Prava za koja nismo znali da ih imamo | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Prava za koja nismo znali da ih imamo

Iza nas je dvanaesto izdanje Human Rights Film Festivala u organizaciji Multimedijalnog instituta i Udruženja za razvoj kulture URK.

Piše: Ante Zlatko Stolica

Nuri Bilge Ceylan, Zimski san / Kış Uykusu

Lijep, sunčan dan u Indoneziji. Muškarac srednjih godina gleda na TV-u snimku gdje dvoje staraca veselo prepričavaju monstruozna ubojstva koja su počinili sredinom šezdesetih. Gleda i šuti, oči mu se napunile suzama. Tako počinje Pogled tišine Joshue Oppenheimera, nastavak njegova filma Čin smaknuća. Protagonist ovog dokumentarca je Adi kojem su starci iz videa ubili brata. Pratimo ga dalje kroz film; ide od kuće do kuće i u miru ispituje ubojice o zločinima koje su počinili. Svrati i kod obitelji čiji je pokojni otac ubio njegova brata, pokazuje im video u kojem im se stari hvali kako je mučio i klao. Tri su stava na koja nailazi: prvi je ignoriranje, drugi negiranje, a treći ima dvije varijacije: molba da prestane s ispitavanjem i prijetnja da prestane s ispitivanjem. 

Otprilike sličnu ulogu vrši Human Rights Film Festval od 2002. godine. Ugrubo rečeno, traži filmove u kojima ljudi pate jer su im uskraćena ljudska prave i nudi ih zagrebačkoj, odnedavno i riječkoj publici. Da sve bude još humanije, ne žele ni kartu naplatiti. Kod nas to nije naročito marketinški pametno, jer smo podosta skeptični ako je nešto džabe, a nije opipljivo ili jestivo. Ni taj "human rights" naslov nije previše privlačan – iako je princip gdje netko nešto nema pa onda to traži, zapravo temeljni dramaturški obrazac, ljudi ne vole previše kada su objekt traženja baš ljudska prava. 

Usprkos svemu, publika ovaj festival sve bolje prihvaća – dokaz tome je gotovo popunjeno kino Europa u udarnim terminima, a solidan broj ljudi mogli smo vidjeti i na ostalim projekcijama. Nema veze što nije dupkom pupunjeno, bolje da se ljudi ne guraju i da netko ne ostane vani, jer to isto nije humano. Na kraju, otkud nam pravo da nekom zamjerimo što ne voli (takve) filmove. Sasvim jednostavno je to objasnio jedan od ubojica iz Oppenheimerova filma odgovorivši: Ne volim teška pitanja. 

Pitanja koja Adi postavlja zapravo nisu teška, teški su odgovori. Ili još dalje, odgovora možda nema pa ostaje samo tišina iz naslova. U naslovu Pogled tišine (The Look of Silence) redatelj kao da sažima Nietzscheovu misao da pokraj sretnog zlikovca, moralist šutke prolazi. Ono što daje posebnu dimenziju filmu jest to što je Adi po zanimanju optometrist – da nije riječ o živom životu, bilo bi patetično. On strpljivo pita dok može, a kad ubojice izgube strpljenje, provjerava im dioptriju za nove naočale s kojima će valjda bolje vidjeti. Cijeli ovaj film zapravo je pitanje koliko dobro i daleko vidimo i što to za nas onda znači. Zato je značajan i Adijev otac koji ima sto i tri godine – on, kao što fraza kaže, ništa ne vidi, ništa ne čuje. Tu i tamo zapjeva istu seksi pjesmu i uvjeren je da ima 16 ili 17 godina. Autor nam ga predstavlja kao sretnog i sugerira da živjeti u društvu u kakvom živimo, biti bezbrižan, traži veliku moć zaborava i niski stupanj informiranosti i zdravog razuma. Majka je, s druge strane, duboko tragičan lik jer ne zna što bi zapravo trebalo napraviti. S jedne strane ga majčinski savjetuje da se ne petlja, da čuva glavu, a s druge strane mu poručuje da kad ide ubojicama, ponese nož. Tu je i majčin brat, Adijev ujak, otprilike moralno ispravan kao većina nas koji smo sjedili u Europi. Na Adijeve optužbe da je odgovoran jer nije ništa učinio, već je kao zatvorski čuvar mirno pratio kako se zatvorenici odvode negdje gdje će skončati, ujak zadovoljno odgovara da barem nikog nije ubio. Nije lako kad nam je zlo mjerilo za vlastiti moral.

