Kulturoskop Kritika

<

Prezentacija reprezentacije kao odjek otpora

Ovogodišnji Zoom festival predstavio je nekoliko vrhunskih radova koji se na različite načine poigravaju paradoksima propitujući zbiljskost izvedbenog i izvođenog.

Piše: Igor Ružić

Iako bez ultimativno naglašene teme koju bi ponudio podjednako akademskim pratiteljima, slučajnim prolaznicima i adolescentima još donekle željnim pobune, riječki Zoom festival u organizaciji udruge Drugo more, ove je godine, u svojem drugom izdanju, ipak imao provodnu nit, no ne nužno i crvenu. Ona nije originalna, još manje nova, čak toliko da se o njoj u ovdašnjim krugovima koji naginju pučkoj teatrologiji, onim svjesnijima problematike i njezine širine, raspravljalo, i ne samo na temelju inozemnih primjera. Reprezentacija je trajnožareći problem svake umjetničke prakse, izvedbene pogotovo a kazališne čak štoviše, ukoliko se sama suvremenom želi vidjeti.

U prvom se izdanju preklopivši s riječkim nastavkom međunarodne konferencije Performance Studies International održane godinu ranije u Zagrebu, već je prošlogodišnji Zoom festivala bio popraćeno medijski zato što je bilo prepraćeno policijski, pa je ad hoc stvoren brend koji valja održavati. No, nije sve u instantnoj slavi, ima nešto i u kvaliteti. S obzirom na specifičnosti Rijeke kao navodno druge najurbanije sredine u Hrvatskoj, ili barem sredine u kojoj je zametak nezavisne kulture dobio donekle priliku za, ako ne rast i razvoj, onda barem preživljavanje, odgovornost koju ovaj festival preuzima velika je, a mogla bi biti i dalekosežna. Stoga će i pitanje da li ga voditi kao umjetnički festival ili projekt odgovor dobiti tek u sljedećim izdanjima, kad se nešto točnije profiliraju i festival i njegova publika.

Festivalski program ove je godine u fokusu imao koreografkinju, kazališnu redateljicu, jednom rječju – autoricu Ivanu Müller rapskog podrijetla. Tako je, uz prošle godine predstavljenog riječanina po rođenju, Janeza Janšu, ranije znanog i kao Emil Hrvatin, ovaj festival zadobio posebnu, regionalno svjesnu notu. Unatoč tome što je njegov rad Život u nastajanju, pogotovo onaj njegov dio koji je uključivao upotrebu škara i nacionalne trobojnice, u rujnu prošle godine zaslužio popriličnu vidljivost u medijima, mnogi su previdjeli tu činjenicu. I izvukli potpuno pogrešne zaključke. Ovogodišnje programiranje Ivana Müller koja danas živi u Amsterdamu i domaćoj se publici ukazuje samo preko rijetkih nastupa na ovdašnjim festivalima, donekle je logičan nastavak niza, ne samo zbog zemljopisne pripadnosti i rođenja, nego zbog načina kako tretira pozornicu i njezine mogućnosti. No, program ovogodišnjeg Zooma nije se sveo samo na Janšin povratak i čak tri produkcije Ivane Müller, jer jedini pravi festival nezavisne kulture u Rijeci ima i drugih obaveza, na primjer brinuti i za lokalnu scenu. Tako je u program ušla i dramsko-pedagoška radionica Malik s predstavom 13 zadataka za novu budućnost, kao i Prostor + s komadom Ovo je predstava za sedam izvođača i publiku koji autorski potpisuju Selma Banich i Sandra Banić Naumovski. U veseloj slovensko-hrvatskoj reprezentaciji našla se i performerska skupina SIVA i njihov rad Odijelo ne čini čovjeka, te koreografkinja i izvođačica Mala Kline u svojoj glazbenoj inačici kao Wanda i Nova Deviator s koncertom popraćenim videom pod naslovom Frozen Images.

Ipak, tri posljednje večeri festivala i tri programske stavke čine okosnicu naknadnom pameću ovog teksta uspostavljene festivalske teme. Redom, to su Hot Lillipop Ljiljane Tasić i Dušana Bročića, Što nas je više to smo prije na cilju Janeza Janše i 60 minuta oportunizma Ivane Müller. Sva ta tri 'velika mala' gostovanja tematiziraju različitost viđenog i onoga što se želi vidjeti. Dok Tasić i Bročić gledanje propituju kroz reprezentacijsku formu u kojoj se ispituje forma sama, ugađanje slike kako bi odgovarala predodžbi dok joj istodobno radi o glavi na nekoliko razina usporedno, Janša se zanima za nju u dokumentaristički suhoj kronologiji jedne trostruke promjene imena i njezinim posljedicama u na privatnom i 'poslovnom' planu, da bi joj Ivana Müller pristupila ispitujući improvizacijske postavke u solu koji to nije. Umjetničke strategije pritom su, naravno različite, ponekad i osobne. Ili se barem takvima samosvjesno žele prezentirati.

