Pohvala margini | kulturpunkt

Kulturoskop Školica

<

Pohvala margini

Poetska potka isprepletena kroz gustiš filmske priče, autora i gledatelja podsjeća na važnost svakog detalja na filmskom platnu.

Piše: Martina Lončar

Jedna neobična biljka, jedan strukturalistički antropolog, jedna pjesma, jedan film. Kratak tren misaone zadubljenosti, uzrokovan uzbuđenjem poetskog stiha, izazvao je Claudea Lévi-Straussa na pisanje strukturalne analize. Slavni antropolog je, i nesluteći, izazvao sličan pothvat, samo se ovog puta radilo o poeziji kao vladarici margine i to unutar filmske umjetnosti.

Ni više ni manje nego tri riječi, odnosno jedan dio stiha pjesme Mrazovci (Les Colchiques) slavnog francuskog simbolističkog pjesnika Guillaumea Apollinairea (1880–1918) poslužio je barem jednako tako slavnom antropologu i filozofu Claudeu Lévi-Straussu (1908–2009), začetniku strukturalne antropologije, kao osnova za strukturalnu analizu u kojoj je spojio znanja iz različitih izvora, ponajviše botaničkih, teoloških, književnih, mističnih i drugih referencija te je napisao tekst koji funkcionira kao spoj egzaktnih, humanističkih i prirodnih znanosti. Strukturalizam koji je dominirao intelektualnim svijetom Britanije, SAD-a i zapadne Europe od kraja pedesetih do početka osamdesetih godina 20. stoljeća, Lévi-Strauss je formirao kombinirajući nove uvide matematičke teorije komunikacije s načelima desosirovske lingvistike te je rezultat toga primijenio na poredbama proučavanja društva i kulture. Njegova filozofija počiva na idealu reda i geometrijskog izlaganja, na traganju za smislom u latentnim strukturama koje nisu jasno uočljive u pojavnome životu. Osnovna ideja strukturalizma upravo je pokušaj da se nađe kôd svih kôdova, tj. da se sredi totalitet uz pomoć jednostavne formule

Na primjeru zakučastog detalja Apollinaireova stiha, u tekstu se ne navodi cijela pjesma jer ju je Lévi-Strauss nazvao "odveć znanom", koji glasi "majke kćeri svojih kćeri" (mères filles de leurs filles) Lévi-Strauss kreće u odgonetavanje zašto pjesnik uz epitet biljke mrazovca stavlja upravo taj izraz. Objasnivši definiciju mrazovca ulazeći detaljno u dijelove biljke, opisavši način oplodnje, zaustavio se na jednom zanimljivom trenutku: biljka ima cvjetove koji ujesen izbijaju iz zemlje i otvaraju se, dok se tučak nalazi u lukovici pod zemljom i tamo ostaje sve do proljeća. Stoga je cvijet mrazovca, ističe Lévi-Strauss, hermafrodit kojem se cvjetovi javljaju nekoliko mjeseci prije listova i sjemena. Upravo će ta osobina rasvijetliti epitet Apollinaireova stiha jer su "stari botaničari upravo tako, filius ante patrem, samo je rod drugi, nazivali mrazovac i druge vrste s istim osobinama" (Lévi-Strauss, Claude. 1983. Mala mitsko-književna zagonetka. U: Zarez, XI/269, 2009., str. 4, prijevod: Mario Kopić). Lévi-Strauss upotrebu epiteta ne smatra slučajnim, već mu daje simboličku vrijednost, a njegovu ulogu smatra načinom humanizacije cvijeća. Mrazovci tako simboliziraju oči i vjeđe voljene žene što polako truju pjesnika (cvijet je izrazito otrovan) koji živi jedino za njih. 

Pokušavajući prikazati analizu simbolizma preko botanike i povijesti ideja, Lévi-Strauss izlazi iz uobičajene perspektive te kroz "malu vježbu", kako naziva svoj tekst, potvrđuje da se strukturalna analiza odvija u kontinuumu empirijskog opažanja i najmanjih specifičnosti svijeta prirode neodvojivo od razmišljanja o formalnim svojstvima inherentnima mehanizmima mišljenja. "Kad nas neka mitska, poetska ili uopće umjetnička figura uzbudi, to je zato što na svim razinama nudi specifično značenje koje ostaje usporedno s drugim značenjima i zato što ih sve više ili manje jasno istodobno poimamo", zaključio je Lévi-Strauss. Uzbuđenje stihom što je rezultiralo ovim tekstom o mrazovcu, otvara mnoge mogućnosti koje poezija može svojom kračinom izazvati u drugom mediju. 

