Prema novoj vrsti tjelesnog vokabulara | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Prema novoj vrsti tjelesnog vokabulara

Povodom premijernih izvedbi predstave Staging a Play: Tartuffe u Svetvinčentu i Zagrebu razgovarali smo s koreografom, plesačem i redateljem Matijom Ferlinom.

Razgovarala: Martina Kontošić

Staging a Play: Tartuffe u Mediteranskom plesnom centru (FOTO: Jelena Janković)

U Mediteranskom plesnom centru u Svetvinčentu 25. studenog održana je premijera Staging a Play: Tartuffe, nove predstave plesača, koreografa i redatelja Matije Ferlina. Klasiku svjetske komedije Molièreovom Tartuffeu Ferlin se posvetio nakon inscenacije drame Staklena menažerija Tennesseeja Williamsa 2015. godine pokrećući time ciklus Staging a Play kojega je i nova predstava dio. S Matijom Ferlinom iza kojeg su brojni autorski plesni projekti poput još jednog ciklusa SaD SaM, zatim Samice, Istovremeno drugi, Mi smo kraljevi a ne ljudi razgovarali smo uoči zagrebačke premijere koja se u Zagrebačkom kazalištu mladih održava 4. prosinca.

 

KP: Možete li opisati kako je došlo do suradnje između Zagrebačkog plesnog ansambla, Gradskog kazališta Pula, Mediteranskog plesnog centra i Zagrebačkog kazališta mladih na produkciji predstave Staging a Play: Tartuffe?

Suradnja je započela 2016. na poziv ravnateljice Zagrebačkog plesnog ansambla Petre Glad. Iako nam je ovo prva suradnja na produkciji predstave, veže nas dugogodišnje poznanstvo, koprodukcijske suradnje na pojedinim projektima te gostovanja mojih radova na Festivalu plesa i neverbalnog kazališta čija je Petra producentica. Stoga smo ponovno odabrali moj rodni Svetvinčenat i Mediteranski plesni centar čiji program nosi upravo spomenuta producentica kao mjesto zajedničkog interesa za premijeru predstave. Kako MPC još uvijek nije tehnički opremljen za zahtjevnije produkcije poput ove, da bismo napravili iskorak koji je MPC-u toliko potreban, INK - Gradsko kazalište Pula za tu nam je priliku omogućio uvjete za realizaciju. Osim toga, nakon istarske premijere u Svetvinčentu, Staging a Play: Tartuffe će od siječnja redovito igrati na sceni INK u Puli.

Partnerski odnos sa Zagrebačkim kazalištem mladih ostvaren je obzirom da ansambl ZPA tamo djeluje i igra svoje predstave dugi niz godina pa će tako zagrebačka publika našu predstavu gledati u sklopu repertoara tog kazališta. Iznimno mi je drago što se ostvarila suradnja s ovim partnerima te Zagrebačkim plesnim ansamblom kao jedinim domaćim ansamblom s kojim ranije nisam imao prilike surađivati.

 

KP: Kako je došlo do odluke da se Staging a Play realizira kao ciklus i što ta odluka uključuje? Mislite li nastaviti ciklus i nakon Tartuffea?

