Prekoračenje srebrne crte | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Prekoračenje srebrne crte

Izložba Ukidanje retrospektive pruža publici jedan posve intimistički, strukturalno fragmentarni, pa čak i pomalo voajerski uvid u rast i razvoj Vaništine složene osobnosti.

Piše: Bojan Krištofić

Interpretacije izložbe Josipa Vanište Ukidanje retrospektive, 25. 4. – 16. 6. 2013, Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu

Utorkom predvečer, usred radnog tjedna, pri kraju radnog vremena većine zagrebačkih muzeja i galerija, koji se lagano počinju zatvarati taman kada ih radni ljudi uopće mogu doći posjetiti, u Muzeju suvremene umjetnosti, kao uostalom i u drugim sličnim ustanovama, nema mnogo posjetitelja. Dapače, najčešće ih se može nabrojati na prste dvije ruke. Međutim, za onoga tko voli izložbe razgledavati sam, takva situacija može biti poticajna i osvježavajuća, iako, naravno, nije nimalo zahvalna za percepciju umjetnosti u metropoli u cjelini. Pa ipak, posebno je u slučaju aktualne izložbe Josipa Vanište Ukidanje retrospektive samotno promatranje umjetnikovih djela možda jedini ispravan mogući pristup, jer je riječ o autoru koji je cijeli svoj fascinantni opus, nastao tijekom razdoblja od čak sedamdesetak godina (što je golema brojka za jedno ljudsko biće), posvetio bistrenju fenomena samoće, istodobno je nepokolebljivo nastojeći prevladati i učiniti je nedodirljivom i svetom.

Premda sakralne metafore u interpretaciji izložbe suvremene i (post)modernističke umjetnosti zaista mogu zvučati otrcano, činjenica jest kako je Vaništa jedan od rijetkih domaćih umjetnika čija su čak i najnovija djela, nastala na početku desetog desetljeća njegovog života (rođen je 1924.) zadržala ono osnovno i neupitno modernističko uvjerenje u sposobnost umjetnosti da radikalno preobrazi, ako već ne svijet, onda barem život određene osobe, pružajući joj istinsko transcendentalno iskustvo i ključ samospoznaje. Pri tome valja istaknuti dvije karakteristike koje Vaništu također snažno vežu za nedovršenu epohu modernizma – prvo, ako se katkad i dotaknuo uistinu sakralnih tema, tumačio ih je na sebi svojstven način, i to vlastitom mitologijom, satkanom od bliskih mu lica, pojava i strujanja iz cjelokupne povijesti umjetnosti; i drugo, makar je svoj put započeo kao temeljito školovani i uvježbani slikar, vrlo je brzo odustao od očekivanog smjera kretanja, zakoračivši u nepoznato, prema esenciji totaliteta umjetničkog stvaranja kao takvog i neobjašnjivoj prirodi ljudske kreativnosti. U kontekstu poratne egzistencijalističke zasićenosti materijalističkim svijetom koji periodično proždire samog sebe (a upravo se takvo raspoloženje posljednjih godina ponovno javlja na globalnom planu), te krize tradicionalnog vizualnog izražavanja u okruženju stvaranja snažnog međunarodnog tržišta umjetnina i muzejsko-galerijske mreže (što je doprinijelo estradnom karakteru konzervativnijeg štafelajnog slikarstva i nazadovanju njegovih uvriježenih metoda i vrijednosti); ne treba čuditi što se Vaništa opredijelio za krajnji asketizam izražajnih tehnika, za prihvaćanje melankoličnog, beketovskog apsurda življenja, i za uporno promatranje praznine u kojoj je neprekidno tražio inspiraciju i nove razloge za plodno i kontinuirano stvaranje.

Njegova rana meta-slikarska promišljanja s početka pedesetih godina prošlog stoljeća kasnije su ga logično dovela do autentične i originalne konceptualne prakse, koja je oduvijek bila fino, krajnje suptilno, ali i vrlo efektno povezana kako s lokalnom, tako i kontinentalnom umjetničkom tradicijom, tumačeći ju sustavom simbola (srebrne crte na bijelim plohama, fotografije nepoznatih i neodređenih predmeta, ogoljeni zimski pejzaži, itd.) koji ranije ni u inozemstvu nisu bili poznati, ali su ih mnogi ljudi ubrzo počeli doživljavati bliskima. Tako su se Vaništi prilično brzo otvorila vrata međunarodne umjetničke scene, i on se prirodno i nenametljivo povezao s neformalnim, ali čvrstim bratstvom duša s kojim razmjenjuje misli i ideje sve do današnjih dana. Za takav iskorak, zaista radikalan u okvirima regionalne povijesti umjetnosti, poduzet na prijelazu iz pedesetih u šezdesete godine s drugovima iz grupe Gorgona, svakako je trebalo izrazite lucidnosti i hrabrosti, koje u Vanište proizlaze, nije nimalo preuzetno pretpostaviti, upravo iz nadahnjujuće vjere u smisao i nužnost umjetničkog stvaranja. To se očituje u svim njegovim djelima, u svim instancama njegovog bogatog i zanimljivog životnog puta, kojeg je i sam opisao u svojim književnim djelima, prije svega težeći jedinstvu i koherenciji svog dugogodišnjeg umjetničkog projekta.