Woody Allen brought me here

Tko čita komentare ispod videa na YouTubeu, malo-malo zapazi vrlo česte i slične komentare koji govore kako je ta i ta pjesma nekoga dovela upravo do tog i tog filma ili da je zahvaljujući tom i tom filmu upoznao tog i tog pjesnika/inju ili pjesmu. Ništa drugačije nije ni kod filma i pjesnika koji će u ovom eseju biti pomnije analizirani. U ponekad komičnoj repeticiji sličnih komentara, ispada da ono što je Lévi-Strauss nazvao "uzbuđenje umjetničkom figurom", djeluje pozitivno na posjetitelje/ice određenih YouTube kanala i ostavlja poeziji dovoljno mjesta za vidljivost i opstojnost i kad je, pokazat će se kasnije, latentno marginalizirana.  

U eseju ne analiziram biografske filmove pjesnika/inja, poput filma Wilde (1997.) o pjesniku i dramatičaru Oscaru Wildeu, Bright Star (2009.) o Johnu Keatsu ili Total Eclipse (1995.) o odnosu Rimbauda i Verlainea, ili film Neruda (2016.) o čileanskom pjesniku. Niti filmovi koji su svojevrsni omaž poeziji, pjesništvu i/ili pjesniku ne ulaze u ovu analizu, kao što su to Dead Poets Society (1989.), Howl (2010.), Shakespeare in Love (1998.) ili The Raven (2011.) i sl.

Naglasak je na modelu ili pristupu filmovima koji u nekim dijelovima imaju citiranu poeziju gdje su autori/ice pjesme jasno naznačeni, poput citata iz stihovane epistole Eloisa to Abelard Alexandera Popea u filmu Eternal Sunshine of the Spotless Mind (2004.) ili spominjanje pjesme Love at First Sight poljske pjesnikinja Wisławe Szymborske u hongkonško-singapurskom filmu Turn Left, Turn Right (2003.), zatim Ode∶ Intimations of Mortality Williama Wordswortha u filmu Splendor in the Grass (1961.) ili pjesma W. H. Audena As I Walked Out One Evening u filmu Before Sunrise (1995.). Također, naglasak je i u pristupu citiranoj poeziji kojoj nije naznačen autor, poput završne scene filma Pierrot le Fou (1965.) Jean-Luca Godarda u kojem je citiran dio pjesme Eternity Arthura Rimbauda.

U svakom od odabranih filmova poezija se pojavljuje u točno određenom trenutku, s jasnom namjerom u kojoj podupire ideju filma ili jednim dijelom problematizira temu filma, kao što spomenuta stihovana epistola u filmu Eternal Sunshine of the Spotless Mind naglašava zaborav, način funkcioniranja ljudske memorije i identitet kroz ljubavni odnos i sl. Naoko neprimjetna citatnost, zapravo je potvrda poezije kao moćnog alata samovalorizacije. Smjestivši se udobno u film, poezija ponosno ostaje marginalizirana, u smislu količine prostora koji zauzima u filmovima (gotovo uvijek svega nekoliko minuta), ali pokazuje izrazitu živost kada se radi o utjecaju koji ostavlja u radnji, odnosu među likovima te emocionalnom dojmu cjelokupnog filma na gledatelje. Na temelju dublje analize filma Hannah and Her Sisters (1986.) Woodyja Allena takva latentno marginalizirana poezija doživljava svoj procvat.

Evo što kažu neki od YouTube komentara vezanih uz film ili poeziju E. E. Cummingsa koja se javlja u Allenovu filmu: "Moja omiljena scena iz filma Hannah and her sisters! I omiljeni film Woodyja Allena", a komentaru slijedi i odgovor: "Slažem se s oboje i dodajem kako su to najljepše riječi ikad napisane. Vidio sam prije par godina stan E. E. Cummingsa u New Yorku." Zatim: "Kroz tu sam pjesmu spoznao moć interneta. Pogledao sam film, ali nisam znao autora pjesme, sjećao sam se samo zadnjeg stiha. Jednog dana koristio sam se tom novom stvari, zvanom Google, i tko bi rekao, našao pjesmu." I manje komičan, ali zato vjerojatno najčešći komentar∶ "Woody Allen me doveo ovdje" (Woody Allen brought me here). 

Moglo bi se činiti da u Allenovu filmu svega nekoliko minuta trajanja scene u kojoj se pojavljuju dvije strofe iz pjesme Somewhere I have Never Travelled, Gladly Beyond E. E. Cummingsa ne može biti dovoljno da se citat zapamti, no komentari na spomenutim kanalima svjedoče drugačije. Vrlo često upravo poetski citat ostaje u memoriji gledatelja i kad film završi, što svjedoči o pravodobno biranom citatu, estetskoj jačini citata i isprepletenosti s ukupnom pričom filma. 

