Tema Referendum o Tempelhofu
Piše: Marta Medvešek
I dok će nedjelju 25. svibnja 2014. većina europskih građana pamtiti (ili ne) po izborima za Europski parlament, građanima Berlina dan je zasigurno obilježio referendum na kojemu su odlučili o budućnosti jednoga dijela svoga grada – području bivše zračne luke Tempelhof – koji je tako još jednom postao simbol slobode i borbe za demokraciju.
Dvije godine nakon konačnog zatvaranja kompleksa zračne luke za promet, Tempelhofsko polje otvoreno je u svibnju 2010. godine kao veliki javni park, postavši odmah jedna od najdražih zelenih površina u gradu (bilježi čak deset puta više posjeta godišnje od velike park-šume Tiergarten). Jedinstvenost ovog “zelenog dragulja u srcu Berlina” (toliko o privrženosti građana) nesmetan je panoramski pogled koji pruža ova čistina. Za razliku od ostalih zelenih površina koje svojim krošnjama pružaju zaklon od gradske vreve, ovdje se mir postiže upravo suprotno – velikom, nepreglednom, širokom prazninom; odsustvom vizualnih i zvučnih pregrada. Monumentalnoj prostranosti pridonosi i 1,2 km dugačak luk bivših hangara koji čini sjeverozapadnu membranu parka pogodnog za brojne vrste sportske rekreacije. “Jedrenje” na vjetru i puštanje zmajeva osobito su popularni, a park je podjednako omiljen i za jednostavno opuštanje na dekici u visokoj travi. Od rujna 2009. kada je grad Berlin postao jedini vlasnik kompleksa, zgrada se koristi kao lokacija za brojna kulturna i zabavna događanja koji to kultno mjesto vraćaju u život. Prostore zakupljuje više od stotinu kompanija i institucija, čime se prikupljaju sredstva za daljnju renovaciju. Svakodnevna javna vodstva posjetiteljima pružaju priliku da zavire u povijesno zaštićenu zgradu i upoznaju se s njezinom burnom prošlošću. Uloga koju je Tempelhof imao u Drugom svjetskom ratu i nakon njega građane ni danas ne ostavlja ravnodušnima, pa su se mnogi i iz nostalgičnih razloga odlučili za očuvanje kompleksa u njegovom današnjem obliku.
Od eksperimentalnih letjelica i balonskih utrka do prvih cepelina, Tempelhofsko polje ostavilo je svoj trag u razvoju zračnoga prometa. Zgrade prve zračne luke otvorene 1923. godine, već su ranih tridesetih dostigle svoje granice kada je Tempelhof zbog izuzetnog rasta zračnog prometa postao najveća zračna luka u Europi po broju putnika. Dolaskom nacista na vlast monumentalna arhitektura postaje sredstvo za demonstraciju moći i upravljanje masama – vrhunac Hitlerove predodžbe o arhitekturi kao “okamenjenoj slici svijeta” vidljiv je u planovima za megalomansku pregradnju Berlina u glavni grad svijeta Germaniu. Zračna luka Tempelhof prema Hitlerovim je riječima trebala postati “najveći i najljepši aerodrom na svijetu”, što je dizajnom arhitekta Ernsta Sagebiela iz 1935. godine djelomično i ostvareno. Zahvaljujući tlocrtu u obliku predimenzionirane vješalice (ili “orla u letu”) čije kratke udaljenosti omogućuju odličnu povezanost, Tempelhof doista postaje najveća građevina na svijetu, ukupne površine 300 000 m². Kompleks je obilježen ambivalentnom monumentalnošću – s jedne strane (i doslovno – one prema gradu) nalaze se reprezentativna pročelja u režimu omiljenom klasicističkom duhu, dok se s druge strane prednost daje funkcionalizmu i upotrebi najmodernijih armirano-betonskih konstrukcija. Prostrane krovne tribine za 80 000 gledatelja masovnih zrakoplovnih priredbi nikada nisu zaživjele – zbog početka rata radovi su prekinuti te je veliki dio građevine ostao