Pogled unatrag: godina u izvedbenim umjetnostima | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Pogled unatrag: godina u izvedbenim umjetnostima

I ove godine nizom predstava naše kazalište obrađuje rat te se izborom tema više obraća prošlosti, što na svoj način rezonira s trenutnim preokupacijama u hrvatskom javnom prostoru.

Piše: Hana Sirovica

FOTO: Pobješnjeli GANZ NOVI Festival / Facebook

Sustav kazališta takav je da se predstave planiraju, produciraju i pripremaju dugo unaprijed i stoga je potrebno više od jedne godine da bi se mogle izdvojiti promjene u umjetničkim preokupacijama, neki novi trendovi ili tendencije. Ipak, čini se da smo sada u periodu koji je po mnogočemu prijelazan, od preslagivanja nekih uhodanih ansambala (poput priljeva glumaca i glumica iz zagrebačkog ZKM-a u HNK), do stasanja nove glumačke generacije i zaokreta u programskim smjerovima nekih kazališta. Kada govorimo o hrvatskom kazalištu, govorimo o nizu raznorodnih i raspršenih pojava s različitim publikama, zato će ovo više biti subjektivno prelijetanje po izvedbenoj 2016-oj no njezin pregled, s fokusom koji je vrlo zagrebački i usmjeren na dramsko kazalište.

Ova će godina zasigurno ostati zapamćena po javnim prepirkama koje su obilježile svekoliku kulturu, a posebno kazalište, od situacije s riječkim i zagrebačkim HNK, s napadima na njihove intendante do Zagrebačkog plesnog centra i smanjenja financija nizu festivala. Neću zalaziti dublje u ove prijepore, no ono što svakako bode oči je nesrazmjer između sudjelovanja velikog broja izvedbenih umjetnika i umjetnica u različitim tipovima aktivizma, najistaknutije u inicijativi "Kulturnjaci 2016", i vrlo rijetkog umjetničkog odgovora na problem političkog pritiska na stvaralačke slobode. Naravno, ne želim reći da naše kazalište ne odgovara na svoje okruženje, no čini se kako se u izboru tema više obraća prošlosti, što na svoj način rezonira s trenutnim preokupacijama u hrvatskom javnom prostoru. 

Tako se kroz niz predstava i ove godine na različite načine naše kazalište tematiziralo rat, najviše u repertoaru Zagrebačkog kazališta mladih. U predstavi Pad redatelj Miran Kurspahić dramatizirao je transkripte razgovora vođe vukovarske obrane Mile Dedakovića s političkim vrhom, Hinkemann u režiji Igora Vuka Torbice uprizorenje je teksta Ernsta Tollera koji se bavi Prvim svjetskim ratom,  a tu je i nedovoljno zapažena Velika bilježnica o još jednom velikom ratu po romanu Ágote Kristof u režiji Edvina Liverića. Sve tri predstave bave se političkom odgovornošću u prošlim ratovima, no primjenjivo na današnju situaciju posvemašnje militarizacije, kao i prokazivanjem i rastakanjem kompleksa nacije i nacionalizma te Europe kao 'veličine' u kontekstu izbjegličke krize (ponajviše u Velikoj bilježnici koja se bavi odrastanjem u ratu). 

Hinkemann je pritom predstava s najviše nagrada ove godine, kao i predstava o kojoj se u 2016. vjerojatno najviše pisalo i pričalo. Zaboravljeni tekst Ernsta Tollera Torbica je aktualizirao prije svega domišljatim scenskim rješenjima u maniri političkog teatra Brechtove tradicije u spoju s nasljeđem ekspresionizma - ogoljenošću scenskog prostora, uporabom songova, kontrastu intimnih prizora i potresnih prizora izrazite spektakularnosti koji šokiraju publiku. Posebno moram istaknuti sjajnu uigranost i međuigru čitavog ansambla, a to je nešto od čega smo se nažalost već malo odviknuli u hrvatskom kazalištu. Radi se o redatelju koji je tek ove sezone pristigao na zagrebačke pozornice, pa tek imamo vidjeti što će im još pružiti. 

