Pogled unatrag: godina u hrvatskom filmu | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Pogled unatrag: godina u hrvatskom filmu

Iza nas je godina korektnih, ali i nepotrebnih filmova, a problemi hrvatskog filma i dalje leže u pitanjima razvojnih mogućnosti te umjetničkih i intelektualnih obzora domaćih redatelja.

Piše: Silvestar Mileta

Redateljica Hana Jušić i glumica Mia Petričević na snimanju filma Ne gledaj mi u pijat

U godini obilježenoj poetičkim kontinuitetima i političko-financijskim neizvjesnostima infrastrukturno zadovoljavajuće uređena kinematografija bila je kvantitativno produktivna, postojana u razmjernoj otvorenosti i inkorporaciji opravdanih te odlučnom odbijanju zlonamjernih prigovora, ali i dalje nejaka u prevladavanju tradicionalnih slabosti dugog trajanja. Bez obzira na periodična nezadovoljstva onih čiji projekti ne zasluže HAVC-ova sredstva, pravi problemi hrvatskog filma ne leže toliko u općoj arhitekturi moći na relaciji centar–privatne produkcijske kuće (stvaranja i nestajanja interesnih, svjetonazorskih i generacijskih skupina nije uostalom pošteđen niti jedan segment društvenog života), koliko u pitanjima razvojnih mogućnosti te umjetničkih i intelektualnih obzora domaćih redatelja. 

Snimljen je, naime, velik broj zanatski vrlo urednih (nipošto diletantskih) i vrlo dosadnih, tj. posve nepotrebnih i "ne-iznimnih" filmova za koje se gledatelj ponekad, naročito kada ih gleda u festivalskim grozdovima, pita zašto su i s kojom motivacijom rađeni. Takvo pitanje ne treba, međutim, adresirati na raznorazna umjetnička vijeća zabavljena haruspicijem nad popabirčenim treatmentima, već upravo na filmaše od kojih se neki očito prerijetko pitaju o smislu vlastita filmskog poslanja. Kako je teško povjerovati da ih je većina tek "tako ispala", mnogo je vjerojatnije da predstavljaju precizan odslik kreativnih dometa ili, pak, stvaranje radi popravljanja kućnog budžeta. Dakako, kvantitativno nadprosječna, a kvalitativno uspavljujuće prosječna produktivnost nije ekskluzivno obilježje domaćeg filma (koji je ustvari tek doseže), već je se putem domaćih i europskih smotri može pratiti i na globalnoj razini, vjerojatno kao jednu od nuspojava digitalizacije te opadanja simboličkog ugleda znanja i dubinskog strukturiranja u korist površinskih kompenzacijskih užitaka, pa bili oni spektakularno-kokičarski ili art-hipsterski. Na ipak lokalnu boljeticu i dalje zvoni porazno stanje scenaristike, o kojem, međutim, postoji stanoviti stupanj svijesti – usavršavanja na Palunkovim i drugim međunarodnim radionicama, dobra prodaja knjige Napiši scenarij, kao i povremena izdanja rijetkih uzornih primjera domaćih scenarija pokazatelji su nade u bolje sutra u kojem se taj zanat neće niti mistificirati niti isključivo prepuštati redateljima i popularnim književnicima s kojima prijateljuju. 

