Poigravanje formom bez prave poruke | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Poigravanje formom bez prave poruke

Kritički atlas Interneta multimedijski je esej o praksama korištenja Interneta s obje strane De Certeauova opisivanja svakodnevice, s obje strane političke ekonomije umreženog društva.

Piše: Bernard Koludrović

FOTO: Drugo more

Kada je krajem devedesetih pokretao kompaniju Bright Planet - deep web intelligence, Mike Bergman predstavio je svoju vizualizaciju Interneta kao dubokog oceana. Prikaz je bio podijeljen po dubinama ovisno o načinu na koji pristupamo pojedinoj stranici, kakav sadržaj preuzimamo te koje protokole koristimo. Ovisno o tim parametrima mogli smo ploviti po površini oceana kao prosječni korisnici Googlea ili roniti na dah kroz društvene mreže. Krajnja dubina, neindeksirani sadržaj i arhivirane zastarjele stranice, zahtijeva korištenje prilagođenih tražilica, poput Tor Project, a slijedeći Bergmanovu metaforu mogli bismo reći kako su to bespilotne podmornice koje podnose visoki tlak Marijanske brazde. Bergmanova metafora ubrzo je zaživjela kao dominantni vizualni prikaz Interneta.

Izložba Louise Drulhe Kritički atlas Interneta - koju je Drugo more otvorilo u Galeriji Filodrammatica 16. ožujka - sasvim je drugačija vizualizacija Interneta koja ne koristi metaforu već objektivne, tehničke podatke. Autorica izložbu predstavlja kao grafički prikaz, prostornu analizu koja služi kao ključ za razumijevanje problematike društvenih, političkih i ekonomskih pitanja o Internetu. Prikaz se temelji na petnaest odabranih hipoteza o Internetu koje je kroz svoje istraživanje uspjela pretočiti u grafove ili mape koji u konačnici čine Atlas - zbirku prikaza određenog teritorija. 

Praksa kartografiranja prostora u kojem se krećemo jedna je od najstarijih vizualnih praksi čovjeka. Špilje Lascauxa podsjećaju nas kako su jedni od najstarijih grafičkih prikaza upravo "karte" zvjezdanog neba. Špiljski prikazi zemljopisnih obilježja poput planina, šuma i rijeka pokazuju važnost bilježenja takvih informacija za pračovjeka. Instinkt za preživljavanje proizveo je kolektivno sjećanje na mjesta koja služe kao izvori hrane, vode ili skloništa i na zvijezde kao orijentire. Od tog vremena do danas, čovjekov instinkt za opažanje i opisivanje prostora u kojem se kreće nije se nimalo promijenio - iako prostor jest.

Internet kao kiberprostor odupire se uobičajenim kartografskim tehnikama i njegovi su parametri kompleksniji od udaljenosti i nadmorske visine. Louise Drulhe je započela s pedesetak hipoteza koje proizlaze iz našeg svakodnevnog korištenja Interneta kako bi pokušala doći do njegovog "izgleda". Bolje je reći kako je započela od svog i našeg svakodnevnog prolaženja tim prostorom, koje nalikuje na pokušaj kartografiranja u stilu De Certeauova šetača i njegovih taktika iz Invencije svakodnevice. Njegovo razlikovanje strategija institucija i taktika korisnika prikladni je alat za opis našeg ritmičnog klikanja Internetom. S jedne strane nameću nam se vektori kretanja generirani usmjerenim marketingom, pop-up reklamama, prijedlozima novih članaka, videa, pa čak i novih prijatelja. Ipak, svatko od nas kreće se prema vlastitim željama i uz dozu prividne slobode izbora stvara vlastite mape. S obzirom na to da je svako naše kretanje zabilježeno, na nekom serveru postoje mape Interneta kako ga mi koristimo i vidimo - naše male osobne mape, koje se pakiraju u atlase korisnika kao roba za najboljeg ponuđača.

U kratkom razgovoru tijekom otvaranja izložbe autorica je ispričala svoje iskustvo "šetanja" Internetom i generiranim podacima - broj korisnika, brzina i način povezivanja, količina podataka na stranici i tome slično. Kroz svoje istraživanje uspjela je pretočiti početnih pedesetak hipoteza u trenutnih petnaest mapa Interneta, odnosno u, kako ih ona naziva, Kritički atlas Interneta. Njezin je rad multimedijski esej o praksama korištenja Interneta s obje strane De Certeauova opisivanja svakodnevice, s obje strane političke ekonomije umreženog društva.

