Prazna mjesta sustava | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Prazna mjesta sustava

Zbog nespremnosti sustava da osigura efikasnu provedbu, medijska kultura u hrvatskim okvirima i dalje zauzima marginalan segment obrazovnog procesa.

Piše: Iva Rosandić

FOTO: Wayne Miller

Zadnjih nekoliko godina primjetan je porast rasprave o zanemarenim aspektima obrazovanja i potrebi da se nastavni program upotpuni sadržajima koji bi unijeli nove perspektive, kako u smisao obrazovnog procesa, tako i u učeničku percepciju onog što im obrazovanje nudi. Na ovom bismo tragu mogli tražiti razgraničenje između neusklađenosti tradicionalnog modela i pokušaja realizacije modernističke ideje napredovanja u smislu sveobuhvatnog razvoja. Koliko god šira medijska slika u prvi plan postavljala besadržajne fraze poput "usklađivanja s tržištem" ili poticanje razvoja homogenih vještina, čvrsta humanistička baza ostaje neminovnost i preduvjet kasnije djelotvorne interakcije s okolinom. 

Činjenica da je medijska kultura jedna od sastavnica hrvatskog jezika u osnovnim, dok u srednjim školama postoji opcija samostalnog, ali fakultativnog predmeta, uglavnom prolazi nezapaženo zbog nespremnosti sustava da osigura efikasnu provedbu. Nastavnici su suočeni s brojnim zaprekama, počevši od dostupnosti materijala i neproporcionalno raspoređenih nastavnih sati predviđenih za obradu zahtjevne tematike do nesustavnog obrazovanja kadra, koji bi predmet mogao provoditi. Uzmemo li u obzir da je još pedesetih godina 20. stoljeća u školama postojao predmet filmska, televizijska i radijska kultura, detektirajući razloge proizvoljnog provođenja programa, teško se možemo pozvati na neiskustvo.

U osnovi, ideja medijske kulture jest na racionalnom temelju izgraditi odnos prema suvremenim medijima, ne bi li se potaknula izgradnja kritičnosti i kontekstualizacije danog. Današnja zagušenost nefiltriranim informacijama zaziva medijsko opismenjavanje, pri čemu bitnu ulogu igra promišljanje o filmu, tisku ili novim medijima. 

Neravnopravan položaj sudionika obrazovnog procesa definitivno je jedan od uzroka nemogućnosti nivelacije standarda u pristupu medijskom, tj. šire govoreći kulturnom sadržaju. Izvan kulturno frekventnih sredina, što u Hrvatskoj podrazumijeva isključivo veće gradove, potporu formalnom obrazovnom procesu pružaju samo povremene lokalne inicijative. U kulturno depriviranim sredinama nastavnik se oslanja na vlastitu snalažljivost u integraciji materijala, neophodnog za kvalitetnu provedbu programa. Evidentan je jaz između novih tendencija u obrazovanju i prepuštanja realizacije osobnom angažmanu predavača. Nekoordinacija kulturnih i obrazovnih institucija pritom se pokazuje kao ključni problem. 

Film, kao dio kulturnog identiteta sredine i medij koji zrcali, razrješava ili podcrtava njene potisnute konflikte, gotovo da obuhvaća suštinske točke medijske kulture u cjelini. Polivalentnost njegove uporabe svjedoči o obrazovnom i kulturnom potencijalu. Ne samo da ga se razmatra kao umjetničko djelo inherentih zakonitosti, već čini jezgru za propitivanje kulturoloških, civilizacijskih, etičkih i estetičkih normi. Koristili ga kao edukativno sredstvo, dokumentarističku građu ili pak samosvojno umjetničko djelo, manje je važno, problem se javlja u pokušaju dohvaćanja pojedinih naslova. Čak ako i zanemarimo dimenziju autorskih i inih prava, dvojbenu definiciju javnog prikazivanja s nejasnom razlikom obrazovne i komercijalne svrhe, ostaje teškoća s prezentacijom gradiva, posebno kad je u pitanju nacionalna arhivska filmska baština. 

Bitnu ulogu u stvaranju odgovornog pristupa audiovizualnom materijalu, uz razvoj senzibiliteta za film i njegovo razumijevanje u kontekstu vremena, igraju kinotečni programi. Želimo li govoriti o filmu, ne možemo zanemariti njegovu povijest, kao ni kanonska djela nacionalne i svjetske kinematografije. Budući da svaka država pristup filmskim arhivima, a posljedično i implementaciju materijala u obrazovanje regulira zasebno, suočeni smo s nizom boljih i lošijih praksi. 