Gazda, r. Dario Juričan

Godinu za nama možda su recepcijski ponajviše obilježila dva dugometražna prvijenca kojima su redatelji potvrdili osnovna obilježja svojih dosadašnjih poetika i u drukčijoj formi ukazali na već demonstrirane jake strane i interese, ne nadilazeći pritom suviše prethodno demonstrirane razine. U profesionalnom filmskom kružoku gotovo euforično iščekivanim Ne gledaj mi u pijat Hana Jušić osnažila je status velike redateljske uzdanice mlađe generacije, ali nije pomakla granice vlastitih izražajnih sposobnosti već stavljenih do znanja radovima poput Terarija, Zimice, Da je kuća dobra i vuk bi je imao i korežija sa Sonjom Tarokić, niti se u potpunosti udobno smjestila u dugom metru. O Ne gledaj mi u pijat s pravom se piše kao o ponajboljem domaćem filmu u 2016. zbog svega onoga što smo o redateljici već znali: podosta mizantropskog pogleda (od kojega je izuzeta tek glavna junakinja) na odnose unutar i uokolo jedne šibenske obitelji, posredovanog iznimnim osjećajem za kadriranje klaustrofobičnog, oznojenog, nespecifičnog, odbojnog, netolerantnog "socijalnog" ambijenta i adekvatno "ambijentiranih" karaktera. U najmanju ruku izrazito neugodna, a u najveću opresivna narav psihofizičkih kontakata, s posebnim senzibilitetom za aspekte tjelesnosti, postojana je Jušićkina vizija unutar koje se moguće nađe prostora i za pomisao na ljubav (premda je ta ljubav po definiciji i zatvor iz kojega je, čini se, nemoguće pobjeći i koji je uvijek natopljen barem zericom nasilja). S druge strane, iako ga je moguće pravdati sugestijom dinamike junakinjina života i "oprostiti" s obzirom na učinak fascinantnog ozračja i mogućih šire socioloških implikacija, ritam filma ipak je mjestimično razvučen te ponešto nagrđen stiliziranim prizorima terapijskog kupanja za koje se stječe dojam mehaničke transpozicije inozemnih uzora. Zbog zaključnog banjanja među ostarjelim tjelesima propuštena je prilika da pogled na Marijanu kroz stražnji prozor autobusa bude ujedno i posljednji te da film u potpunosti "legne u svoje trajanje" ostvarivši puni metaforički efekt boljeg i kompaktnijeg drugog dijela. U sugestiji uvijek uski (koliko god povremeno i panoramski) kadrovi mediteranskog grada (zagušenog automobilima s besmislenih prometnica, ružnim zgradama, nadstrešnicama itd.), ulice i stana komplementarni su psihološkim profilima (iskazanima vrlo dobrom sustegnutom glumom) i izvedbeno besprijekorni, ali na sličan je način bio, primjerice, snimljen i film Tlo pod nogama (2014) Sonje Tarokić. Ne gledaj mi u pijat tako je i sam naznaka kontinuiteta, a ne otklona, premda je ovdje riječ o neupitno autorskom i neupitno vrijednom kontinuitetu koji će u budućnosti vjerojatno doseći svoj puni, posve osobeni zenit. Pretjeranim hvaljenjem i truističkim ukazivanjem na činjenicu da već u sadašnjem stadiju nadmašuje najveći dio domaće produkcije ne bi ga u tome trebalo osujećivati. 

Dario Juričan pažnju medija i nešto šire publike privukao je dokumentarnim filmom Gazda o, propagandu na stranu, Ivici Todoriću i tranzicijskim ishodištima njegova carstva. Rad koji priliježe više uz Juričanova angažirana (I, J, K, L), negoli uz psihološka (Imaš ti neku priču?) djela za njega je karakteristična, opredijeljena ekranizacija građe nastale širim ili užim istraživanjem te je uz nagrađivani scenarij igranog filma I, J, K, L pokazatelj kako nadahnuće medijskim aferama (ili njihovim znakovitim izostankom) ponekad ipak može biti dobrom polaznom točkom, ako je tema dovoljno relevantna i ako joj je u radu na filmu pridodano i nešto humanog, maločovječjeg prizvuka, ne posve atipičnog u kontekstu domaćeg trenda autorskog dokumentarnog filma. Zbog dosega tematski pionirskog pothvata, nenadahnutu formalnu stranu koja nije imuna na povremena patetična rješenja malotko je spominjao, pa je Gazdin redatelj možda konačno, nakon većinski igranog i manjinski eksperimentalnog opusa, pronašao rod u kojem njegove slabe strane prestaju biti toliko značajne i ne smetaju njegovu primarnom društvenokritičkom zanosu. Paradoksalno je, doduše, da usprkos proklamiranom pluralizmu kulturne sfere redatelj mora svoje djelo predstaviti ili kao umjetnički film o malom čovjeku (svome ocu) ili univerzalniji rad o Hrvatskoj, što Gazda svakako nije – kao da je sramotno napraviti dobru filmsku reportažu (sa stavom) o čovjeku o kojem se to nitko do sada nije usudio, a koji je bez obzira na opće tranzicijske procese u konačnici i sui generis.