Prikupljeni podaci, preneseni u grafičke prikaze, predstavljeni su putem više medija - internetskih stranica, galerijskih plakata, tiskovina u različitim formatima, projekcija i video zapisa. Autoričin je stav kako svaki od korištenih medija ima svoje zakonitosti i mogućnosti usložavanja i povezivanja informacija. Stoga je svako čitanje drugačije, mogućnosti arhiviranja su drugačije te u konačnici dostupnije publici koja je navikla koristiti različite medije. Autorica projekt nastavlja u sklopu rezidencije La Paillasse u Parizu tražeći odgovor na pitanje treba li se Internet mjeriti i mapirati prema količini podataka ili prema granicama pojedinih mreža, te očekuje povećanje broja trenutnih hipoteza odnosno potpuniji Atlas.

Izložba u riječkoj Galeriji Filodrammatica ipak je imala svoje granice. Njezin rad predstavljen na granici između umjetnosti, točnije grafike, i društvene kritike. Autoričina pozadina grafičke dizajnerice ocrtava se u poigravanju s vizualnom reprezentacijom prikupljenih podataka. Uspijeva vizualizirati društvene, političke i ekonomske odnose pomoću grafikona, ali oni su prosječnom internetskom korisniku teško razumljivi i apstraktni oblici, koji su ipak postavljeni u galeriju. U strahu od nerazumijevanja ti su oblici popraćeni njenim hipotezama, općim mjestima socioloških istraživanja praksi korištenja Interneta, koje služe kao legenda uz izložak. Primjerice, autorica iznosi hipotezu kako je većina svjetskih servera smještena u SAD-u te kako zbog toga najveći dio internetskog prometa podliježe američkom zakonodavstvu. Nažalost, ne nudi se odgovor na pitanje koje su pogodnosti kompanijama da svoje servere smještaju u SAD, niti se pokušava dokučiti može li međunrodno zakonodavstvo i rad International Telecommunication Uniona, tijela UN-a, bolje štiti prava korisnika od nasrtaja Patriot Acta ili Nacionalne sigurnosne agencije. Kako su te hipoteze njezina polazišna točka, izostaje prijelaz prema tezi i sintezi, odnosno potvrđivanju određenog odnosa između korisnika, tehnologije i pružatelja usluge. Iz tog razloga nije ostvaren prijelaz prema društvenoj kritici, a predstavljeni je multimedijalni esej izgubio svoju kritičku oštricu u pogledu koji neprestano leti od teksta prema grafici i obrnuto.

Samo korištenje više medija u reprezentaciji zaključaka istraživanja poigravanje je formom bez prave poruke. Publika koja razumije internetske protokole, headere, VPN i proxyje razumjet će autoričine grafove u tiskanom, projiciranom, video ili online formatu. Publika koja poseže za analognim medijima kao primarnom izvoru komunikacije teško će razumjeti njezinu poruku u bilo kojem od korištenih medija te se u tome gubi argument širenja kruga publike. Tome možemo dodati i potpuno identičan sadržaj svih medijskih oblika predstavljanja rada, osim što kod videa dobivamo dodatni medijski sloj u obliku audio zapisa. Stoga i tu poigravanje različitim medijima ostaje samodostatno jer se autorica ne poigrava formalnim zakonitostima različitih medija kako bi pokazala različite učinke kartografije, ovisno o alatima koje koristi i načinu na koji predstavlja svoja opažanja.

Ovaj vizualni esej ostavlja dovoljno prostora za nastavak rada jer vidjeti Internet na ovakav način poticajno je za propitivanje položaja korisnika. Kao i svaki drugi atlas, Kritički atlas Interneta alat je koji postaje koristan tek kao dio složenije kritičke analize (Interneta). Stoga je ovu izložbu potrebno čitati izvan okvira galerije gdje društveni, politički i ekonomski zaključci dobivaju dodatni sadržajni potencijal.

Izložba Kritički atlas Interneta otvorena je u Galeriji Filodrammatica do 7. travnja.

Objavio/la matija [at] kulturpunkt.hr 03.04.2017

VEZANE VIJESTI

Kontakt je ključ promjene

Piše: Lana Beović
Usprkos nedostatku adekvatnih prostora, kolaborativni studentski projekti u Splitu nisu neuobičajeni. Posljednji je primjer izložba "Rad, tekst, kontekst" u Staroj gradskoj vijećnici.

Što je život, a što umjetnost

Piše: Anja Tomljenović

Radovi izloženi u sklopu četvrte i pete epizode izložbe Janje moje malo stavljaju se u međuodnose, naglašavaju, negiraju i potiho komentiraju jedni druge.

Paljba iz svih sredstava

Piše: Bojan Krištofić
U zagrebačkom Pogonu Jedinstvo privodi se kraju izložba "Geniale Dilletanten" koja prikazuje fragmente njemačke supkulture osamdesetih uvelike određene fenomenom post-punka.