Politika proricanja | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Politika proricanja

Najzanimljivija predavanja na konferenciji Suversive Film Festivala koja je ove godine imala za temu Nove emancipacijske prakse održali su David Harvey i Antonio Negri.<

Piše: Ante Jerić

Bolje je da odete, prilike su nove
Ulozi u povijesti došao je kraj
U pola četiri ujutro sa perona pet
Radnička klasa odlazi u raj

Je li Darko Rundek prije gotovo trideset godina točno predvidio razvoj odnosa kapitala i rada? Srećko Horvat je predložio sličnu tezu prošloga četvrtka na predstavljanju knjige Zbogom,  gospodine socijalizam Antonija Negrija. Lajt motiv četvrtog izdanja Subversive Film Festivala bila je budućnost novih teorijskih i praktičnih artikulacija ljevice pa u retrospektivi smatram da je njegova zgodna opaska zavrijedila više od prikrivenog hihotanja prisutnih. Dva predavanja koja su, prema skromnom mišljenju nižepotpisanog, najviše pridonijela raspravi o pozicijama suvremene ljevice održali su David Harvey i Antonio Negri. Čin odbijanja diskursa o monopolističkom kapitalu i posljedična imunost na fetiš rasprave o organizacijskim formama ljevice nakon političkih stranaka čini njihove nazore bliskima. 

 

Kriza
Kapital je određen procesom cirkulacije pa je zbog toga usporediv s krvlju. Dok je ona funkcionalna, nemamo potrebu razmišljati o njenoj prirodi, ali kad se protok uspori zbog ugruška i počnu odumirati dijelovi tijela, znamo da je došlo vrijeme za lekciju iz fiziologije. Povijest je opet zadatak povjerila jednom Harveyju iz Kenta. Predavanje proslavljenog marksističkog geografa bilo je kondenzat teza iznesenih u njegovoj posljednjoj knjizi Enigma of Capital. Njih, u svakom slučaju, vrijedi ponoviti. Potencijalne katastrofe upisane u logiku funkcioniranja kapitalizma slobodnog tržišta postale su djelatne i uzrokuju čitav niz posljedica čiji konglomerat zovemo krizom. Harvey često naglašava nerazumijevanje sistemskih rizika kapitalizma od strane "ekonomista sklonih neoklasičnim ili financijskim teorijama" što ilustrira u prologu knjige prepričavajući kraljičin posjet London School of Economics u studenom 2008; Njezino Veličanstvo zanimalo je kako najbolji mozgovi u zemlji nisu uspjeli predvidjeti nadolazeću krizu. Šest mjeseci kasnije dobila je odgovor u obliku pokajničkog pisma u kojem su ključne fraze bile "zanemarivanje sistemskih rizika" i "politika poricanja". Pitanje je koliko je taj javni samoprijekor istinit budući da je otvoreni stav Alana Greenspana, bivšeg prvog čovjeka Federalnih rezervi Sjedinjenih Američkih Država koji je u toj fotelji preživio četiri predsjednika, bio da se nastanak tržišnih balona ne može spriječiti i da je, u skladu s tim, zadaća vlade reagirati nakon njihove implozije. Nakon što je prije pola godine u Zagrebu detaljno objasnio genezu aktualne krize, Harvey je otišao korak dalje prateći njeno geografsko premještanje i različite manifestacije u lokalnim kontekstima. Dva su dijametralno suprotna načina izlaska iz krize u okvirima nacionalnih država bila primjenjivana dosad; Kina, koja si je mogla dopustiti takav rizik, dosljedno je upotrijebila prokušane kejnzijanske recepte – vanjsko zaduživanje radi financiranja nestvarno velikih infrastrukturnih projekata, poticanje unutrašnjeg tržišta povećavanjem kupovne moći radnika i sustavni rad na ublažavanju socijalne nejednakosti. Amerika i veći dio Europe, uključujući i Hrvatsku, odlučile su se za najrazličitije mjere šparanja. Politiku štednje osim ekonomskih, što nam je Harvey pokazao u A Brief History of Neoliberalism, prate znatne političke posljedice. Kapitalisti uz minimalno parlamentarno trenje u tim trenucima stvaraju pseudolegitimacijski okvir za slamanje svih oblika socijalne države, odnosno restauriraju svoju klasnu moć. Proces internalizacije brige za okoliš i troškova društvene reprodukcije na koje je kapital kroz povijest polako bio prisiljavan može se u tom trenutku zaustaviti i okrenuti u drugom smjeru. Harvey je više puta istaknuo da su ekonomski argumenti za štednju iz niza razloga dubiozni i, kako se pokazalo, često kontraproduktivni. Ono u što ne treba sumnjati je smrtna ozbiljnost Davida Stockmana, ministra financija u Reaganovoj vladi, koji je priznao veliko plansko povećavanje deficita da bi se to upotrijebilo kao poluga za uklanjanje socijalnih programa.