nedovršen, a u tom se obliku sačuvao i do danas. Početkom rata započinje i mračan dio tempelhofske prošlosti te kompleks postaje mjesto užasa i neljudskosti – zatvor za nepoželjne: političke protivnike, Židove i homoseksualce – a zatim i koncentracijski logor za proizvodnju oružja i ratnih aviona (jedini službeni u gradu Berlinu). Nakon završetka rata zračnu luku preuzimaju i međusobno dijele Saveznici, a za vrijeme blokade Zapadnog Berlina (1948-49.) ona se koristi kao zračni most za opskrbu živežnim namirnicama – avioni slijeću svake 2 do 3 minute, u prosjeku čak tisuću aviona dnevno. Podjelom Njemačke Zapadni Berlin postaje izolirani otok okružen Istočnom Njemačkom, te zračna veza preko Tempelhofa dugo predstavlja jedinu sigurnu vezu s ostatkom svijeta. U takvoj sivoj svakodnevnici obilježenoj ratnim razaranjima, podjelom grada, političkom i ekonomskom neizvjesnosnošću i ovisnošću o subvencijama, Tempelhof postaje simbol slobode i borbe za demokraciju. Građani Zapadnog Berlina odjednom više nisu na “lošoj strani” te se napokon mogu okrenuti budućnosti oslobođenoj od tereta nacionalsocijalističke prošlosti. Osim što preko aerodroma brojne izbjeglice iz Istočne Njemačke pronalaze utočište u Zapadnom Berlinu, Tempelhof postaje i pojam za velegradski život i holivudski glamur – u zračnu luku slijeću međunarodne filmske, modne i političke zvijezde, praćene gomilom fotografa i obožavatelja – osobito nakon osnivanja Berlinalea 1951. godine. Nakon razdoblja blokade aerodrom se ponovno otvara za građanski promet, a 1975. postaje glavna berlinska zračna luka. No, zbog nedostatka prostora, porasta zračnog prometa i samih dimenzija zrakoplova, kompleks uskoro postaje nedostatan te se 1994. prvi put zatvara. Građani ga raznim inicijativama i žalbama pokušavaju još neko vrijeme održati na životu, no zračna luka konačno zatvara svoja vrata 30.10.2008. nakon neuspješnog referenduma.
Nakon pada populacije tijekom 1990-ih, posljednjih je godina primjećen izraziti prirast stanovništva u gradu Berlinu, a samim time i nedostatak stambenog prostora, zbog čega Berlin postaje jedno od najprivlačnijih područja za privatne investitore i špekulante nekretninama. Berlinski senat u Tempelhofskome je polju prepoznao mogućnost za rješavanje stambenog pitanja (ili za profit?) te ponudio projekt kojim se trebala osigurati ravnoteža između stanovanja, rada, obrazovanja, rekreacije i razonode, u cilju poboljšanja sveukupne kvalitete života južnoga dijela grada. Potencijal, mogućnost, razvoj, vizija i napredak – riječi su kojima je Senat opisao Masterplan – “jedan od najvažnijih projekata za urbanistički razvoj grada Berlina”. Projektom se predviđala izgradnja novih objekata na rubnim dijelovima polja, uz preuređenje parka u središtu. Iako bi se zadržala zelena površina veličine 230 hektara (što je i dalje veće od ogromnog Tiergartena veličine 210 hektara), sadašnja površina parka smanjila bi se za čak 185 hektara. Budući da je park najosjetljivija točka projekta, plan je bio zadržati i adaptirati njegov prepoznatljiv eliptični oblik te ga podijeliti u manje odjeljke, jedne življe i posjećenije, druge tiše, povučenije i intimnije, što bi trebalo osigurati bolju kvalitetu provođenja slobodnog vremena. Prigovori građana po pitanju parka odnosili su se ponajviše na uništavanje postojeće flore i faune te gradnju umjetnih puteljaka i ogromnog betonskog bazena za vodu. Park bi, sasvim sigurno, u potpunosti izgubio svoj prepoznatljiv identitet.