 

Što smo vidjeli

Osim očekivano dobrog Oppenheimerova nastavka, dokumentraci nisu bili jača strana ovog izdanja Human Rights Film Festivala, makar treba imati na umu da dobar broj dokumentaraca čine angažirani filmovi koje ne možemo suditi po mjerilima autorskog filma. Očekivalo se mnogo od ukrajinskog Sve u plamenu, ali osim zbilja impresivnih kadrova kaosa na Majdanu, nismo puno dobili. Mladi redatelji kao da su naslovom išli opravdati što u filmu nema ni režije ni scenarija. Gomilaju se samo scene kaosa, makar ni to gomilanje nije dosljedno provedeno kao koncept. Ipak, film upravo zbog kamere vrijedi vidjeti. Logično je da se tehnološka revolucija najviše osjeća tamo gdje je tehnologija bila najmanje dostupna, a to je aktivistički film i video. Sve u plamenu je stoga savršen primjer za ono što se dogodilo otkad je narod uzeo kamere u ruke. Upravo je fascinantno i zastrašujuće vidjeti kaos razularenih prosvjednika i policajaca vrhunski snimljen, jer smo takve stvari navikli gledati snimljene lošim fotoaparatima uz još lošiji zvuk. 

Dokumentarni dio spašavaju manje klasični filmovi – tu je prvenstveno film Epizoda na moru o ribarima s nekadašnjeg nizozemskog otoka Urk i retrospektiva sjajnih filmova Haruna Farockija unutar koje smo mogli vidjeti srednjometražni film Odgoda. Riječ je o filmu s poznatim arhivskim materijalom iz nacističkog logora Westerbork u Nizozemskoj. U samom Westerborku nije bilo ubojstava ni mučenja, već je stvorena mala zajednica ljudi koji žive običan život čekajući pogubljenje; sve mirno i skladno ako ne znate da će ti ljudi uskoro biti deportirani u logore smrti. Jednoj gospođi u publici je baš to možda promaklo pa je uspjela zaspati uz film – nisu je mogli probuditi ni vlakovi koji su pred kraj filma na tisuće Židova vozili u Auschwitz, jer film je nijem pa se vlakovi nisu čuli. 

Ako dokumentarni dio nije opravdao očekivanja, igrani dio ih je premašio jer u nevelikom broju od sveukupno 25 filmova imali smo priliku pogledati kremu svjetske produkcije. Nužno je to posebno istaknuti jer još uvijek ima podosta nedovoljno informiranih koji misle da ovaj festival prati jedino prosvjednike i nevladine udruge. Dovoljno je samo spomenuti filmove s tri najveća europska festivala – Cannesa (Zimski san, Timbuktu, Jauja), Venecije (Pogled tišine, Iskustvo na granici smrti, Sudnica) i Berlina (Ljubav je čudna stvar). 

 

Zapleti prvog svijeta

Filmovi o ljudskim pravima najčešće se bave nižom klasom ili potpuno obespravljenima. To je sasvim logično i takav je slučaj i na ovogodišnjem Human Rightsu, ali postoji i nekoliko iznimki. To su uglavnom prethodno navedeni filmovi – posebno Ljubav je čudna stvar (film Ire Sascha kojim je otvoren festival), Zimski san Nurija Bilgea Ceylana (dobitnik Zlatne palme) i Iskustvo na granici smrti Benoîta Délépinea i Gustavea Kerverna.