I prije ovog ciklusa, u skupnim projektima koje sam realizirao proteklih nekoliko godina, interesiralo me istražiti odnos između tijela i teksta, pokreta i riječi. Samice, moj prvi projekt baziran na tekstualnom predlošku, nastao prema tekstu dramaturginje Jasne Jasne Žmak s kojom surađujem i na ovom projektu, označio je početak višegodišnjeg istraživanja koje se na specifičan način razvijalo iz projekta u projekt i ciklus Staging a Play zapravo se nekako logično nadovezuje na te prethodne radove, s tim da je ovdje, po prvi put, tekst "nestao" za scene, a iza njega je ostao "samo" pokret. Nakon rada na Staging a Play: The Glass Menagerie shvatio sam da je prostor koji se otvara prevođenjem tekstualnog dramskog materijala u onaj tjelesni zapravo neiscrpan te me interesiralo vidjeti što je u tom smislu moguće napraviti s predloškom koji je stilski vrlo obilježen, čiji je jezik visoko kodificiran, kao uostalom i epoha u kojoj je napisan i u kojoj se odvija. Tako da je posezanje za Molièrovom komedijom na neki način bilo logičan idući korak. Ali, mogao bih zapravo reći da na neki način uvijek razmišljam u ciklusima, iako oni možda nisu nužno eksplicirani u naslovima radova. Tako i projekte Samice, Istovremeno drugi i Mi smo kraljevi a ne ljudi vidim kao dio iste istraživačke putanje, a isto vrijedi i za seriju Sad Sam koja se sastoji od mojih solo radova. Tako da - da, naravno da imam planove za nastavak ciklusa, ali hoće li se oni realizirati, odluka o tome nadmašuje moje osobne planove i uključuje širi kompleks aktera i okolnosti.

 

KP: U Staging a Play: Tartuffe prvi se put bavite klasikom dramske umjetnosti. Koliko se radni proces i suradnja s dramaturginjom u slučaju suočavanja s kanonskim tekstom razlikuje od rada prema manje poznatom i obrađivanom predlošku?

Iako se tradicija trudi da samu sebe prikaže monolitnom i nepromjenjivom, pitanje kanona je po meni zapravo uvijek relativna stvar. Naravno, pojedini su tekstovi bremenitiji od drugih, ali to je stvar kulture i konteksta, a ne samog teksta. Za ovaj ciklus u tom sam smislu namjerno odabrao tekstove koji su na neki način kanonski, ali tu za mene staje važnost njihove kanoniziranosti. Jer za mene ne postoji suštinska razlika u načinu na koji se bavim tekstovima koji su "manje" ili "više" poznati. Ono što me uvijek interesira jest stvoriti novu vrstu pristupa tom tekstu koji koristim na sceni, otvoriti prostor da iz njega nastane nova vrsta tjelesnog vokabulara, omogućiti drugačije perspektive odnosa između nedramskog tijela i dramskog teksta. A za to su jednako pogodni i Molière i Williams i Kosovel i Žmak. Na primjeru Staging a Play ciklusa, njegova je osnovna premisa ta da se na sceni ne izgovaraju riječi već se one – plešu. Iako na prvi pogled to može zvučati prilično banalno, upravo ta naizgledna jednostavnost koncepta ono je što me u njemu uzbuđuje. Zato je ovdje, na konceptualnoj razini, bilo važno odabrati "poznatiji" tekst, iako njegovo poznavanje nije presudno za recepciju same predstave. A dramaturški rad, jednako kao i onaj koreografski, nije se suštinski razlikovao od rada na drugim tekstovima koje sam obrađivao jer, kao što sam rekao, tekst me primarno zanima iz formalne, a ne dramske, perspektive.

 Staging a Play: Tartuffe u Mediteranskom plesnom centru (FOTO: Jelena Janković)



KP: Diplomirali ste u Amsterdamu na School for New Dance Development. Kakve su trenutne mogućnosti obrazovanja u području plesa i pokreta u Hrvatskoj?