U međuvremenu Torbica je režirao i Priče iz Bečke šume u Gavelli, a izbor upravo tog teksta može se tumačiti i kao prisjećanje na zlatne dane Gavelle kada je predstavu po istom tekstu režirao Kosta Spaić. Pogledamo li repertoar tog kazališta u zadnje dvije sezone, vidljiv je zaokret od uprizorenja kanonskih proznih predložaka prema suvremenijim tekstovima (što će se pogotovo vidjeti u nadolazećoj 2017. za koju su najavljena uprizorenja novijih tekstova Ivana Viripajeva, Justine del Corte i Tene Štivičić), a pri dramatizaciji klasika vidljiv je drugačiji rad na materijalu s obzirom na poetičke ključeve po kojima se dosad uglavnom radilo u Gavelli. Primjerice, Madame Bovary režirao je Saša Božić uz dramaturgiju Ivane Sajko što je zvučalo kao potencijalni zaokret u Gavellinom tretmanu klasika. No nažalost, odlučili su se više zadržati na proznim postupcima pa tako na sceni čitavo vrijeme slušamo originalnu Flaubertovu naraciju uz nedostatak dramskih momenata koji bi razigrali situaciju i učinili ju scenski funkcionalnom. U svakom slučaju, bit će zanimljivo promatrati Gavellinu daljnju preobrazbu iz kazališta u koje se ide sa školskim razredom gledati uprizorenja lektirnih naslova u kazalište koje se trudi donijeti nešto suvremeno.

Unatoč određenim dobrodošlim pomacima, zagrebačka kazališta i dalje poprilično inzistiraju na uprizorenjima prema proznim predlošcima nauštrb postavljanja (pogotovo novih hrvatskih) dramskih pisaca i spisateljica, a često se događa da takvi prijenosi romana na pozornicu nisu najspretnije izvedeni. Uz Madame Bovary, ove godine gledali smo i Čarobni brijeg po Thomasu Mannu i Živjet ćemo bolje po romanu Maje Hrgović s istim problemom. Simptomatično, događa se da se tek sad iznova otkrivaju neki vrsni stariji hrvatski dramatičarski opusi. Tako je predstava Žena u zagrebačkom HNK, u režiji Paola Magellija i dramaturgiji Željke Udovičić Pleštine po dvije drame Josipa Kosora uspješno upozorila na opus pomalo zaboravljenog dramatičara što ga domaće kazalište tek sada prepoznaje - više od pola stoljeća nakon njegove smrti. Domaći dramski tekstovi suviše teško dolaze na scenu, što pogotovo postaje jasno ako pogledamo koliko je mali broj tekstova nagrađen nagradom "Marin Držić" u 25 godina njezinog postojanja uopće ugledao išta izvan korica zbornika dotične nagrade, a s druge strane na događanjima poput KUFER-ovih Malih noćnih čitanja i Dramske revije ADU mogu se čuti izvrsni tekstovi koje isto tako kazališta ne prepoznaju u dovoljnoj mjeri, što je prava šteta. 

U zagrebačkom HNK pod novim vodstvom Dubravke Vrgoč nije, nažalost, došlo do najavljivanih estetskih prijeloma. Čini se kako neke drugačije umjetničke tendencije imaju problema s prisvajanjem prostora koji je toliko nabijen svojom 'veličinom'. Osim one nacionalne i tradicionalne veličine, to mislim i u krajnje doslovnom smislu – neobarokni scenski i gledališni prostor sa krajnje upečatljivim okvirom izgleda traži puno više site-specific pristup od ostalih pozornica na kojima su naši redatelji navikli raditi, a tu je i činjenica da se u glumačkoj postavi HNK-a došlo do mnogih preslagivanja pa se čini kako im treba još vremena da se uigraju. Oba problema najbolje ilustrira Tri zime, vjerojatno najrazglašenija predstava prošle godine u kojoj je režija Ivice Buljana ostavila suviše neusklađenosti među glumcima, a ostaje dojam da bi scenska rješenja puno bolje funkcionirala u nekom drugačijem tipu pozorničkog prostora.

