Preuzimanje odgovornosti za modernističku baštinu | kulturpunkt

Preuzimanje odgovornosti za modernističku baštinu

U zaštiti i prenamjeni modernističke arhitektonske baštine prije svega bi trebala sudjelovati lokalna zajednica, a za stavljanje zaštićenih objekata u funkciju važan je pritisak građana.

Piše: Martina Domladovac

FOTO: Motel Trogir / Facebook

U studenom 2016. godine do temelja je porušena kuća Matulja na Brodarici kralj Šibenika, prva realizacija arhitekta Ante Vulina. Radi se o jednoj od ključnih građevina unutar stvaralačkog opusa ovog arhitekta, koja je pripadala baštini hrvatske poslijeratne arhitekture 20. stoljeća i bila predmetom proučavanja generacija studenata. Kuća je od 2014. godine bila na listi preventivno zaštićenih kulturnih dobara, a netom prije rušenja postala je i trajno zaštićeno dobro Republike Hrvatske. Ipak, novi vlasnici kojima je od objekta očito bila zanimljivija parcela, zbog propusta u proceduri uspjeli su srušiti objekt prije no što je Rješenje o utvrđivanju svojstva kulturnog dobra doneseno. O događaju je prvo upozorilo Društvo arhitekata Šibenika priopćenjem u kojem između ostalog stoji: "Novi su vlasnici u postupku zaštite bili upoznati s važnosti kuće za hrvatsku arhitekturu, pa ne vjerujemo da nije bilo načina da se postupi drugačije i u skladu s civilizacijskim normama, odnosno civiliziranim odnosom prema vrednoti". Slučaj koji je detaljno popraćen u medijima, ukazao je na propuste u važećem zakonodavstvu o zaštiti kulturne baštine te može poslužiti kao case study za učenje kako zaštitu modernističke baštine u Hrvatskoj učiniti sustavnijom, obuhvatnijom, učinkovitijom i bržom. 

Događaj je potaknuo i održavanje tribine Kako štitimo arhitekturu modernizma? na kojoj se raspravljalo o stanju modernističke baštine i dosadašnjim iskustvima i problemima zaštite arhitektonskih ostvarenja druge polovice 20. stoljeća u Hrvatskoj. Zbog gubitka namjene kod velikih sklopova, postavlja se pitanje kako kontrolirati prenamjene, jer "ako je više vlasnika, ruke konzervatora su vezane", istaknula je tom prilikom Zrinka Paladino. Još veći izazov predstavlja zaštita interijera koji sa svojom opremom čine važnu dizajnersku baštinu, što je još rjeđe prepoznato kao vrijednost. Jedan od takvih primjera je Pučko otvoreno učilište, nekadašnje Radničko narodno sveučilište Moša Pijade, koje se od 2003. godine nalazi u registru kulturnih dobara, a čiji je autor opreme interijera Bernardo Bernardi. Interijer i njegova oprema posebno su podložni neovlaštenim izmjenama, iako je njihova izvornost jednako važna za funkcioniranje objekta kao cjeline. Vila Zagorje, današnji ured predsjednice, spomenut je kao primjer interijera iz kojeg je modernizam u potpunosti "sastrugan", a trenutno unutarnje uređenje nimalo ne odgovara izvornom arhitektonskom projektu. S druge strane, zahvaljujući brzoj reakciji struke zaštićen je Murtićev mozaik u bivšoj zgradi Pošte na riječkom Korzu. Trebao je biti uklonjen jer je smetao novom investitoru, no pokretanjem peticije koju je u kratkom roku potpisao velik broj stručnjaka, mozaik je ostao sačuvan in-situ, odnosno u svom originalnom prostoru. 

Zaštita arhitektonskih građevina ne mora nužno značiti njihovo pretvaranje u muzejske spomenike prošlih vremena, one mogu i trebaju zadržati svoju uporabnu vrijednost, no iz toga se nameće pitanje kako spojiti kreativnost i očuvanje. Upravo ovo pitanje istaknuo je Marko Špikić, profesor na Odsjeku povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, ali i naglasio kako modernizam u Hrvatskoj treba postati baština s građanskim pravima. "Pod građanskim pravima mislim na jasno i javno prihvaćanje djela i ambijenata - u ovom slučaju arhitektonskih i urbanističkih ostvarenja modernizma - kao baštine, a pritom i na preuzimanje odgovornosti oko brige za tu baštinu". Dodjeljivanja statusa zaštićenog kulturnog dobra mora počivati na argumentima, odnosno na prethodno obavljenim istraživanjima koja moraju donijeti jasni sud o vrijednosti pojedinačnog objekta ili sklopa, a što je znanstvena i stručna zajednica agilnija po tom pitanju veće su mogućnosti da će vrijednost modernističke baštine biti bolje prepoznata i zaštićena od strane nadležnih tijela.