Baš zbog te ideje naglašene temeljne i konceptualne povezanosti raznorodnih Vaništinih eksperimenata i traženja, realiziranih u različitim medijima, od slika i crteža, do fotografija, kolaža i formalno gotovo neodredivih umjetničkih koana; postav aktualne umjetnikove izložbe, koji potpisuje kustosica Nada Beroš, nije kronološki precizan, niti u tom smislu sustavan, već je osmišljen s ciljem predstavljanja Vaništinog opusa kao jedne jasne individualne utopije, koja se realizirala podjednako tragom olovke na papiru ili razgovorom s kompetentnim kolegama, istomišljenicima ili oponentima. U širokom i povećem prostoru na katu istočne strane MSU-a, razmještene su Vaništine slike i crteži, kao i stranice i citati iz njegovih knjiga autobiografskih zapisa, zatim fotografije, pisma i ostala pozamašna dokumentarna građa, te pojedini radovi drugih umjetnika, njegovih dugogodišnjih prijatelja i suradnika. Sve je to raspoređeno po zidnim površinama toga prostora (osim pisama) na način koji promišljeno gradi atmosferu tihog, ogoljelog hrama, a kada se po toj prostranoj prostoriji šeće gotovo sam, izložena djela u imalo senzibilnog promatrača bude iskreno poštovanje i doslovno prepuštanje njihovoj asocijativnoj magiji. Fotografije starih izloga, slikovni zapisi s kolektivnih šetnji i hodajućih meditacija, pisma ispisana drhtavim rukopisima nekih već odavno pokojnih ljudi... Nadalje, brojni crteži olovkom, naoko banalnih, uvijek jednakih motiva, fascinantni u svojoj izvedbenoj reduciranosti i suzdržanosti, nezadrživo uvlače promatrača u svoj svijet tananih i jedva prepoznatljivih značenja, u koja valja intuitivno proniknuti kao u tajnu nekog napuštenog i zaboravljenog arhitektonskog spomenika... Zatim, krajnje evokativni i tonski neopisivo složeni crteži kredom i pastelom, mahom pejzaža, odnosno, nešto preciznije – apstrahirani prikazi maglovitih šumskih predjela, koji su iznikli, bit će, iz snovitih uspomena Vaništinog djetinjstva provedenog u pustopoljinama Korduna, između dva rata i dva velika povijesno-politička projekta... Sve se to, kao i još mnogi drugi elementi postava, tragovi specifične životne putanje jednog sasvim originalnog i neusporedivog umjetnika, slijeva poput rijeke u maštu promatrača, pružajući mu intenzivni osjećaj samorazumljive uključenosti u svu tu građu.

Ovako koncipirana, izložba pruža publici jedan posve intimistički (i strukturalno fragmentarni), pa čak i pomalo voajerski uvid u rast i razvoj Vaništine složene osobnosti, i to takav pri kojem će, ne posve očekivano, u slabije upućenih promatrača prije svega senzualno reagirati receptivna čula. Za poticanje dubljeg intelektualnog angažmana, pak, zadužen je razmjerno opširan katalog, pametno uređen više kao zbornik ozbiljnijih, analitičkih tekstova o umjetnikovom radu iz pera dobrih poznavatelja njegova opusa, nego kao predvidljiva slikovnica uobičajenog tipa. Katalog, zapravo, predstavlja komplementarnu polovicu cijele izložbe znatno više nego što je to inače slučaj, pa bi bilo idealno kada bi ga svi koji to žele mogli bez problema nabaviti ili posuditi. Tu se, recimo, dolazi do pitanja transparentnosti arhivske muzejske građe, prioriteta osnivanja dobro opremljene knjižnice u kojoj bi se mogli naći relevantni stručni naslovi, i tako dalje... No, to je tema za neki drugi tekst.

Josip Vaništa, Nada Beroš i njihovi brojni suradnici na ovom projektu zato su uspjeli do određene mjere "ukinuti retrospektivu" i relativno rastočiti standardni koncept postava ovakvih izložbi, koje se češće svode na zamorne revije prekomjernog broja radova i viška informacija, umjesto na uzbudljivo muzeološko iskustvo. Postigli su najvažnije – Vaniština, da se ne lažemo, sveobuhvatna retrospektivna izložba nije ujedno postala i njegov testament, već trezveno rasuđivanje dosadašnje karijere i povlačenje jedne nove srebrne crte, nakon čega će umjetnik ponovno, s karakterističnom sigurnošću, zagaziti u bjelinu i vratiti se s novim, zanimljivim otkrićima.

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 22.05.2013