Dum spiro spero, r. Pero Kvesić

U svakom slučaju, Gazdu se gledalo isključivo s obzirom na ono što, a ne kako prikazuje, što je i dalje osnovna matrica najšire recepcije dokumentarnog filma u nas. Primanje naročito toga roda kao imperativnog odslika "istine" svoj je mračni iskaz imalo u subnorskom napadu na HAVC povodom filma Dvor na Uni. I premda su u tom slučaju svakako napravljene neke greške koje se prije svega tiču filmske struke, ona je, usprkos svojim nemalim slabostima, pokazala kako je ipak dovoljno homogena da takav političkim profiterstvom gonjen pokušaj linča od sebe odbije, kao i da preživi kompletni rasovski interregnum

U dokumentarnom filmu istakao se i Pero Kvesić nagrađivanim humornim, audiovizualnim i autobiografskim traktatom o smrti Dum spiro spero, koji se za razliku od velike većine ovogodišnjih radova poigrava i s tehničkim i povijesnim aspektima medija filma kojeg bešavno veže s literaturom. Katarina-Zrinka Matijević također je izbacila vrlo dobar dokumentarac Iza lica zrcala i mnogo slabiji dugometražni igrani prvijenac Trampolin, koji je međutim dao rjeđu temu hrvatskog filma (obiteljsko nasilje) i uputio na dvije mlade ženske glumačke nade (Franka Mikolaci, Tena Nemet Brankov). Valja zabilježiti i neočekivani Veliki pečat u Regionalnoj konkurenciji ZagrebDoxa za 4.7. Đure Gavrana (iz serijala Probacije), demistifikacijsko-mistifikacijsku, formalno nemarnu, no dokumentarno-historijski vrijednu generacijsku odu Nenada Puhovskog te meditativno-nostalgični, ali i kritičko-sinefilični, fotografskim senzibilitetom snimljeni Kino otok Ivana Ramljaka

Veliki festivali, među kojima je ponovno najimpresivniji bio Animafest, također su nastavili u svojim karakterističnim, blago rastućim kontinuitetima. Mala iznimka bio je Pula Film Festival na kojem se zamijetio izostanak pojedinih redatelja koji su mu pretpostavili međunarodnu vidljivost ili kalkulacije oko datuma premijere i gledanosti, a što je krajem studenog doprinijelo odluci festivala prema kojoj se u Hrvatski program ubuduće mogu prijaviti samo oni filmovi koji nisu ranije bili distribuirani ili prikazani u zemlji. Na taj će način Pula nastojati inzistirati na domaćim premijerama hrvatskih filmova, odnosno spriječiti prikazivanje gotovo godinu dana starih djela koja su tamo znala dolaziti krajem, namjesto početkom distribucijskog ciklusa. Kakve će to posljedice imati na status festivala u ovom je trenutku doista teško predvidjeti. Velika a posteriori iznimka bili su pak Dani hrvatskog filma – iako je festival protekao uspješno, uslijed kritika na selekciju i festivalski koncept produkcijska kuća i umjetnički ravnatelj povukli su se iz organizacije te će nakon dva neuspješna natječaja festival dogodine u novom terminu organizirati predstavnici udruga koje su ga 1992. pokrenule i koje čine njegovo Vijeće. 

S one strane, r. Zrinko Ogresta

Apsolutni pobjednik Pule, film S one strane Zrinka Ogreste također je pokazatelj autorskog kontinuiteta: riječ je o motivu "preplitanja života" u sumornom urbanom miljeu, intimnoj priči na pozadini šire političko-socijalne problematike ostvarene uglavnom bližim planovima izvanredne glumice, promišljenom mizanscenom i kretnjama kamere te kompaktnom režijom nužnom za uspjelo pripovijedanje novelističke priče u dobro komponiranom kadru, obilno naseljenom različitim preprekama "jasnom" pogledu koje, dakako, nešto govore o likovima i sredini. Novi film Snježane Tribuson koji upravo kreće u redovnu distribuciju – blagdanska romantična komedija s pjevanjem Sve najbolje – također je u autorskom kontinuitetu: predstavlja još jednu tipičnu Tribusonkinu junakinju, zanesenu konzumenticu melodramskih zapleta koja miješa zbilju i fikciju i još itekako vjeruje u mogućnost romantične ljubavi, ma koliko je stvarnost u tome pobijala. Također karakteristično povezivanje visokih i niskih registara te otvorenost za različita gledanja u postmodernoj maniri ipak stvara pametan žanrovski film, no koji se od Tri muškarca Melite Žganjer (1998) odmaknuo ponajprije u produkcijskoj izdašnosti, vidljivoj naročito u specijalnim efektima i scenografiji. Sve najbolje ukazuje dakle, pored svih kontinuiteta, i na određenu progresiju – onu produkcijske razine hrvatske kinematografije. Naime, filmu nedostaje samo Hugh Grant pa da u svemu bude posve na razini britanskih i američkih uzdanica žanra. 