Pokušaji rješavanja krize svode se na izbor između nadraživanja ili umirivanja ekcema na društvenoj epidermi. Oba izbjegavaju suočavanje s njegovim uzrokom. Harvey njega pronalazi u složenoj stopi rasta od 3% koji je nužan za normalno funkcioniranje kapitalizma, a postaje, gledajući akumulaciju problema vezanih uz radnike i okoliš, sve manje i manje održiv. Logika beskrajne akumulacije kapitala i beskrajnog rasta internalizira skrivene imperative kojima se svi mi, svjesno ili nesvjesno, podvrgavamo. Kako  se s tim nositi? Kvaka 22 emancipacije od hegemonije kapitalizma leži u tome da izostanak artikulacije njene alternative usporava stvaranje opozicijskih pokreta, a nepostojanje opozicijskih pokreta artikulaciju alternative čini impotentnom. Harvey – uzimajući u obzir razvoj aktualne krize –  smatra da je trenutna situacija sranje, ali ne niječe mogućnost izlaza iz s(k)eptičke jame. Da bismo stekli dojam kako, potrebno je opet zaviriti u Enigmu kapitala. Konfiguraciju koja konstituira socio-ekološki totalitet, koncept donekle usporediv s Lefebvreovim ensemble ili Deleuzovim assemblage,  čine sedam relativno autonomnih sfera aktivnosti – tehnološke i organizacijske forme; društveni odnosi; institucionalni i administrativni aranžmani; proizvodnja i radni proces; odnos prema prirodi; reprodukcija vrste i svakodnevnog života; mentalne koncepcije svijeta. Odnos među sferama nije kauzalan, već ga odlikuje dijalektička isprepletenost koju uvjetuju cirkulacija i akumulacija kapitala. Promjena u bilo kojoj sferi na neki način mijenja sve ostale. Potrebno je pronaći rezonancu između antikapitalističkih pokreta u raznim sferama. Što to konkretno znači? Sigurno ne revolucionarni pokret iz boljševičkog imagološkog repertoara, ponovno zauzimanje Zimskog dvorca nakon stotinu godina, već upotreba sredstava za nadilaženje kapitalizma koje nam je pružio sam kapitalizam.

 

Ljevica
U tom smislu Harvey je blizak Antoniju Negriju koji je u dva navrata na ovogodišnjem Subversive Film Festivalu upozorio upravo na nesposobnost političke ljevice u Europi da postane politička sastavnica rada, budući da sporo prihvaća promjenu njegove tehničke sastavnice. Pritom valja naglasiti da ne bi trebalo miješati ljevicu s raznim mimikričnim varijantama trećih puteva, na čelu s Blairovim, koji im je i dao ime. U sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, suočen s prijetnjom radničkog pokreta, kapital je srušio središte industrije napuštajući ili unapređujući industrijsko društvo u kojem je i po kojem je postojao. Premještao se u potrazi za jefitnijom radnom snagom ili je mijenjao način proizvodnje. Negri, za razliku od Harveyja, više naglašava potonji aspekt metamorfoze kapitalizma: "Pokretnu traku privremeno zamjenjuje tojotistički 'otok': kasnije se, neprekidno i strukturalno, uključuju automatizirani uređaji; ono što ostaje od neposredne proizvodnje počinje se 'izbacivati' iz tvornica i eksternalizirati; na kraju, malo pomalo, društvo je informatizirano i stavljeno pod kontrolu financijskog kapitala – tako ulazimo u postfordizam. Ali, dolazimo do nove situacije i rad se mijenja, kapitalistički oblik socijalizacije okreće se procesima eksploatacije koji sada postaju socijalni. Plaća više nije samo novčani iznos koji radnik ugovara u tvornici, već je nanovo prikazana kao mehanizam koji prati novu proizvodnju i obuku radne snage na razini čitavog društva tijekom cijelog života."#{1}# Tvornice nisu ispražnjene, postoji industrijski rad, ali u bitno drukčijem obliku. Promjena strukture rada u kapitalističkim centrima koji udaraju ritam toku kapitala i modernizaciji svijeta imala je velike društvene implikacije. U trilogiji koju je napisao s Michaelom Hardtom taj proces dobiva povlašteno mjesto. Nematerijalni rad u mnoštvenosti svoji oblika pojavljuje se kao intelektualan i afektivan. Promjenom protivnika borba ne može ostati ista. Ljevica kojoj je granica emancipacijskog horizonta preuzimanje uprave nad zamišljenom kapitalističkom strukturom moći – uzmimo državu kao očiti primjer – ne zaslužuje svoje ime.

