje 2001. godine. Kao što ističe opis svrhe i ciljeva Urbanog festivala, pitanje javnosti i javnog prostora povlašteni je problem u tematizaciji grada. To da se on ove godine postavio u zapuštenoj i praznoj tvornici u obliku zbijanja redova neovisne kulturne scene grada (sudjelovanje 26 umjetničkih udruga i inicijativa) nije samo korak naprijed u strategiji kulturne politike, nego privremeno premještanje pozornice javnosti u (ne)uvjete kulturne proizvodnje povezanom s preobrazbom tržišta rada i radnih odnosa. To dokazuje već, izravno ili neizravno, prigodno oživljavanje Marxa kojem smo imali priliku svjedočiti u programima bilo samog Urbanog festivala (u video instalaciji-performansu-predavanju o Kapitalu pod nazivom GRENZE autorske ekipe Patrick Fontana/Aelters/Pierre-Yves Fave) bilo u već prepoznatljivoj verziji politizirane umjetnosti kakvu donosi skup izložbi kustoskog tima WHW-a Staviti na javnu raspravu. No, privremeno oslobađanje nepoželjnog označitelja tek je početak. Postaviti pozornicu javnosti u napuštenoj tvornici znači najprije nametnuti preispitivanje njezinih protagonista, glavnih i sporednih uloga, kao osnovni zadatak. Tko su protagonisti, a tko statisti zna se naravno u svakom društvu unaprijed. Još od Platona znamo za opće ime predestinirane vrste društvenih statista: radnik nema vremena da bude na agori kao filozof ili umjetnik jer posao ne čeka. Linija podjele predviđenih govornika i onih na kojima je da samo šute određena je dakle temeljnim osjetilnim datostima: prostorom i vremenom. Njihov višak ili nedostatak predviđa se za svaku vrstu djelatnosti ili zanimanja posebno: dok potraga za nadahnućem ili pravom riječi kod umjetnika ili intelektualca ne poznaje prostorna i vremenska ograničenja, posao obrtnika ili tvorničkog radnika puka je suprotnost zanimanju čija je bit dokolica. Prinuda podnošenja vremenske i prostorne oskudice njihova rada odredila je i koordinate njihova političkog bića. Uvjeti javnosti i sudjelovanja u njoj unaprijed su dakle bitno uvjetovani neravnomjernom i nepravednom raspodjelom osjetilnog (J.Rancière). Osim što prethodi svakom govoru o ljudskim pravima i problematizira sam pojam prava, ta neravnomjernost javlja se kao predmet istraživanja svakoj društveno neautističnoj umjetnosti kao i kulturnom pogonu koji ne želi prerasti u kulturnu industriju čija je svrha pomirivati i integrirati društvene razlike. Mogući nastavak Operacije:grad i kulturne politike za koju se opredjeli ovisit će, osim o daljnjem istraživanju materijalnih uvjeta javnosti, i o opredjeljenju između dva temeljna oblika koje ta istraživanja mogu poprimiti: kulturnog sajma ili eksperimenta.
Tvornica kao mjesto umjetnosti međutim oživljava i zaboravljena obećanja: obećanje izlaska umjetnosti iz svoje stroge autonomije kako bi se preselila u sve životne sfere, s jedne strane, te obećanje ulaska u samu oporost fizičkog rada. Riječ je o obećanjima koja prethode onima iz umjetničkih avagardi dvadesetih godina prošlog stoljeća. Kao što nas podsjeća genealogija estetike Jacquesa Rancièrea ona potjeću još od ideje Friedricha Schillera koji, ukidajući suprotnost između aktivnog razuma i pasivne osjetilnosti, s novom idejom umjetnosti želi razoriti ideju društva utemeljenom na suprotnosti onih koji misle i odlučuju i onih posvećenih materijalnom radu. Estetsko iskustvo tako bi istodobno trebao biti temelj zgrade umjetnosti lijepoga i umjetnosti života.

Grenze (Patrick Fontana/Aelters/Pierre-Yves Fave)

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 28.11.2005