Pokazatelji rastuće produkcijske razine, uz sve brojnije manjinske koprodukcije (najviše se govorilo o Sieranevadi Cristija Puiua koja je igrala i u Cannesu te Dobroj ženi, režijskom prvijencu Mirjane Karanović, a rado je gledan bio i zabavni mockumentary Houston, imamo problem!), su i dvije domaće TV serije: Novine Dalibora Matanića i Patrola na cesti Zvonimira Jurića. Vrlo zadovoljavajuće za domaće pojmove, one ipak glumom (slabiji su Aleksandar Cvjetković i Zijad Gračić u Novinama), dramaturgijom i manjkom stilizacijskog manirizma zaostaju za glavnom strujom svjetskih serijskih programa, dok im u bolje strane valja pribilježiti, kako je to i inače u nas slučaj, ambijentiranje i "atmosferu". Jake Jurićeve strane u umjetničkom filmu, poput psihologizacije i stvaranja tenzije putem dugih nedijaloških kadrova (npr. Crnci), očituju se kao manjak događajnosti i dinamike, tj. razvučenost u seriji, dok Matanić vizualno uspijeva razigrati malo korištenu Rijeku (važna iznimka – Tanja Golić u filmu Slučajno), ali se teže nosi s uvjerljivošću ansambla likova i ponavlja svoju dobro poznatu manu suviše izravne alegorije, s time da to ovdje čak ni ne čini vizualnim, već tek dijaloškim putem, dok su mu slikovne igrarije to slabije što se više (zbog serijskog formata) ponavljaju. 

Novine, r. Dalibor Matanić; s. Ivica Đikić

Populistički film (nasmijavanje filmom) i ove je godine morao bez jedinog pravog opetovanog hitmejkera Vinka Brešana, no razmjerno široka publika gledala je zato potencijalno ljekovito poigravanje s partizansko-ustaško-četničkom ikonografijom, koje nažalost, između ostalog i zbog slabosti scenarija, nije ostvarilo veći dio svojih mogućnosti: Narodnog heroja Ljiljana Vidića Ivan-Gorana Viteza, testosteronski nostalgične Ratnike podzemlja (s komičnim predznakom) na jugoslavenski psovački način: ZG80 Igora Šeregija (s ponovno zastrašujuće autentičnim Reneom Bitorajcem i nekoliko simpatičnih osvrta na popularne stereotipe, poput beogradske naklonosti "zagrebačkoj kulturi"), Ustav Republike Hrvatske Rajka Grlića te moralnu komediju Ministarstvo ljubavi Pave Marinkovića. Na samom kraju godine u kina stiže i novi nastavak popularnog dječjeg serijala o Koku Uzbuna na Zelenom Vrhu u režiji svestrane Čejen Černić, a prema scenariju Hane Jušić.

Na najznačajnijem svjetskom festivalu animiranog filma u Annecyju prikazani su Planemo Veljka Popovića (u konkurenciji), tehnički iznimno uspjela upotreba kompjutorske animacije u psihološkom SF-u, te (izvan konkurencije) animirano-eksperimentalna, pjesmom Rusulica pogonjena Dota najtalentiranije mlade hrvatske animatorice Petre Zlonoge, nagrađena i nagradom Oktavijan. Dota je jedan od filmova iz vrlo uspjelog hommage projekta o godišnjici GEFF-a u kojem su istaknuti hrvatski eksperimentalisti mlađe i srednje generacije, poput Dalibora Barića, Darka Vidačkovića i Tomislava Šobana, ostvarili vrlo dobre ili odlične radove tijekom protekle i ove godine. Između ostaloga, taj je projekt pokazatelj i agilnosti Kinokluba Zagreb, koji se uz tradicionalno bogati kinoamaterski segment svoga djelovanja stiže baviti i profesionalnom produkcijom. Valja zabilježiti još poneke nagrađivane animirane filmove, ratno-egzistencijalistički Grad duhova Marka Dješke, otkvačenu i brutalnu plemensko-antropološku studiju Putujuća zemlja te metaforu o drugosti Petrova šuma Martine Meštrović, kao i slabije zamijećene, a vrijedne eksperimentalne radove poput Na plaži Gorana Škofića, Tu tamo Alexandera Stewarta i dojmljivog retra Pokretni elementi Marka Tadića. Ukratko: eksperimentalni i animirani filmovi i dalje su postojano najvitalniji i međunarodno kontinuirano hvaljeni, iako medijski skrajnuti ogranci domaće kinematografije. Možda to ima neke veze i s tradicijom te stabilnijim transferom znanja, pa se uvodno spomenuta "hiperproduktivnost" odnosi prije svega na igrani, naročito kratki, a potom i dugi film, a nipošto na eksperimentalu i animaciju, mada se i tu, dakako, nađe krivih nota. Što se kratkih igranih filmova tiče, premda se nisu nakupili tako značajnih nagrada poput prošlogodišnje Belladonne ili pretprošlogodišnje Kokoške, spominjanje zaslužuju barem Zvir Miroslava Sikavice i Turizam! Tonćija Gaćine

