Pogled iz središta | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Pogled iz središta

Tribina HRFF-a o iskustvima djelovanja migrantskih organizacija pokazala je manjkavosti tradicije i aktualnih europskih politika prema migrantima i samom procesu integracije.

Piše: Martina Jurišić

FOTO: Are You Syrious?

Stvaranje identiteta, kako osobnog, tako i nacionalnog, nemoguće je graditi, kako navodi Jasna Čapo, bez zrcala koje nudi druge. U sličnome kontekstu o identitetima i izgradnji pripadnosti nekom narodu, državi ili naciji piše i C. Geertz navodeći kako iako znamo da smo svi nalik jedni drugima, uvijek postoji ona zabrinjavajuća sumnja da nismo, tj. da se možemo "dramatično razlikovati od jednog do drugog naroda". Miranda Levanat-Peričić takav je diskurs prepoznala u književnosti te ga povezala s konceptom čudovišta. Čudovište je, kako navodi autorica, tijelo kulture gdje su skupljeni svi naši strahovi, žudnje i tjeskobe. Posebno je za koncept čudovišnosti, pa samim time i stvaranje kategorije drugoga, zaslužan eurocentrični svjetonazor koji rubne narode promatra kao čudovišta ljudske vrste. Eurocentrizam je, ističe Levanat-Peričić, oblik etnocentrizma koji predstavlja "definiranje vlastitog identiteta kroz pripadnost narodu koji je smješten u središte. Taj pogled pretpostavlja i gledanje na druge kroz udaljenost u kojem je lociran naš pogled". Dodatno se ta čudovišnost potencira u 21. stoljeću u kojem je, kako navodi Dubravka Oraić Tolić, središnja trauma gubitak osjećaja za realnost i istinitost zbilje. Virtualnost i njegova zbilja, za Oraić Tolić predstavljaju neki novi tip zbilje koja je jednako zbiljska, ako ne i zbiljskija od one u kojoj obitavamo. Pojava virtualne kulture i zbilje duboko utječe i na konstituiranje i poimanje našeg identiteta kao jednog od najvažnijih elemenata ljudske egzistencije. Stoga u vremenu nestabilnih, virtualnih te promjenjivih identiteta, lako je nasjesti na priče o slobodi govora, slobodnom kretanju ljudi, prihvaćanju i toleranciji, dok stvarnost izgleda drugačije od navedenih eufemizma.

Prvi je tjedan u prosincu održan još jedan Human rights film festival, u organizaciji Multimedijalnog instituta i Udruženja za razvoj kulture "Urk". Uz standardni filmski program, festival je ponudio i niz predavanja i tribina na temu multikulturalnosti, tolerancije, ljudskih prava i migracije. Tako se u tijekom Festivala u dvorani Müller Kina Europe mogla poslušati i tribina Migrantske organizacije i njihovo iskustvo u državama članicama  Europske unije čiji je cilj bio ukazati na aktivističke prakse marginaliziranih skupina i njihove učinke. Organizacija i inicijative koje su se predstavljale usmjerene su na rad s migrantima i njihovu asimilaciju/integraciju i to kroz pružanje medicinske skrbi, dokumenata, smještaja, borbe protiv rasizma i netolerancije ili sportske aktivnosti kao jedan oblik promicanja različitosti. U maniri ex cathedra predavanja s prezentacijama i iskustvima, svaka od gostujućih zemalja – Švedska, Njemačka, Engleska, Škotska – prezentirale su pozitivne strane svojih aktivističkih praksi, ali i one negativne, tj. neizbježnog eurocentrizma kojim je zahvaćeno svako društvo Starog kontinenta. Refugees welcome international organizacija je iz Velike Britanije čiji je rad predstavio njihov voditelj Tola Akindipe. Uglavnom su usmjereni na pronalazak smještaja pridošlim migrantima i to kroz internetsku platformu koja je danas aktivna u šesnaest zemalja, a na kojoj dobrovoljci nude sobu ili stan na korištenje izbjeglicama. Tina Arend Morad, iz Arend Morad Foundation te Refugees Welcome Stockholm, prezentirala je iskustva vezana za izbjeglički val u Švedskoj te nastanak i rad spomenutih organizacija oko pomoći migrantima i olakšavanja života u nepoznatoj državi. Toni (Welcome United, Njemačka) te Aleix Tura Vecino (United Glasgow), u svojim su inicijativama usmjereni na sport kao sredstvo pomoću kojeg pokušavaju promicati različitost i uvažavanje. Za kraj tribine ostavljena je priča sedamnaestogodišnje Afganistanke Fateme Khavari (Ung i Sverige) koja je opisivala svoja iskustva oko borbe s vlastima u Švedskoj te ideji pomirljivosti koju promiče kao važan aspekt u odnosu migranata prema novom okruženju, i obrnuto. 

