Porazno neiskorišteni potencijali | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Porazno neiskorišteni potencijali

Virtualna sastavnica Cijankalija §218 odlično korespondira s originalnim i suvremenim kontekstom, no njegova je materijalizacija u fizičkom prostoru sasvim podbacila.

Piše: Barbara Gregov

FOTO: Montažstroj

Humanitarnim događajem Ljubav & Ekonomija u nedjelju, 11. lipnja, u Kinu Tuškanac završen je projekt Cijankalij §218 umjetničkog kolektiva Montažstroj. Zamišljen kao hibrid dokumentarnog performansa i javne rasprave, događaj se nastojao nadovezati na goruću raspravu o reproduktivnim pravima žena u hrvatskom kontekstu te raspraviti i ponuditi odgovore na pitanja poput: "Jesu li žene samo inkubatori za rađanje nacije?", "Jesu li žene koje prekinu trudnoću zločinke?", "Hoće li pobačaj postati roba na crnom tržištu?" ili "Možemo li govoriti o slobodi moralnog odlučivanja onoga koji zbog svoje socijalne pozicije zapravo nema izbora?". Unatoč hvalevrijednim nastojanjima organizatora da se pitanje pobačaja sagleda sa socioekonomskog stajališta, ne gubeći pritom iz vida mnogostrukost perspektiva koje se preko ovog pitanja konstantno prelamaju, rasprava koja se razvila, nažalost, nije pretjerano odmakla od potpuno deplasiranog tumačenja koje prvenstvo daje moralnim i individualističkim aspektima problematike. 

Dokuformans je u ulozi naratorice otvorila novinarka i aktivistkinja za slobodu govora Jelena Berković, predstavivši nam na samom početku ukupnost projekta Cijankalij §218, kao i politički kontekst u kojem nastaje istoimena drama Friedricha Wolfa, inače okosnica projekta. Riječ je o agitprop komadu koji je napisan 1929. u okviru propagande Komunističke partije Njemačke i Društva socijalističkih liječnika, čiji je Wolf bio član. Drama zagovara legalizaciju pobačaja – tj. rušenje kontroverznog paragrafa 218 kojim je Njemačka pobačaj zabranjivala – i to kroz priču o mladoj radnici Hete koju socioekonomska situacija primorava na pobačaj u za to neadekvatnim uvjetima.

Montažstroj Wolfov komad realizira kao audiodramu podijeljenu u osam nastavaka koji korespondiraju s osam dramskih prizora i koje je publika kroz proteklih par mjeseci mogla pratiti putem internetske stranice i društvenih mreža umjetničkog kolektiva. Pojedina epizoda ispresijecana je povijesnim faktima koji olakšavaju praćenje zbivanja u drami i koji u svojoj ukupnosti daju prilično iscrpnu sliku represivnog društveno-političkog konteksta u kojem se nalaze i likovi i njihov autor. Uz to, svaki od zvučnih zapisa popraćen je videoisječcima kroz koje se raščlanjuje proces nastanka radiofonijskog djela – prvo samim otjelovljenjem glumaca u procesu snimanja, zatim njihovim tumačenjima likova koje igraju i, konačno, njihovim osobnim stavovima o pitanju pobačaja.

Izostanak kazališnog uprizorenja drame Montažstroj opravdava s jedne strane imperativom da se na aktualne događaje reagira pravovremeno, što dinamika programske proizvodnje domaćih kazališta onemogućuje samom svojom strukturom, a s druge inzistiranjem na trajnosti i dostupnosti projekta širem gledateljstvu. S obzirom na namjenski karakter komada, kao i činjenicu da kazalište danas s vremenom njemačke praizvedbe komada možda dijeli politički potencijal, ali sigurno nema jednaku mobilizacijsku moć (predstava Cijankalij §218 je od svoje premijere u rujnu 1929. godine do kraja iste godine u Berlinu izvedena stotinu puta pred rasprodanim gledalištem), odluka da se Wolfov komad uprizori kao dio besplatne internetske multimedijalne platforme, zapravo vrlo lijepo korespondira i s originalnim i sa suvremenim kontekstom.

Nažalost, već spomenuta prezentacija projekta u sklopu događanja Ljubav i ekonomija lišena je ove umjetničke domišljatosti i nije ponudila ništa više od doslovne – prezentacije. Oslanjajući se prvenstveno na Berkovićinu naraciju i projekciju sadržaja, što direktno s internetske stranice projekta (koji je pritom na njoj dostupan već neko vrijeme), što izdvojenih paragrafa iz različitih povijesnih dokumenata, prezentacija je čak i u trenucima kada projektu uistinu jest donosila nešto novo (čitav drugi dio bio je posvećen povijesnom presjeku represivnih zakonskih okvira od Kraljevine SHS, preko NDH pa sve do 70-ih godina i konačno legalizacije pobačaja), jednostavno bila izvedbeno monotona, ostavljajući gledatelje da u više navrata u tišini iščitavaju projicirani tekst.

Svijetle su točke svakako projekcije isječaka iz filmske ekranizacije drame Jurija Kramera te Ivakovićevih Grješnica, kao i dvije glazbene izvedbe Mikija Solusa i Tihane Lazović koje su donekle dinamizirale situaciju, no nedovoljno da bi sve skupa učinile scenski funkcionalnim. Kada je već postojala intencija da se projekt na neki način predstavi u fizičkom prostoru, tj. kada je već prezentacijski događaj u svom startu određen kao žanrovski hibrid i kada, uostalom, totalitet projekta proizlazi iz međuovisnosti raznovrsnih medija, porazno je što on u svojoj završnici ne iskorištava ni potencijal medija na koje se oslanja niti žanrova na koje se poziva.