Zaplet Sachsovog filma je sljedeći: Ben i George ne mogu više plaćati skupi stan na Manhattanu pa im prijatelji ponude privremeni smještaj. Razlog zbog kojeg više nemaju dovoljno para tiče se povrede ljudskih prava na elementarnoj razini. Nakon što su se vjenčali, George je dobio otkaz u katoličkoj školi jer biskupa smeta što je voditelj zbora u gay braku. No, autora ne zanimaju ljudska prava na toj razini – on ne drvi o Crkvi i tome kakva je. George je štoviše vjernik, upravo katolik. Ono što Sachsa zanima puno je rafiniranije i zanimljivije. Ni jedan ni drugi nisu baš sretni kod domaćina – George je u stanu kod mladih partijanera koji su prema njemu ravnodušni, a smeta ga neprestani kaos, dok je kod Bena situacija složenija. Živi kod nećaka i njegove supruge Kate, a sobu dijeli s njihovim sinom tinejdžerom. Iako je upravo Kate na vjenčanju Bena i Georgea pokazala najveće divljenje spram njih, sad joj baš i ne paše Benova stalna prisutnost. Ona je ambiciozna književnica i treba joj mir da može pisati, a Ben je zbilja malo i dosadan. Sin također počinje sve otvorenije pokazivati negodovanje jer mora dijeliti sobu i krevet na kat s očevim ujakom. Nikome zapravo ne možemo zamjeriti, ali upravo tu se otvara problem – ne možemo zamjeriti nekom što je samo čovjek, a ne ljudina. S druge strane, lako možemo zamjeriti onima koji su ubijali u Indoneziji i silovali u Kongu. Zlo je jednostavno, ali ljubav je već čudna stvar. Zato ovaj film izvanredno pokazuje da je u ljudskim pravima važnije to što su ljudska, a ne to što su prava. I zato ih na određeni način možemo  bolje razumjeti tamo gdje su formalno već ostvarena. 

Ono što se s Benom dalje događa, dodatno produbljuje problem. Ben je slikar, ali ne baš dobar slikar. Ne čini se ni da će postati, tim više jer ima 71 godinu. U tome Ben počinje tražiti uzrok problema, a to u jednom bijesnom ispadu doslovno izgovori Joey: Nisi ni dobar slikar – da si dobar slikar, ne bi spavao kod nećaka u krevetu na kat. Ovo je slabija točka filma, jer mislim da je pretjerano da se preko tinejdžera Joeyja na ovaj način eksplicira ideja u filmu kojem je suptilnost glavna vrlina, no problem je točno taj. U zemlji mogućnosti, u slobodnom društvu i slobodnom tržištu, stalno lebdi to pitanje – jesam li ja sam kriv što nemam prava za koja smatram da mi pripadaju? Ili nama nešto poznatije pitanje – imamo li pravo davati prema mogućnostima, a uzimati prema potrebama? Ili najjednostavnije – ima li pravo loš slikar živjeti kao slikar?

Sachsov film je sjajno, eliptično režiran. U tom preskakanju on izostavlja dramske čvorove i prelazi na ono što slijedi. Do najveće elipse dolazi na kraju kada saznajemo da je Ben umro, a George je sam u novom stanu. Dolazi Joey i donosi mu sliku koju je Ben slikao dok je bio kod njih. Što je točno uzrok Benove smrti? Možemo li reći da je sve krenulo od toga kada je Crkva dala Georgeu otkaz? Možemo li reći da je kriva Kate jer je rekla Benu da slika na terasi, a onda je on tamo pao i ozlijedio se. Možda možemo, ali Sachs ni u kog ne upire prstom, već samo želi pokazati kako se ljudska prava odvijaju na mirkorazinama i da je zato svaki naš potez velik kao Magna karta. Tim više jer nam je kraj potencijalno uvijek blizu.

Problem sa stambenim prostorom imaju i junaci Ceylanova Zimskog sna, makar njih ne muči što nemaju gdje živjeti nego, naprotiv, posjeduju gotovo sve kuće u malom turističkom mjestašcu u planinama Kapadokije. A kuće u Kapadokiji su izdubljene  u planinskim stijenama pa se jasno vidi da ih je netko oteo (prirodi). Aydin, glavni lik filma naslijedio je sve to od oca, a odakle ocu, to ne znamo. Aydin je također samo čovjek pa ne može darovati sve te stanove nego mora naplaćivati stanarinu i utjerivati dugove. Takav je sustav, nije ga on izmislio – to je misao kojom smiruje savjest u jednom trenutku. Da taj sustav ipak zadrži, Aydin se, naravno, trudi što manje vidjeti i znati; on izbjegava svaki kontakt s onima koji o njemu ovise – za odnose sa stanarima tu su odvjetnici i razbijači. Direktan klasni sukob se odgađa sve do pred kraj filma kada Nihal (Aydinova mlada supruga) ide kod siromašne obitelji i nudi im novac za koji Aydin neće ni znati da su ga dobili. Mlađi brat ponizno odbija, jer za tu svotu se cijela kuća može kupiti, ali vidimo da će ipak prihvatiti. Za starijeg se čini da će odbiti, ali na kraju ipak prihvaća, a zatim sve baca u vatru. Nihal je slomljena. Zašto je slomljena? Zato što su propale pare, zato što je ipak odbio? Ali upravo se radi o tome da nije odbio – on je prihvatio priliku da bude bogat – samo bogat čovjek može spaliti pare za koje bi se cijela kuća mogla kupiti.