Citirajući samo drugu i posljednju strofu pjesme (sadrži sveukupno pet strofa), Allen s jedne strane izabire upravo stih u kojem se pojavljuje motiv pogleda, a koji se uklapa u uvodnu scenu krupnog plana u kojem Lee gleda u kameru, a Elliot u voice-overu kazuje: "Bože, izgleda prekrasno" (God, she looks beautiful). Lee koju glumi Barbara Hershey, jedna je od Hannahinih sestara koju glumi Mia Farrow, u koju je zaljubljen Elliot (Michael Caine), Hannahin suprug. Ta druga po redu strofa Cummingsove pjesme glasi

your slightes look easily will unclose me

though i have closed myself as fingers,

you open always petal by petal myself as Spring opens

(touching skilfully, mysteriously) her first rose

Nadalje, dok Lee čita ove dvije strofe, Allen je uz laganu klavirsku podlogu smješta u intiman prostor njezine sobe, ona leži na krevetu, okrenuta k tomu gledateljima leđima, vidimo je sve dok ne počne čitati zadnju strofu i tad se u kadru isprva u tmini pojavljuje Elliot, koji zatim pali svjetlo kako bismo vidjeli njegovu reakciju na licu dok Lee kaže i posljednji stih strofe:

(i do not know what it is about you that closes

and opens; only something in me understands

the voice of your eyes are deeper than all roses)

nobody, not even the rain, has such small hands

Stihovi uklopljeni u priču oblikuju gledateljevu pozornost prema važnosti medijā koji se pojavljuju u filmu. Oni s jedne strane funkcioniraju kao prostorni konektori Leeinog intimnog prostora i odluke koju će donijeti (ona se kasnije upušta u odnos s Elliotom) s Elliotovim intimnim prostorom (i on je u svom domu, obučen u noćni ogrtač, obuzet mislima o Lee). S druge strane stihovi funkcioniraju kao vremenski konektori: čitanje stihova označuje Elliotu potvrdu Leeina emocionalnog odnosa prema njemu u trenutku čitanja pjesme, a gledateljima stihovi kao vremenski konektori potvrđuju kako se njihov odnos odavno razvijao, upravo repetitivnošću posudbe knjige i naglaska na mediju knjige. Elliot joj je dakle znao poklanjati knjige (u jednom trenutku Lee kazuje kako joj se svidjela knjiga Easter Parade koju joj je bio poklonio). Nije slučajno da baš knjiga Easter Parade Richarda Yatesa iz 1976. godine tematizira tragični život sestara. Tragedija se u filmu Hannah and Her Sisters na neki način očituje neuspješnim nastavkom njihova odnosa, tako da Lee nakraju završava s profesorom - književnosti.  

U tom trosestrinskom odnosu, treba spomenuti sjajnu Holly koju glumi Dianne Wiest, a koja predstavlja lik neodlučne, samosvjesne, buntovne i smušene Hannahine sestre koja u traganju iz neuspješne glumačke karijere, shvati da je talentirana za pisanje. Opet književnost. No, i Hollyina bivša simpatija, hipohondar Mickey u egzistencijalnoj krizi razmišlja o velikim filozofskim i književnim djelima i autorima, poput Nietzschea, Freuda, Sokrata i Tolstoja, a završava razmišljanje mogućim odgovorom koji nalazi među pjesnicima – ljubavlju. Nakon nenadanog susreta s Holly, i oduševljenja njezinim tekstom, oni ponovno nastavljaju svoju ljubavnu priču. No, ključan trenutak jasnoće i kolike-tolike svrhe ljudskog života i postojanja, Mickey doživljava ipak u kinu gledajući anarhističku komediju Duck Soup (1933.) braće Marx.  

Poetska potka isprepletena kroz gustiš filmske priče, autora i gledatelja podsjeća na važnost svakog detalja na filmskom platnu, koje ponekad upravo poezija održi aktivnim u mentalnoj memoriji gledatelja niječući time negativne konotacije svoje marginalizacije. Godard je nekoć, smatrajući sebe autorom koji djeluje iz margine, dao gotovo najljepšu pohvalu margin(alizacij)i rekavši: "Margina je ta koja stranice knjige drži na okupu. Ne bi nam trebalo biti krivo što smo na margini. Na strani smo koja drži."

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 07.03.2017

VEZANE VIJESTI

O mogućoj budućnosti hrvatske knjige

Piše: Stela Vukojević
Najavljeni porast "povlaštene" stope PDV-a na knjigu na čak 12 posto u direktnoj je suprotnosti s bilo kakvim pokušajem konsolidacije hrvatskog tržišta knjiga.

Uvod u radijsko novinarstvo

Predstavljamo vam završne radove nastale u sklopu radijskih radionica Kulturpunktove novinarske školice.

Dvije filmske adolescencije

Piše: Dijana Grubor

Filmovi Moonrise Kingdom i Disco Pigs preko različitih realizacija sličnih motiva i tropa prikazuju dvije dijametralno suprotne verzije ljubavi.