Potonje se prije svega odnosi na završni dio događanja koji je trebao upriličiti javnu raspravu o pitanju pobačaja, odnosno suprotstaviti dva oprečna stava, pro-life i pro-choice, i to vodeći se mišlju da ova problematika svojom kompleksnošću premašuje spomenutu binarnost i s ciljem iznalaženja nekog novog zajedničkog jezika koji će rezultirati iz pozicioniranja rasprave u već spomenuti socioekonomski okvir. Uz moderaciju debatanta, novinara i satiričara Borne Sora, u raspravi su sudjelovale doktorantica filozofije i bioetičarka Marina Katinić i biblijska hermeneutičarka Jadranka Brnčić. Sadržajnom razinom ovog dijaloga se ne planiram baviti, budući da se isti postavljenog okvira držao isključivo usputnim potvrđivanjem njegove važnosti, a ponajprije jer je rasprava potencijal za bilo kakvim tipom legitimiteta izgubila u trenutku u kojem je Katinić problemu siromaštva i gladi u hrvatskom društvu kao alarmantniju pojavu suprotstavila problem pretilosti, da izdvojim tek jednu u nizu izrečenih besmislica.

Zanimljivijim mi se čini dovesti u pitanje intenciju organizatora, odnosno spekulirati radi li se samo o politički naivnoj i umjetnički lijenoj zamisli ili pak o promišljenoj provokaciji čiji krajnji cilj ustvari jest da se prometne u (neuspjelu) farsu. S obzirom na dosadašnju produkciju Montažstroja, teško mi se opredijeliti za gori scenarij, ali i povjerovati da se radi o prvom slučaju, posebno uzevši u obzir nekolicinu izjava koje je pokretač Montažstroja, Borut Šeparović, dao u nizu (inače odličnih) intervjua povodom projekta Cijankalij §218, a koje se tiču pretpostavki o vlastitoj publici. One su više-manje svodive na opetovano poopćavanje publike na visokoobrazovane pojedince/ke srednje i više klase koji vlastitu ateističku poziciju uzimaju kao kriterij intelektualne superiornosti nad katoličkom većinom, koja je pak, tvrdi Šeparović, možebitno nezadovoljna vlastitom reprezentacijom u javnom prostoru. Misli se na tzv. "obične" vjernike koji ne uspijevaju doći do riječi u vlastitim zajednicama i ne dijele njezine političke stavove i koje stoga ne treba "tjerati iz javnog prostora", već im isti ustupiti.

Čak i da je revolucija predvođena nezadovoljnim vjernicima iole uzbudljiva ideja, njezin zametak teško da će se razviti iz Montažstojevog projekta. I to zato što njegovu publiku ne sačinjavaju ni "obični" vjernici (u jednom trenutku se, naime, iz publike javio jedan od predstavnika inicijative 40 dana za život i, između ostalog, zahvalio organizatorima na pozivu) niti fiktivni buržuji koji tobože svoju aktivističku tromost nadoknađuju konzumacijom angažiranih kulturnih sadržaja. Najveći dio publike zapravo su sačinjavali prekarni radnici/e u kulturi čije umjetničke prakse ili neprofitni mediji i organizacije za koje rade jednako kao i Montažstroj kritiziraju postupnu fašizaciju hrvatskog društva i, što je još važnije, aktivistkinje koje su se, da se ograničim samo na zadnjih par godina, svojim kontinuiranim besplatnim radom organizirano suprotstavljale kršenju socijalnih, radnih i reproduktivnih prava žena, počevši od kritike prijedloga izmjena radnog zakonodavstva do recentnijih akcija vezanih uz debatu oko Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece.

U tom smislu, Montažstrojev događaj nije skicirao nikakav "treći prostor koji se u našem društvu tek treba otkriti i artikulirati", kao što se sugerira u osvrtu objavljenom na portalu Ravno do dna, niti je perpetuiranjem spektakla postigao efekt začudnosti ili, u krajnjoj liniji, neku ozbiljniju iritaciju, već je potvrdio dužnost angažirane umjetnosti da svaki svoj korak jednako pažljivo promisli i jednako jasno artikulira. Koliko god da Cijankalij §218 ovo potvrđuje svakom svojom virtualnom sastavnicom, toliko je u istome njegova materijalizacija u fizičkom prostoru sasvim podbacila.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 16.06.2017

VEZANE VIJESTI

Ne molite za nas

Piše: Vatroslav Miloš
Različite molitvene grupe protupravno - silom - nameću drugima svoja vjerska osjećanja izravnim, javnim napadima i progonima, poručuju iz Ženske mreže Hrvatske.

Restrikcija je diskriminacija

Piše: Vatroslav Miloš
U iščekivanju odluke Ustavnog suda o ustavnosti tzv. zakona o pobačaju, CESI je tom tijelu podnio stručno mišljenje u kojem se razmatra interpretacija prava na život u međunarodnom pravu.

Umjesto razvoja - regresija

Piše: Matija Mrakovčić
Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina dostavio nam je imena svih prijavljenih kandidata za izradu novog Nacionalnog plana za borbu protiv diskriminacije 2017-2022.