U komadu Hot Lollipop beogradski izvedbeni par Ljiljana Tasić i Dušan Bročić sputan je u slici koja je već odavno nastala, i s čijim obrisima danas rade u trenutku kad je snop reflektora, stvarni ili simbolički, na njima. Oni govore, čak i kada su nijemi, o svojoj sputanosti. Ili ne samo svojoj. Dušan zato pjeva, modulirano, neprepoznatljivo, neljudski, dok Ljiljana čak i kad želi izaći iz poze, ostaje u poziciji polusputanog klatna, kojem je dana samo amplituda ispražnjena od strasti i značenja. Mehaničnost geste koju izvođačica ponavlja naizgled je u neskladu s onim što sve u toj reduciranoj artikulaciji postoji kao odjek, referenca ili znak, i što u njoj, zbog česte pozicije oba izvedbena subjekta, leži, ali sasvim je dovoljno da uputi u željenom smjeru a da ga ne 'tematizira'. Na višak informacija oni odgovaraju tišinom geste, koja minimalističkim ponavljanjem sama sebi tek stvara prostor za djelovanje. Niska kaloričnost ove 'lizalice' nije stoga plod dijetne, i zato primarno namjerne, svjesne i samonametnute sputanosti, nego konteksta u kojem su velike geste već toliko kontaminirane da izlaz postoji samo u nedjelovanju, točnije, djelovanju minimalnom razinom artificijelnosti, naglašenog 'pozerstva'. Zauzimanje nove pozicije neugodno je i gotovo nepotrebno u stanju koje priziva ova izvedba, jer se s njom ne nalazi ni u kakvoj vrsti korelacije – pokret kojim barata smješten je u najniže znakove prisutnosti, igra se klišejem, od naučenih poza pop ikona čak i do njihove siluete koja mora biti toliko statična da, paradoksalno, njihovu apsolutnu prepoznatljivost na kraju čini neprepoznatljivom. Drugim riječima, pozu svatko može zauzeti, poziciju već teže, dok za stav treba imati i nešto više od nekadašnje mantre o žičanom instrumentu, tri akorda i istini.

O stavu, poziciji i pozi, ali u drugačijem izvedbenom polju, već godinama polako i sve jasnije govori cjeloživotni projekt, danas već s pokojom pukotinom, Emila Hrvatina, Žige Kariža i Davida Grassija. Promijenivši imena u Janez Janša, oni su otvorili novo polje izvedbe u političkom, političke i društvene izvedbe koja sama sebe ne identificira javno svojom namjerom, nego svojim imenom. Dapače, na svaki pojedinačni upit o svrsi (!) njihovog poteza, poruci (!) njihovog rada ili poanti njihove šale (!), oni odgovaraju uobičajenom, medijski već prokušanom sintagmom o osobnim razlozima. Tako nitko još nije, a možda niti neće, iz priznanja Janeza Janše saznati zašto je postao Janez Janša. A to je tek mali dio implikacija koje nudi ovaj rad u nastajanju, koji zbog činjenice da onaj prvi, možda i pravi Janša više i nije tako moćan u susjednoj državi i da mu se sudi (što je vjerojatno neka povijensa zakonitost na ovim područjima), neće postati i rad u nestajanju. Jer, iako nastupaju, uvijek ili ponekad, pod imenom koje su izabrali, Janše se dosad nisu bavili samima sobom, barem ne ovako otvoreno kako to čini performans onog riječkog Janše znakovitog naslova Što nas je više to smo prije na cilju.

Koncipiran kao živi scenarij za film, a zapravo je komentar 'izvođača i dokumentarista'  Dražena Dragojevića uz dokumentarni video materijal koji prati javnu prezentaciju projekta i njegov tijek, te njegove posljedice na članove Janšinih obitelji, ova višestruka izvedbena struktura objektificira čin promjene imena u stilu factiona kao popularne forme koja 'uči i zabavlja'. Na taj način stječe se plošan dojam da je motivacija tek kratkotrajan izlet umjetnika u parapolitičko ili pak u plitku satiru, ali je zapravo riječ o sasvim ozbiljnom ostajanju umjetnika u polju koje s političkim ima jako malo dodirnih točaka. Iako po prirodi stvari nosi niz proceduralnih problema, poteškoća, lutanja i nerazumijevanja, ovaj čin je zapravo sasvim privatna gesta koja u javni prostor izlazi tek, paradoksalno, promjenom imena u baš to ime. Ono samo poprilično je već opterećeno značenjima, od simbolike dvostruke i time snažnije naglašene nacionalne identifikacije, preko činjenice da ni nije pravo ime, pa do osobe koja je s tim imenom izgradila kontroverznu karijeru.