Šira javna percepcija modernizma drugi je dio problema. Špikić tako ističe da se o poimanju tih spomenika ne može govoriti samo pomoću službenih proglasa ili iz krugova ljudi iz struke i takozvanog građanskog sektora koji prepoznaju vrijednosti. "Jedna je stvar prepoznavanje vrijednosti u manjoj skupini ljudi - to je temeljna pretpostavka za širenje senzibiliteta - no u slučaju hrvatske modernističke arhitekture međuraća i poraća očito nije dovoljno da nekoliko eminentnih stručnjaka objavljuju članke i knjige a da na to reagiraju samo nadležne konzervatorske službe unutar Ministarstva kulture ili grada Zagreba. Građanstvo treba početi reagirati na te poticaje i otkriti te vrijednosti". Percepciju, a samim time i društvenu potrebu da se materijalni ostaci nekog razdoblja očuvaju u velikoj mjeri oblikuje političko okruženje i društveni stav prema određenom povijesnom razdoblju, u čemu svakako možemo tražiti jedan od razloga smanjene brige prema objektima iz razdoblja socijalizma. Sjetimo se samo brojnih spomenika NOB-a koji su nakon promjene društvenog sistema ostali zanemareni i prepušteni propadanju, ili u gorem slučaju ciljano uništavani. Špikić također naglašava kako je osim strukture ove baštine bitna i njihova socijalna vrijednost, ali i da nas u Hrvatskoj "čeka još mnogo posla oko uvjeravanja javnosti da uporabne vrijednosti upotpune vrijednostima podsjećanja". 

Aktualizaciji percepcije poslijeratne arhitekture proteklih nekoliko godina doprinijelo je i jačanje građanskih inicijativa koje putem kampanja potiču društvenu participaciju u procesu valorizacije suvremenih ostvarenja i njihove zaštite. Zahvaljujući stručnoj inicijativi Slobodnih veza - udruge za suvremene umjetničke prakse iz Zagreba i projektu Motel Trogir, motel Sljeme u Trogiru je 2013. godine upisan u Registar kulturnih dobara RH, dok je motel Panorama u Rijeci u Registar upisan 2015. godine. Motel arhitekta Ivana Vitića izgrađen je 1965. godine uz Jadransku magistralu u vrijeme kada je trogirski turizam naglašeno tranzitan. Njegova je specifičnost i to što se relativno mali smještajni kapacitet nalazi na prostranoj parceli, koja je, čini se, povećala interes za vlasništvo nad njime, te potaknula odnos prema zdanju koji se može okarakterizirati kao "strategija propadanja". Nije neobično da vlasnici nekog kulturnog dobra, umjesto investiranja u njegovu obnovu, odluče čekati da ono u potpunosti propadne kako bi se prostor oslobodio za neku novu "investiciju". Početkom 2013. godine pokrenuta je snažna medijska kampanja kako bi se Motel zaštitio kao vrijedni primjer arhitekture. Kampanja je dobila nastavak u nizu stručnih tura za javnost kako bi se ponovno aktualizirao Vitićev opus, prvenstveno kroz njegova zagrebačka ostvarenja, kao što su Kockica (zgrada bivšeg CK SKH na Prisavlju) i Pionirski grad (danas Grad mladih). 

Projektom se željela potaknuti valorizacija i popularizacija ovog specifičnog Vitićevog djela, ali i otvoriti perspektive za njegovu budućnost u kontekstu grada. Uz formalnu zaštitu objekta, željela se potaknuti i šira rasprava o javnom prostoru i prostornom djelovanju u lokalnoj sredini, te afirmirati pozicija "podruštvljavanja" nasuprot privatizacije. Kako objekti nisu sami sebi svrha, puka obnova zidova bez šire uloge, samo bi odgodila propadanje. Motel danas ima trajnu službenu zaštitu, no zbog već uobičajenih  neriješenih imovinsko-pravnih odnosa koji koče obnovu i revitalizaciju kompleksa, njegova je budućnost neizvjesna. S druge strane, obnova riječkog motela Panorama, u vlasništvu Hrvatske gospodarske komore, koja je zainteresirana i ima ambicije njegovog korištenja, već je najavljena. 