Što se tiče izvedbenih festivala, mislim da vrijedi posebno istaknuti  još jedno uspješno izdanje Festivala novog cirkusa o kojem možete više pročitati ovdje  i Ganz novi festival Teatra &TD odnosno Kulture promjene, festival 'razvojnog kazališta' ili kazališta u razvoju koji već šest godina uspijeva biti pravo osvježenje na zagrebačkoj sceni i bar malo nadoknađuje u manjak festivala koji se osjeća još od gašenja Eurokaza i Queer Zagreba, tj. njihovog prelaska u cjelogodišnje sezone koje su puno su manje vidljive i prisutne u cjelokupnom izvedbenom krajobrazu. Inzistiranjem na izboru umjetnika i umjetnica koji nisu neka velika, etablirana imena i besplatnim programom dostupnom svima Ganz odskače od ostalih festivala, a ove godine  u službeno pobješnjelom izdanju s temom izražavanja bijesa donio je niz zanimljivih izvedbi i drugačijih estetika koje nisu uvijek do kraja 'izbrušene' i upravo su zato zanimljive. Od predstave u kojoj je jedino kazališno sredstvo scenografija, islandske black metal opere s neočekivanim elementima plesa, do glazbenih performansa u javnim prostorima, Ganz uspijeva postići ono zbog čega dokinuti festivali i najviše nedostaju – festivalsku atmosferu, a ono što je najviše osvježavajuće vidjeti je izvedbe koje se ne doživljavaju pretjerano ozbiljno i koje se obraćaju drugačijoj publici od pretpostavljene generacijski vrlo poopćene srednje ili više klase koju većina kazališta izgleda pretpostavlja (i kojoj se često direktno obraća izborom predložaka koji upravo nju na ovaj ili onaj način problematiziraju), a to naravno za sobom povlači i estetska rješenja kakvih generalno nedostaje, prije svega koketiranje s kičem ili generalno manje 'pristojnim' izvedbenim i vizualnim oblicima te novim medijima. 

Za kraj, na istom tragu i posebno u ovog godini, istaknut ću djelovanje jednog kolektiva i festivala koji su donijeli jedan sasvim novi izričaj u Hrvatsku, a nezasluženo prolaze ispod radara. Radi se o kolektivu House of Flamingo i njihovom festivalu Dragram. Jedini hrvatski drag kolektiv u tri godine svog postojanja nezaustavljivo raste i razvija se, a njihovi počeci s prvog Dragrama festivala iz 2013. izgledaju kao puno davnija prošlost uzmemo li u obzir koliko su ove drag queens u međuvremenu napredovale, kako svojim izvođačkim vještinama tako i političkom promišljenošću svojih nastupa. Iako je na inozemnim scenama odavno jasno da drag itekako može biti (i) itekako zanimljiva umjetnička forma, House of Flamingo nastupaju neopterećeni tim kategorijama, što ne znači da one nisu primjenjive na neke od njihovih nastupa. Drag je inače izvedbeni oblik koji provocira  bespoštednom parodijom i vizualnim pretjerivanjem, a izvedbom Abortia Clinique medley s ovogodišnje Partycipacije House of Flamingo iznimno su uspjele i izvan granica svoga žanra odgovoriti na tjeskobnu atmosferu koja je zavladala nedugo nakon Hoda za tzv. život i odmah po izlasku pjesme Želim živjeti . Izveli su persiflažu navedene pjesme u kombinaciji s klasicima koji u svojim stihovima spominju bebe ili roditeljstvo, poput Beba malena Senne M i Be My Baby The Ronettesa, uz urnebesan drag porod na pozornici – jer nekad je (bezobrazan) smijeh najadekvatniji odgovor.

Sudeći po najavljenim premijerama, iduće nas godine očekuje zanimljiviji dio kazališne sezone 2016./2017. uz daljnji razvoj nekih procesa o kojima je bilo govora, poput drugačijeg izbora predložaka i dolaska nekih novih imena i konfiguracija, a nadamo se i manje grozna kulturnopolitička klima za izvedbeno stvaralaštvo. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la martina [at] kulturpunkt.hr 31.12.2016

VEZANE VIJESTI

Umjetnost vrištanja

Piše: Nina Čalopek
Koncert Erne Ómarsdóttir i Valdimara Jóhannssona, održan u sklopu ovogodišnjeg "pobješnjelog" Ganz novog festivala, bio je, u nedostatku preciznijeg termina, urnebesno zabavan.

Ljudi, a ne brojevi

Piše: Ana Gospić Županović

Zadar snova teško zadržava reputaciju prvih slavnih godina kada je uspijevao prezentirati ono najbolje i najsvježije od hrvatskog novog kazališta.

Dostupnost kazališnog nasljeđa

Piše: Tatjana Tomić
Ovogodišnji je PUF pronašao novi koreografski jezik na granici različitih umjetničkih formi i pretvorio scenski pokret u vodeći impuls interpretacije kazališnih i književnih klasika.