Iako su navedeni primjeri dobri pokazatelji kako migranti nisu samo pasivni objekti koji traže tuđu pomoć, već aktivni pojedinci koji se mogu boriti za svoja prava, također postoji problem već spomenutog eurocentrizma s kojim su se susreli svi izlagači na tribini. Ovo se najviše očituje u neprihvaćanju i nerazumijevanju položaja u kojem se migranti nalaze, kao i promicanju fašističkih ideja uokvirenih u priče o zauzimanju "našeg" teritorija, nemogućnosti asimilacije i terorističkim napadima. Takav radikalni diskurs već je dobro poznat i mnoge se neformalne inicijative i organizacije bore za promjenu tog odnosa. Uz navedeno, na tribini se pokazao još jedan problematičan moment. Naime, svi pojedinci koji su predstavljali rad svojih organizacija dio su "pogleda iz središta", no s razvijenom sviješću o važnosti uvažavanja drugih i drugačijih. Upravo navedeni kontekst nije izlaganja učinio konstruktivnima, već lijepo upakiranim pričama o onima koji su uspjeli. Taksativnim navođenjem aktivnosti, popraćenim slikama na velikom platnu nije se propitkivao naš odnos prema situaciji u kojoj se Europa našla prije dvije godine niti je ukazano na neko političko i društveno rješenje za današnje, ali i buduće slične scenarije. Kao što i avangarda u umjetnosti i književnosti s vremenom postaje dio kanona, a ne njegova kritika i subverzija, tako i migrantske aktivističke prakse, dobiva se dojam, postaju dio normiranog polja onoga trenutka kada dođe do asimilacije i prihvaćanja. Pri tome, nužno je naglasiti kako se potonjom konstatacijom ne želi istaknuti da je odbacivanje kulturnih, društvenih i političkih vrijednosti nove države ono što će migrantske aktivističke prakse učiniti djelotvornima. Aktivizam kao takav podrazumijeva angažiranje i djelovanje koje se ne može svoditi samo na osiguravanje smještaja ili igranje nogometa, već i na promjenu društvene percepcije kako prema drugima, tako i prema vlastitoj zajednici. Tek prepoznavanjem problema, preuzimanjem odgovornosti i neprestanom potrebom za poboljšanjem socijalnog položaja svakog pojedinca moglo bi se postići da sloboda i tolerancija ne ostanu samo na razini ustaljenih fraza.  

No, problem fraza o slobodi i toleranciji koju promiče Europska unija odraz su zajednica u kojima živimo, u kojima je drugo i drugačije odavno obilježeno negativnim konotacijama koje se dodatno potenciraju razvojem virtualne kulture. Iako danas fluidnost identiteta omogućuje bolju i uspješniju integraciju marginaliziranih skupina, čini se kako je to jednosmjeran proces. Zaokupljena pogledom iz središta, europska društva nisu navikla učiti o drugima, rubnim dijelovima čudovišnosti od koje zaziru i koju pokušavaju prilagoditi vlastitim normama. Upravo taj koncept čudovišnosti, kako piše Levanat-Peričić, postaje imperijalističko sredstvo u pretvaranju stranih naroda u druge. Pokoriti i normirati po vlastitim pravilima sredstva su kojima se s jedne strane održavaju prividni mir i red, dok s druge ona potiču frustracije i brisanje identiteta nepoželjnih našem, središnjem pogledu. Integracija bi trebala biti obostrani proces u kojem se domicilno društvo uči o drugima, kao i druge o novoj kulturi. Svaki homogen i statičan sustav mišljenja dovodi do negativnih posljedica te jačanja osjećaja netolerancije. Aktivistička praksa, bila ona na margini ili ne, kao i svaka uspješna integracija trebala bi polaziti od osvještavanja različitosti i prihvaćanja istih.

Sloboda ispod koje se krije sveprisutna i disperzivna moć ograničava mogućnost djelovanja i promjena. Rad u određenim, iscrtanim okvirima, bez svjesnosti o tome, dovodi do toga da i same aktivističke prakse marginaliziranih postaju tek instrument institucija kojima se promovira ideja pluralnosti i uvažavanja različitosti, a koja u zbilji nije previše zaživjela posljednjih godina.

Tribina održana na ovogodišnjem Human rights film festivalu, iako normirana i ukalupljena u određeno polje, s druge strane predstavlja važan doprinos u prepoznavanju manjkavosti aktualne europske politike prema migrantima i samom procesu integracije. Poticati i razvijati aktivističke prakse marginaliziranih trebala bi biti važna okosnica današnjih europskih društava, pa tako i Human rights film festival predstavlja korak naprijed u prihvaćanju otvorenosti i uključivosti hrvatskog društva prema drugima.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la martina [at] kulturpunkt.hr 27.12.2017

VEZANE VIJESTI

Rat i zlatno doba

Piše: Marko Lucić

U predavanju Građanski rat i sjećanje povjesničar, aktivist i novinar Fawwaz Traboulsi ocrtao je svoj prijedlog načina suočavanja s mučnom libanonskom prošlošću.

Moćnije od pušaka

Piše: Luka Bolonić

Predstavljamo poetike Matthewa Heinemana i Zaradashta Ahmeda, dvojice umjetnika čiji će filmovi koji tematiziraju Bliski istok biti prikazani na petnaestom Human Rights Film Festivalu.

Borba za značenje demokracije

Piše: Zoran Adžić

Konferencija Neliberalne demokracije – Europa između demokracije i autokracije u sklopu Human Rights Film Festivala posvećena je krizi liberalnih demokratskih sustava.