Nematerijalna proizvodnja roba i usluga simultano proizvodi kooperaciju, komunikaciju, oblike života i društvene odnose. Rasprave o odnosu baze i nadgradnje konačno treba odstraniti kao slijepo crijevo marksističke teorije. Stvara se commonwealth – zajednička znanja, zajednički oblici komunikacije, zajedničko stvaranje vrijednosti – koji se teško može privatizirati. Prisvajanje zajedničkog je apsurdno i nakaradno; u najgorem slučaju katastrofalno, a u najboljem samo smiješno. Jedna od manje slavnih epizoda iz povijesti zaštite intelektualnog vlasništva iznjedrila je primjer idealan za light propedeutiku mnoštva; naime, Motion Picture Association of America i Advanced Access Content System Licensing na temelju legislative tražile su zabranu objavljivanja broja izraženog u heksadekadskom sustavu koji se mogao upotrijebiti kao jedan od ključeva za reprodukciju HD DVD i Blue-Ray diskova na nelicenciranom playeru. Birokratska glupost je, kako to već biva, inicirala akciju "Spread this Number" koji je objavljen na tisućama stranica, blogova, wikija na netu. Uskoro je 09 F9 11 02 9D 74 E3 5B D8 41 56 C5 63 56 88 C0 ušao u popularnu kulturu kao opće mjesto cyber revolta pojavljujući se na majicama, ilustracijama, u poeziji i pop pjesmama. Gdje je tu politika? Kapital, kako kaže Negri, više ne organizira rad, već rad organizira sam sebe u sebi. Stvaraju su pretpostavke da proizvođači, kojima kapital više ne treba, postanu gospodari društvenog prostora – konglomerata biosfere i semiosfere – koji sami proizvode. Kakav bi bio svijet s drugačijom proizvodnjom i distribucijom viška vrijednosti? Slavoj Žižek u Paralaksi, komentirajući rad Hardta & Negrija, piše kako oni ponavljaju Marxovu grešku o mogućnosti novog društvenog poretka koji će naslijediti kapitalizam i, neopterećen njegovim proturječjima, osloboditi potencijal samopovećavajuće spirale produktivnosti: "Ukratko, Marx je predvidio da je – da to kažem u klasičnim Derridinim pojmovima – ta inherentna prepreka/antagonizam, kao 'uvjet nemogućnosti' potpunog razvoja proizvodnih snaga, istovremeno 'uvjet mogućnosti': ukinemo li prepreku, inherentnu proturječnost kapitalizma, nećemo dobiti potpuno oslobođen nagon produktivnosti koji je konačno lišen svoje zapreke, izgubit ćemo upravo tu produktivnost za koju se čini da generira i istovremeno onemogućava kapitalizam – ako uklonimo prepreku, sam potencijal onemogućen tom preprekom se raspršuje."#{2}# Ne vjerujem da je Žižek ovom analizom upozorio Negrija na njegovu slijepu pjegu, već čisto da ovaj svjesno kreće s hipotezom kvalitativno drukčijijih proizvodnih snaga. Jesu li coercive laws of competition sa svim svojim korolarima nužni uvjeti željene i potrebne društvene produktivnosti? Ne znam. Nije uvjerljivo tako smjelo reprezentirati promjenu jer se s njom mijenjaju pravila koja njome upravljaju.

 