 

Katarza u planini

Na jednoj, manje živopisnoj, planini odvija se film Iskustvo na granici smrti francuskog redateljskog dvojca Delépine i Kervern, a glavnu ulogu igra književna zvijezda Michel Houellebecq koji glumi Paula, umornog čovjeka srednje klase u kasnim pedesetima. Paul je i alkoholičar, ali i biciklist rekreativac pa se jednog dana, kao i obično, odveze u planinu, ali ovaj put s namjerom da se ubije. Dalje pratimo njegova lutanja praćena voice overom o smislu života. Filmovi s takvom ambicijom  su nužno pretenciozni i ako tu pretencioznost ne uspiju riješiti, uglavnom su previše patetični ili jako dosadni. Ovdje se to uglavnom dobro rješava, ponajviše duhovitim karakteriziranjem Paula, ali se lako sklizne i u pretjerano parodiranje, kao i u dosadu, jer redatelji kao da računaju s tim da bismo cijelo vrijeme trebali biti oduševljeni  samom činjenicom što gledamo Houellebecqa u biciklističkom odijelu. U svakom slučaju, autori su uspjeli napraviti šarmantan amaterski film, posebno zanimljiv ako ga promatramo i u kontekstu ljudskih prava.

Pravo koje Paul traži je da ga se pusti na miru, a obzirom na društvo u kojem živi, suicid mu se čini kao jedino rješenje. Posebno je značajan monolog u kojem se s nostalgijom prisjeća svog djeda – zapravo vremena i društva u kojem si, kako on vjeruje, imao pravo na ono na što sada nemaš: Tada si mogao biti samo djed – nije se tražilo da uspiješ, nije se očekivalo da lijepo izgledaš, da se oblačiš kao mladić, da budeš muževan, da i dalje ševiš, da se baviš sportom, da jedeš zdravo, da voliš ženu kao prvog dana, da budeš djeci najbolji prijatelj. Nije se tražilo da budeš kreativan, da budeš duhovit, da budeš strastven. Paul to ne može reći kolegama s posla, prijateljima ni obitelji – zato i ide u planinu i tamo od kamena sastavlja ženu i djecu pa se kipovima otvara. Jednako tako ni autori ne mogu reći što žele bez ograđivanja parodijom i ironijom, da bi im publika dozvolila patetiku velikih misli. Ovaj se film zato bavi pravom da se izjadamo, a to je pravo koje ne uživamo previše u svijetu gdje je svatko svoj menadžer i bog. Također, ovo je otpor modernom well being teroru, pa Paul, koji je kroz cijeli film blaženo sjeban, djeluje upravo katarzično.

Prije filma mogli smo čuti i uvod Marinka Koščeca koji je trajao predugih desetak minuta – ne zato što je bio loš, već zato što mislim da se sve dulje od standardne najave pretvara u naputke za gledanje i vrijeđa publiku. Na kraju krajeva, ako i postoji neko krivo razumijevanje filma, valjda imamo i na to pravo. Bilo bi svakako dobro da takve stvari možemo čuti kada film završi pa da se i ljudi iz publike mogu uključiti. Sad je to slučaj samo na filmovima čiji su autori prisutni. Publika doduše ima priliku sudjelovati na tribinama i okruglim stolovima, ali ovaj festival bi dobio još jednu dimenziju kada bi uspio više uključiti ljude, što nipošto nije lako. Često se poteže pitanje imaju li smisla svi filmski festivali koji se neprestano pojavljuju – imamo ih pedeset i šest (samo uz HAVC-ovo sufinanciranje). Teško je reći postoje li neki koji nemaju smisla, ali lako je reći da ga Human Rights ima, i to iz jednostavnog razloga što se bavi onim što mu nalaže naslov. Kad bi život bio crn na bijelome kao što je na primjer crno-bijela Deklaracija o ljudskim pravima, onda bi točno znali koja su naša prava. Ali budući da je stvar sasvim suprotna, ovaj festival je tu da nam ukaže na prava za koja nismo ni znali da ih imamo. 

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 29.12.2014