U vrijeme kada sam ja kretao na fakultet u Hrvatskoj nije postojala mogućnost visokoškolskog plesnog obrazovanja, tako da odlazak u inozemstvo za mene, kao uostalom i za generacije kolegica i kolega prije i poslije mene, nije bila stvar izbora nego nužnosti. SNDO u Amsterdamu, SEAD u Salzburgu, SODA u Berlinu, samo su neke od škola na kojima se educirala naša suvremena plesna scena. Otvaranjem plesnog odsjeka na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu prije nekoliko godina ta se perspektiva napokon promijenila i danas mladi ljudi imaju mogućnost izbora odnosno nastavka školovanja u Hrvatskoj. Pritom je važno naglasiti da vrijednost te perspektive ostanka u Hrvatskoj, naravno, nema veze s nacionalnim sentimentom već s time što to, s jedne strane, otvara mogućnost razvijanja specifične plesačke i pedagoške tradicije koja izvire iz našeg konkretnog društvenog i političkog konteksta, a s druge, naravno, to omogućava veću pristupačnost samog studija, s obzirom na visoke troškove studiranja u inozemstvu. Istovremeno, ne treba zaboraviti da se Odsjek plesa, iako je tek nastao, neprestano suočava s brojnim, prije svega infrastrukturnim problemima, od kojih uostalom pati i čitava scena. U tom smislu, treba biti svjestan toga da je pokretanje odsjeka samo jedan od elemenata koji su nužni za normalno, zdravo funckioniranje i razvijanje suvremene plesne scene. Tu na umu prije svega imam pitanje prostora, koje je nedavno ponovo aktualizirano povodom Zagrebačkog plesnog centra, a njega slijede i pitanje adekvatnog financiranja i uopće institucionalne podrške za produkciju i distribuciju radova, istraživački rad i tako dalje. Obrazovanje je samo jedna kockica u kompleksnom mozaiku od kojeg je sastavljeno polje umjetničke proizvodnje, vrlo bitna kockica, ali ona samostalno ne može preživjeti.

 

KP: Kakva su vaša iskustva sa suradnjama u polju plesne umjetnosti u Hrvatskoj, kako s pojednicima tako i s organizacijama te s institucijama?

To je vrlo kompleksno pitanje i zapravo se u velikoj mjeri nastavlja na ono prethodno. Specifične ekonomske okolnosti odnosno konkretni materijalni uvjeti rada koji vladaju na našoj kulturnoj sceni, onoj nezavisnoj u većoj mjeri od one institucionalne, diktiraju i definiraju način rada na pojednim projektima. I to je priča koju dobro znaju svi koji su ikada išta radili u tim okvirima. S obzirom da u biografiji imam iskustvo rada u njemačkom kulturnom kontekstu, i kao član kompanije Sashe Waltz nakon studija, i recentnije, kao koreograf u kazališnim produkcijama Mateje Koležnik, a dosta sam projekata realizirao i u Kanadi, na vlastitoj koži sam osjetio što znači raditi u posloženom sustavu, a što u sustavu koji se cijelo vrijeme pokušava održati na životu i to mu jedva uspijeva. Moja odluka da se vratim u Hrvatsku, u velikoj je mjeri bila uvjetovana upravo željom da dam doprinos oživljavanju jednog takvog sustava, ali moram reći da me, unatoč čeličnoj volji, takva realnost vrlo često demotivira. I rekao bih da je ista vrsta "šizofrenije" karakteristična za sve ostale aktere naše plesne scene, ona je na neki način neizostvan dio svakog projekta koji se ovdje realizira. S jedne strane, beskrajno beznađe, s druge determiniranost da se takvo stanje promijeni iz kojeg, ponekad, nastaje nevjerojatna maštovitost. Ali tko zna kakva bi tek ta maštovitost postala da tog beznađa nema.

Objavio/la martina.kontosic [at] kulturpunkt.hr 30.11.2017

VEZANE VIJESTI

Kome se pogoduje i zašto?

Piše: Matija Mrakovčić
Uoči izglasavanja proračuna, upućen je poziv zastupnicama i zastupnicima da zaustave proces devastacije kapitalnog resursa i otvore javnu raspravu o budućnosti Zagrebačkog plesnog centra.

Sustavno zanemarivanje plesa

Piše: Lujo Parežanin
Akcije plesne zajednice usmjerene su na zagovaranje transparentnog upravljanja Zagrebačkim plesnim centrom, kao i na opću promjenu kulturne politike i načina upravljanja javnim dobrima.

Ili si umjetnik ili nisi ništa

Piše: Matija Mrakovčić
Ministarstvo kulture najavilo je izradu novog Zakona o pravima samostalnih umjetnika.