Odgovori
Harvey  u posljednje vrijeme  proučava i kontekstualizira aktualnu ekonomsku krizu, dok je Negri posvećen uglavnom ekstrapolacijama društvenih promjena u kojoj će bitnu ulogu, prema njegovom mišljenju, odigrati mnoštvo. Razlike između njihovih teorijskih pozicija su velike. Pritom ne mislim samo na konceptualne nesvodljivosti, već i na vrlo konkretne stvari, poput – primjera radi – uloge i potencijala financijskog kapitala koji je u posljednjih par desetljeća doživio nevjerojatne inovacije. Više od nabrajanja razlika stalo mi je da upozorim na neke sličnosti zbog kojih su ova dvojica na istoj strani povijesti. Obojica su nezadovoljani trenutnom političkom ljevicom koja je uvučena u usisni ventil parlamentarne demokracije gdje igru organizira pojam individualca s nepovredivim pravom na privatno vlasništvo. Harvey je od svojih studenta tražio da rekonstruiraju cijeli put kojim je doručak dospio na njihov stol, dok Negri tijekom avionskih letova često razmišlja o radu ljudi koji je potreban da bi se njegovo putovanje ostvarilo. To nisu samo apokrifi o marksističkim guruima, već jednostavna priznanja da je stvarnost u kojom živimo apsolutno zajednička. To bi, smatraju oni, trebalo imati dalekosežne političke posljedice. Topos koji je podjednako zanimljiv dvojici teoretičara je grad. Harvey, naslanjajući se Lefebvreov rad iz kasnih '60-ih o gradu kao žarištu klasne i političke borbe, kaže: "Kakav grad želimo ne može se odvojiti od pitanja kakvi ljudi želimo biti, kakve odnose tražimo, kakve odnose prema prirodi cijenimo, kakvu svakodnevicu želimo, kakve tehnologije smatramo prikladnima, kakve vrijednosti zastupamo. Pravo na grad stoga je mnogo više nego pravo na pojedinačan pristup resursima koje grad utjelovljuje: pravo na grad je pravo da se mijenjamo mijenjajući grad prema svojim željama. Štoviše, ono je više kolektivno nego pojedinačno pravo, jer promjena grada nužno ovisi o ostvarivanju kolektivne moći u procesu urbanizacije. Tvrdim da je sloboda da stvaramo i preinačujemo sebe i svoje gradove jedno od najdragocjenijih ljudskih iskustava."#{3}# Slučaj Varšavska u toj optici ne izgleda tako tragično. Besramno prisvajanje zajedničkog  prostora nije bilo samo poraz lokalne zajednice, već i jedan od momenta njenog konstituiranja. Negrijeva perspektiva grada, donekle komplementarna Harveyjevoj, vidi grad kao prostor čije funkcioniranje dijelom ovisi o izravnoj i kontinuiranoj suradnji mnoštva. U metropoli se cijeli proces intenzivira i kvantitativne razlike prelaze u kvalitativne: "Na primjer, u zadnje vrijeme vodim polemiku s ljudima koji smatraju da se kapitalističko vrednovanje ne može razumjeti izvan firme, kažu, sve što je izvan kompanije (komunikacije, transport, stupnjevi obrazovanja, način života) izvanjsko je u odnosu na tok poduzetničke proizvodnje središnje kapitalističke jedinice. Nije istina! Metropola ne samo da nije vanjska nego je istinski subjekt proizvodnje."#{4}# To nipošto ne znači  da će kapitalisti koji trenutno prisvajaju višak vrijednosti stvoren bezbrojnim recipročnim mnoštvenim suradnjama napustiti sami od sebe svoje navike, već nešto što je revolucionarnom umu puno prijemčljivije: proces proizvodnje na razini metropole nije jednak onome na razini tvornice;  podrazumijeva drukčije djelovanje moći i, analogno tome, inducira drukčije vrsta otpora koje trebaju biti politički prepoznate i ojačane. Kako te smjernice oblikovati u neki koherentan politički program?

Ni blago pesimistični Harvey ni jako optimistični Negri ne licitiraju s gotovim rješenjima. Svjesni su potrebe za intelektualnom skromnošću usred postojanja onog što je Stuart Hall nazvao razlikom između razumijevanja politike intelektualnog rada i zamjene intelektualnog rada političkim. Ako ste slušali njihova predavanja i shvatili barem djelić onog o čemu su pričali, onda su vam njihove teorijske koncepcije zajedničke sfere mogle pomoći čim ste došli kući. Na Dnevniku 3 jedan je član sindikata Akademska solidarnost objašnjavao zašto treba ustati u obranu javne znanosti i javnog obrazovanja kao javnog interesa. Govorim to zbog opetovanih nervoznih zahtjeva za nacrtima budućih političkih akcija koji su iz publike bili upućivani i Harveyju i Negriju. Konkretnije, konkretnije, konkretnije! Uzevši u obzir želje i očekivanja naroda, programatsku pjesmu ovogodišnjeg izdanja Subversive Film Festivala pod egidom "marksizam u pesmi, reči i veštini",  nije napisao Rundek, nego Bare.
 
Ja sam ono čega nema
Ja sam ono što ti se sprema
Ja sam sudbina koja ti se ruga
Ja sam podli đavolji sluga
Ja sam istina koja je glupost
Ja sam budućnost
Da li ti se sviđam

 

#[1]#Antonio Negri, "O biopolitičkom porijeklu", Up & Underground, 19/20 ( Svibanj 2011): 145###[2]#Slavoj Žižek, Paralaksa ( Zagreb: Antibarbarus, 2009), 321###[3]#David Harvey, Pravo na grad, http://  http://www.slobodnifilozofski.com/2010/01/david-harvey-pravo-na-grad.html (Svibanj 2011)###[4]#Antonio Negri i Raf Scelsi, Zbogom, gospodine Socijalizam, (Zagreb: VBZ d.o.o., 2011), 148##
 

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 27.05.2011