Da je "arhitektura bez namjene (estetske ili praktične) uglavnom osuđena na propast" slaže se i profesor Špikić te ističe da nam to pokazuju i primjeri propasti prepoznate industrijske baštine. Važno je napomenuti kako dugotrajno nekorištenje potencijalno za sobom povlači niz posljedica, poput ubrzanog starenja i propadanja, čemu je arhitektura modernizma posebno podložna zbog korištenja netradicionalnih, novijih građevnih materijala koji su posebno neotporni na dugotrajno zanemarivanje. "Držim da stupanj prepoznavanja modernističke baštine u Hrvatskoj nije dostatan da se upuštamo u avanturu muzealizacije" naglašava Špikić, "odnosno da posjetitelji dolaze obilaziti modernističku građevinu poput preparirane životinje u prirodoslovnom muzeju". Ističe kako je velik broj modernističkih objekata u Hrvatskoj, naročito onih projektiranih u doba socijalizma, služio korjenitoj modernizaciji malog čovjeka, što mu se još uvijek čini aktualnom temom. To su stanovnici Vitićeva zagrebačkog stambenog nebodera u Laginjinoj izvrsno prepoznali i počeli realizirati. "Forme te kuće i reakcije u njezinu poimanju nisu stvar nekog najnovijeg historizma, one su aktualne u svijetu koji se revizijom prošlosti sve više opire modernističkoj progresivnoj utopiji", kaže Špikić. Obnova nebodera počela je u veljači 2016. godine nakon više od desetljeća borbe za njegovu obnovu. Njegovi prvi stanari bili su zaposlenici Narodne banke Hrvatske, a ovi stambeni prostori daleko iznad tadašnjeg standarda. S vremenom, zgrada je dotrajala i postala teret svojim stanarima. Godine 2004., Boris Bakal započeo je s projektom Vitić pleše u sklopu kojeg su počeli razgovori sa stanarima o obnovi zgrade i poboljšanju uvjeta stanovanja. Sljedeće je godine neboder proglašen spomenikom kulture, a ostvarivanjem prava na korištenje spomeničke rente, stanari su odlučili uložiti dodatna potrebna sredstva u njegovu obnovu.

Modernistička baština uglavnom je u živoj uporabi, no iako nam je stalno pred očima, uglavnom je ne percipiramo kao neku iznimnu vrijednost. Prije svega ju doživljavamo kao uporabni predmet koji nam služi na gotovo nesvjesnoj, makinalnoj razini i za nas ne posjeduje veću sentimentalnu ili komemorativnu vrijednost. "Iako Ministarstvo kulture ima niski postotak zaštićene baštine, oko 1 posto ukupnoga broja nepokretne baštine, ni državnu službu ne treba staviti na stup srama", naglašava Špikić. "Kada se pogleda, primjerice, Popis svjetske baštine UNESCO-a, vidi se da je i tamo tek u najnovije doba započela njena formalna i praktična zaštita. Od ukupno 814 kulturnih spomenika, na Popisu nalazimo tek desetak modernističkih djela, iz čega se vidi da je modernizam u globalnoj konzervatorskoj zajednici kao baština daleko od mjesta kojem je težio kao svjetski pokret".

"Modernistička je baština, kao i mnogošto u Hrvatskoj, dijelom i ispolitizirana. Držim da je tome tako jer se stalno radi na politiziranju prošlosti, a ne na trezvenom i kritičkom sagledavanju bivših uspjeha i poraza. Poratni modernizam za manji dio našega društva posjeduje vrijednost bitnu za širu javnost jer je, kako sam naveo, shvaćen kao uporabni predmet i prostor koji se prije troši nego njeguje. Mislim da ga se ne propituje jer bi to otvorilo pitanja o vremenu nastanka i idejama toga doba. Njih se očito bojimo postaviti kao zajednica, kao da nam ostvarenja iz mladosti naših roditelja predstavljaju neugodu ili nešto čega bismo se trebali stidjeti. Srećom, sve je više mladih koji to isprazno strahopoštovanje nimalo ne osjećaju", zaključuje. 

Lokalna bi zajednica trebala biti jedan od ključnih aktera u procesu odlučivanja o zaštiti i prenamjeni kulturnih dobara, jer je kod zaštićenih objekata njen interes mnogostruk. Očuvanje materijalne i nematerijalne baštine prvenstveno doprinosi formiranju i učvršćivanju povijesnog pamćenja zajednice i njenom identitetu što se može pretočiti i u ekonomsku sferu. Pritisak građana pritom je važan kako bi se zaštićeni objekti stavili u funkciju, a istovremeno je bitno da objekt adaptacijom ne izgubi svoja spomenička svojstva, odnosno ono što ga je kvalificiralo da uopće dobije status kulturnog dobra. 

Objavio/la martina [at] kulturpunkt.hr 22.02.2017

VEZANE VIJESTI

Žurili smo tamo kamo nismo smjeli

Piše: Leona Širac

Osim razloga napuštanja objekata jugoslavenskoga modernizma, serijal Betonski spavači svojom formom naglašava paradokse njihova tadašnjeg i današnjeg stanja.

Arhitektura može učiniti svijet boljim

Piše: Matija Mrakovčić
Postratno urbano planiranje bilo je više od puke gradnje: prvenstveno ga karakterizira implementacija "betonske utopije".

Snovi o nedovršenoj budućnosti

Piše: Vatroslav Miloš
Izbor iz tjedna u medijima: od Betonskih spavača, preko prodaje Končara, do Muhammada Alija i novih avantura u elektroakustici.