Hrvatski filmski arhiv, kao što mu naziv sugerira, težište postavlja na arhiviranje i zaštitu filmske baštine. Djelokrug HFA uvjetovan je pozicijom unutar obuhvatnije institucije Državnog arhiva i nepostojanjem dvorane u kojoj bi se održavao kinotečni program. Iako HDA u improviziranom prostoru periodično održava projekcije restauriranog gradiva, naš Arhiv jedan je od rijetkih bez kinotečne dvorane. No, ovo je pitanje neminovno vezano uz ograničenu nadležnost Arhiva, koja u velikom broju slučajeva staje na zaštiti. Prava producenata konfrontirana s pravno nerazriješenim pitanjem vlasništva gradiva jugoslavenskog razdoblja stvaraju atmosferu proizvoljnog tumačenja zakonskih odredbi, što posljedično koči kulturnu i obrazovnu dinamiku. 

Da bi se određeni film mogao javno prikazati potrebno je odobrenje producenta, visina naknade pritom nije propisana, već ovisi o volji onog tko na konkretno audiovizualno djelo polaže pravo. Iz navedene prakse nisu izuzeta prikazivanja u obrazovne i kulturne svrhe. Koliko god bilo dvojbeno komercijalnim razlozima ograničavati pristup zajedničkoj baštini, u našoj situaciji ne smijemo previdjeti promjenu društveno ekonomskog sistema, kojom se primarno javni materijal nastoji transformirati u privatno vlasništvo. Razlog više za ozbiljnija razmatranja nelogičnosti u pristupu informacijama od javnog interesa.

Filmski arhiv u osobitim slučajevima dopušta korištenje gradiva izvan Arhiva. Korisnik prolazi birokratiziranu proceduru što uključuje suglasnost producenta za javno prikazivanje materijala. Iz razumljivih razloga, za korištenje se izrađuju preslike, no to znači da naručitelj snosi materijalne troškove. Udovoljavanje potraživanjima svih strana podrazumijeva financijski izdatak, stoga teško može čuditi rijetko prakticiranje ove mogućnosti.

Situacija se odražava na obrazovni proces, a teškoće započinju na samom vrhu strukture, tj. u obrazovanju nastavnika. Ana Markotić s Učiteljskog fakulteta u Zagrebu sumira današnju obrazovnu situaciju: "Mi smo za potrebe kolegija uz tešku muku i opet privatne kontakte uspjeli doći do određene filmske građe. Najveći problem su bila autorska prava te cijena posudbe. To su zasigurno prepreke za bilo kakvu suradnju između obrazovnih i filmskih institucija i bilo bi zaista potrebno tu suradnju potaknuti na višim instancama ili u obliku skupa na temu hrvatske filmske baštine u školama i sl.“

Kao što sama navodi, time što su budući nastavnici zakinuti za određena filmska ostvarenja, produbljuje se njihova predrasuda prema hrvatskom filmu, što se posljedično prenosi na nove generacije učenika. Nastavnici ostaju bez institucionalne podrške u pokušaju promjene kolektivne slike, a suradnja s profesionalcima, institucijama ili pak direktno uključivanje u specijalizirane programe postaju aktivnosti za odabrane, tj. one kojima mogućnosti to dopuštaju. Na predavače se prebacuje odgovornost prezentacije zanemarivanih dijelova svjetske i domaće kinematografije, koja im je i samima tek djelomično dostupna. Pritom, neregulirano područje filmske baštine godinama vapi za reakcijom sistema i usuglašavanjem prioriteta. 

Kad su u pitanju samostalna istraživanja, čitaonica Filmskog arhiva otvorena je za vanjske korisnike i gradivo je moguće individualno pregledavati. Ali, Arhiv time postaje oaza profesionalizacije, dok se od nastavnika hrvatskog jezika ne treba, niti može očekivati tolika razina specijalizacije. Dokle god će se formalni obrazovni sistem oslanjati na dobrovoljni angažman, dobivat ćemo rezultate proporcionalne pojedinačnim nastojanjima. U osmišljavanju načina realizacije nastavnih programa, revizija školstva i kurikuluma navedene okolnosti mora uzeti u obzir, ne bi li se suradnjom različitih dionika olakšali putevi dolaženja do materijala.

Danas, prazna mjesta sustava upotpunjavaju inicijative različitih kulturnih aktera. Međutim, ne postoji obveza uključivanja u te aktivnosti, niti su one svima dostupne. Balansiranjem između potreba i mogućnosti pronalaze se privremena rješenja. Usavršavanje nastavnika u području medijske kulture preuzima Škola medijske kulture dr. Ante Peterlić u organizaciji Filmskog saveza. Riječ je o neformalnom programu koji još uvijek neminovno zahvaća limitiran broj sudionika, a u svojoj se biti oslanja na angažman i motivaciju samog nastavnika. Usavršavanje se politički propagira sve do trenutka kad je isto potrebno financirati. Uključivanje većeg broja zainteresiranih opstruirano je kako dislociranošću, tako i financijskim mogućnostima sudionika, nevezano financirale ih matične ustanove ili to činili individualno. 