U polju filmskog izdavaštva posebno valja pozdraviti nastavak prekinutog kontinuiteta kritičkih monografija posvećenih redateljskim klasicima, pa smo tako (pre)mnogo godina nakon onih o Miletiću, Babaji, Goliku i Gotovcu napokon dobili i one o Berkoviću i Tanhoferu, a u planu je i knjiga o Papiću. Među monografije valja ubrojiti i studiju ruskog kritičara Sergeja Lavrentjeva o Branku Schmidtu kao rijedak primjer izvanjskog pogleda na domaćeg redatelja koji naš kulturni krug oplemenjuje posve drukčijim fokalnim točkama od onih na koje smo navikli. Najznačajnija domaća filmološka studija, prijelomna u znanstvenoj ozbiljnosti kojom zahvaća središnje opuse i desetljeća hrvatskog filma, koristeći za naše pojmove i posve novu tipologiju, ipak je ona Tomislava Šakića Modernizam u hrvatskom igranom filmu, a od prijevodnih djela svjetlo dana ugledale su još jedna knjiga o Godardu i, vrlo značajno, klasična povijest eksperimentalnog filma i videa A. L. Reesa. Kada je o časopisima riječ, objavljena su tek dva sveska Filmonauta, Hrvatski filmski ljetopis približio se ustaljenom ritmu kvartalnog izlaženja i pokrenuo filmske večeri popratne svojim tematima, a čitali smo i novi broj magazinske prinove theFILMitself u samizdatu splitskih filmofila.

Dosegli smo dakle status razmjerno uredne (produkcije su i dalje u provedbi često improvizacijske, ali u rezultatima nerijetko i fascinantne), kreativno ne naročito razigrane, međunarodno po rubovima ipak vidljive, državno-privatne kinematografije zdrave srži i sveprisutnih problema manjka novca, zanovijetanja palog filmskog plemstva i povremenih političkih desanta onih kojima se zajednica što je većinski stvara svjetonazorski gadi, no koju iz izloga svehrvatskih teškoća mnogo više muče izostanak dugoročnih projekcija i manjak transfera znanja i iskustva. Dok su nam, primjerice, montaža i filmska fotografija na zavidnoj razini, discipline koje zbog tog manjka najviše pate one su koje od dugih trajanja najviše zavise, poput filmske arhivistike i zanatskog pripovijedanja, pa onda i režije koja bi se učila nad adekvatno sačuvanim i lako dostupnim egzemplima iz bliže ili dalje prošlosti. Kada filmsko nasljeđe treperi između producentske nebrige (zar je tako teško dostaviti arhivsku kopiju, plakat i scenarij na sve potrebne adrese?), HAVC-ovog (i samopriznatog) zanemarivanja filmske povijesti u korist tekuće elastičnosti, slabog stanja kinoteke, za potrebe običnog čovjeka nepostojeće HRT-ove arhive, manjka proaktivne komunikacije filmologa, kritičara i povjesničara filma s redateljima/producentima te vrlo ograničenih pokušaja Hrvatskog filmskog saveza koji se tiču tek rijetkih segmenata građe, problemi za sve vrste i rodove (osim možda dugometražnog igranog filma) nastaju praktički istoga časa kada film izađe iz redovne distribucije i festivalskog kruga, čime često i zauvijek iz svakog opticaja, a što će se pokazati posebno neugodnim u slučaju ne naročito pamtljivih godina kakva je bila i 2016.

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 21.12.2016

VEZANE VIJESTI

Podrhtavanja ispod identitetskih razvalina

Piše: Viktor Zahtila

Ne gledaj mi u pijat Hane Jušić je anti-razglednica: urbanistički kaos i derutna socijalistička arhitektura šibenskih zapećaka, komarci, krvavi ulošci i pelene za odrasle.

Znanost ispred spisateljskog stila

Piše: Janko Heidl

Jedan od temelja knjige filmologa Tomislava Šakića Modernizam u hrvatskom igranom filmu jest opravdano inzistiranje na poimanju kinematografije SFRJ kao cjeline.

Kako smo se digitalizirali

Piše: Iva Rosandić
Dok pojedinačne inicijative ukazuju na neiskorištene potencijale, konkretan razvoj audiovizualnog područja moguć je samo dubokim zahvatima uz koordinaciju paralelnih sustava.