Sljedeći cilj projekta bio je povezivanje područja zračne luke, “godinama odsječenog od tkiva rastućeg grada”, sa susjednim kvartovima i mrežom javnoga gradskoga prijevoza. Predviđena je bila izgradnja 4700 stanova, od kojih je trećina trebala biti pristupačna građanima s malim ili prosječnim primanjima. Iako je Senat pokušavao progurati projekt kao prvi korak u rješavanju nedostatka stambenog prostora te kao mogućnost “socijalnog stanovanja pristupačnog svima”, većini prosječnih građana planirane najamnine već sad su preskupe, a osobito mlađoj populaciji i “marginalnim slučajevima” poput obitelji s imigrantskom poviješću, za koje su, navodno, novi domovi bili predodređeni. Dapače, visoke cijene novih stanova podigle bi najamnine stanova u susjedstvu i dodatno pojačale raslojavanje društva. Važan dio projekta predstavljala je i takozvana edukacijska četvrt u kojoj se trebala nalaziti nova hi-tech zgrada knjižnice Landes- i Zentralbibliothek, arhitektonsko središte projekta, no od njezine se gradnje zbog previsoke cijene i pritiska javnosti već ranije odustalo. Dijelovi tempelhofskog područja u projektu su ostali nedefinirani, “otvoreni za budući razvoj”, što je zapravo značilo dodatnu novogradnju na uštrb zelenih površina u budućnosti. Pitanje je koliko bi slobodne površine na kraju doista ostalo dostupno svim građanima. Socijalna, kulturalna i ekonomska različitost samo su floskule kojima se pokušavala prikriti činjenica da više od pola novogradnje “otpada” na komercijalne i poslovne sadržaje koji bi četvrt pretvorili u luksuzni(ji) dio grada, dostupan samo onima koji si ga mogu priuštiti.
No, građani Berlina pokazali su se imunima na takve floskule. Nedugo nakon objave projekta, pokrenuta je građanska inicijativa 100% Tempelhofer Feld za očuvanje parka kao općeg dobra svih građana Berlina. Građanima je park bio dobar takav kakav je, a osobito ga cijene stanari susjednih područja (Friedrichshain-Kreuzberg, Tempelhof-Schöneberg i Neukölln), gdje je i prikupljen najveći broj potpisa za referendum. Unatoč nepravilnostima prilikom skupljanja potpisa (čak 16% nevažećih), inicijativa je ipak uspjela skupiti dovoljan broj za održavanje referenduma. Najveća briga organizatora bila je hoće li izlaznost biti dovoljno velika da odluka prođe (2008. većina je glasala protiv zatvaranja aerodroma, no na referendum nije izašao dovoljan broj glasača), na što su računali i iz gradskih vlasti – tijekom vodstva po zgradi Tempelhofa jasno se moglo primjetiti kroz vodičeve komentare da se u “kući” očekivao prolaz Masterplana zahvaljujući “užasnoj lijenosti Berlinčana”. No, strahovi organizatora nisu se ispunili – izlaznost je bila dovoljno velika, a čak 64,3% glasača odlučilo je sačuvati Tempelhof u njegovom današnjem obliku i na taj način spriječiti provedbu Senatova projekta.
Tempelhof je, uz Mauerpark, Spreepark, Ernst-Thelman Park itd., samo jedan od primjera u nizu pokušaja privatiziranja javnih površina grada Berlina. Iako postoji 972 hektara neizgrađenog zemljišta u gradu na kojemu se može jeftinije graditi zahvaljujući postojećim infrastrukturama, a time građanima pružiti i jeftinije stanovanje, gradska vlast iz nekog razloga inzistira na projektima koji zbog svoje cijene predstavljaju veliki rizik za gradski proračun, jer pitanje je koliko će se toga gradu i vratiti. A zašto?
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Dostupnost javnih dobara u demokraciji koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