HFS godinama radi na uključivanju učenika kroz potporu dječjem filmskom stvaralaštvu ili sukreacijom novih oblika nastave u kojim se o filmskom jeziku uči direktno posredstvom filmskih projekcija. Iz inicijativa koje je HFS svojevremeno pokrenuo proizlaze projekti poput Škola u kinu, koji suradnjom relevantnih institucija kroz projekcije, predavanja i razgovore pružaju odgovor na nastavne potrebe. Sukladno ulozi koji bi trebao imati, HDA postepeno razbija zatvorenu strukturu i uključuje se presnimavanjem filmskog fonda ili samostalnim projekcijama arhivskog materijala.

Očito, to je smjer koji bi uz institucionalnu podršku trebalo smisleno razvijati. Ipak, još uvijek je riječ o izdvojenim slučajevima i ograničenom broju sudionika. Velik broj obrazovnih institucija u svojim fondovima nema ni osnovno gradivo, koje je godinama dio obveznog nastavnog programa, još poraznije, nema pristup internetu i javno dostupnim sadržajima. Kad stvari postavimo u ovu perspektivu vidljiv je nesrazmjer u uvjetima rada pojedinih škola, odnosno činjenica da je određen broj učenika u startu diskvalificiran. Tek kad se osiguraju osnovne predispozicije, možemo razmišljati o naprednijem sustavu s ciljem integracije u šira kulturna zbivanja. 

Općenito govoreći, situacija je dvosmislena. S jedne strane stoji sustav s nizom nepreciznih ideja i preporuka, ali bez mehanizama realizacije. S druge, akteri kulturne scene postaju katalizatori uključivanja sudionika obrazovnog procesa, pružanjem nadomjestaka za nelogičnosti sustava. Međutim, problem je u partikularnoj primjeni i oslanjanju na dobrovoljnu bazu, budući da ne postoji jasno strukturirana ideja na koji način suradnjom s vanobrazovnim institucijama unaprijediti proces. Trenutno smo u situaciji kad se realno može dogoditi formiranje svojevrsnog paralelnog sistema kojim profiliraju uvijek isti sudionici, zapavši pritom u zamku samodostatnosti. 

No, ne treba zaboraviti da je problematika višedimenzionalna i zahtijeva sistematizirano rješavanje. Implementacija filmske građe u obrazovni sistem usko je povezana s nerazriješenim pitanjima privatizacije, financiranja pa sve do neadekvatnog prostora za redovite projekcije. Problem počinje od vlasništva nad gradivom i postepeno se prelijeva na sve dimenzije školstva, od visokog do primarnog obrazovanja, a propusti jedne determiniraju propuste drugih razina.

Bez mehanizama koji će kanalizirati sadržaje prema korisnicima, uz jasne uvjete suradnje komplementarnih institucija, i dalje će se problematizirati segment po segment, bez koordinacije obrazovnih i kulturnih politika. Trenutno najviše čudi relativno rijetka tematizacija očitog problema nejednake participacije u obrazovnim sadržajima, uvjetovanog razlozima donekle tehničke naravi. U svakom slučaju, dokle god se odgovorno ne pristupi temi obrazovanja pod jednakim uvjetima, medijska kultura neće biti jedino problematično područje. Uzmemo li u obzir interdisciplinarna nastojanja, površno dohvaćanje jednog područja direktno utječe na obrazovni proces u cjelini. Ne zaboravimo, odgoj za medije može postati ključan čimbenik u razvoju odgovornog građanina. Pritom film samo upotpunjuje dijapazon medija koje traba naučiti postaviti u odgovarajući kontekst. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 31.12.2015

VEZANE VIJESTI

Nestanak kina kao centra komunalnog života

Piše: Neven Svilar
Želimo li uobličiti širu sliku propasti zagrebačkih kina u posljednjih dvadesetak godina svakako je potrebno baviti se djelovanjem Kinematografa, tvrtke koja je bila vlasnik većine kina.

Potraga za izgubljenim kinima

Piše: Neven Svilar
Razgovor o kinima i onome što su ona nekad predstavljala, ako nije u pitanju znanstveni rad, neminovno se pretvara u neku vrstu potrage za izgubljenim vremenom.

Hrvatski film traži vlasnika

Piše: Iva Rosandić
U slučaju nacionalne kinematografije prioritetno bi trebalo biti pravo javnosti da sudjeluje u produktima koje je neposrednom društvenom dinamikom sama oblikovala.