Iako je često tako percipiran, ovaj čin/rad je sve prije negoli plitka satira. Osim što su dobili na težini u raznim aspektima prepoznatljivosti i neprepoznatljivosti, iskusili birokraciju i nekoliko puta joj doskočili, strateški osmislili čak i detalje poput učlanjenja u Slovensku demokratsku stranku prije promjene imena, Janše su zaigrali na još nekoliko razina. Od činjenice da su njih trojica rođeni u danas tri različite države, u kojima im roditelji i dalje žive i da im je izvorna (!) nacionalnost različita, otvorili su niz problema od umjetnički zapitanog identiteta, preko praktički demokratske želje da čovjek živi pod imenom koje želi, do činjenice da njihov rad ipak iritira slovensku, generalno uzevši poprilično ksenofobnu javnu sferu. One koji su, uvjetno rečeno, na njihovoj strani, promjena smeta zato što žive i rade pod imenom ne baš (više?) popularne političke figure, dok se sljedbenici bivšeg slovenskog  premijera nimalo ne smiju tom 'lošem vicu'. Ali to je vic koji ne prestaje. Umjesto škole, trga ili ulice, možda čak i statue, Janša je dobio živi spomenik, i vjerojatno bi radije da nije.

Sve to zvuči ozbiljno i jest takvo, jer majka jednog od Janeza zaista smatra da je cijeli ovaj rad ne samo smiješan, uvredljiv i pogrešan, nego i opasan. Ali, sudjelovanje u političkom životu danas jednako je ozbiljno kao i kamp u prirodi koji je svojedobno, po uzoru na velike stranke u razvijenijim demokracijama, organizirala Slovenska demokratska stranaka, na kojem je, ukoliko se točno broji, bilo ukupno četiri Janeza Janše. Toliko je ozbiljan i slogan stranke, pogotovo kad ga Janše rekontekstualiziraju preuzimajući ga za naslov performansa. Zato je, iako po svemu i politički djelatan, čin promjene imena i koncept koji stoji iza njega umjetnički rad, a ne politički ili metapolitički aktivizam. Njime se daje misliti, on se ne da poništiti, i kao virus ostaje svaki put kad se spomene ime Janeza Janše, spominjali ga u kontekstu ženidbe i rođenja sina ili pak povodom suđenja, za korupciju tijekom premijerskog mandata ili poziva na skrnavljenje simbola suverene, slobodne i neovisne države. Tako je politička figura zauvijek javno obilježena, jer u ovdašnjoj političkoj kulturi koja kratko pamti, djela brzo zastarijevaju i nestaju nezapamćena, pa ni ime ne može biti više od skupa slova na osobnoj iskaznici.

U smislu tako očitog tretiranja pitanja reprezentativnosti u umjetničkoj praksi, rad Ivane Müller bio je gotovo antiklimaks, ali samo zbog svoje svjesne anstispektakularnosti i ogoljenosti. Redukcijom izraza, i svojevrsnom retardacijom u vlastitom razvoju, ili jednostavno povratkom na scenu i poziciju koju je posljednji put fizičkim bivanjem na pozornici ostavila godinama iza sebe, plesačica, koreografkinja i autorica pristala je na uvjete narudžbe festivalskih producenata. Ne, naravno, onih riječkih, jer oni vjerojatno ne bi postavljali uvjete čak i da su u poziciji koja bi im to omogućila. 60 minuta oportunizma tako je rad koji se namjerno i naručeno temelji na iznimnoj prisutnosti umjetnice same, istovremeno subjekta i objekta, koji svoju nesklonost takvoj situaciji temeljito koristi dok i druge 'optužuje' za isti grijeh koji je već počinila. Pritom je ne spašava niti ironični pristup u monologu ni širina tema koje zahvaća, od terorizma do voajerizma.

Umjetnost je preživjeti, kao da želi stalno ponavljati, koliko god to oportunizma i zaboravljanja i sebe i drugih, zahtijevalo. A to pak može ići daleko, od igranja asocijacijama i, posredno, tuđim iznevjerenim očekivanjima i strahovima u rasponu od sitnih svakodnevnih paranoja do konkretne egzistencijalne ugroze i dalje, do zaboravljanja suodnosa čak i kad je onaj drugi i ne toliko udaljena preslika ratnog zločina. Ivana Müller rastapa koincidencije u pogađanju misli gledatelja vođenog njezinim puno snažnijim verbalnim nego gestualnim sugestijama. Čini to zavodničkom naznakom suradnje s publikom koja se ipak ne dogodi, ironijom karaoke izvedbe klasika Rolling Sonesa Time is on my side, i sveukupnim izvedbenostrateškim odmakom, ali u biti je jednako 'ispovjedna' koliko i 'subverzivna'. Pa i prema svim kanonima postdramskog kazališta i konceptualnog plesa koje nemilice troši.

Ove tri predstave, iako nisu jedino što je ponudio ovogodišnji Zoom festival, same za sebe bi mogle činiti krucijalni doprinos bilo kojeg festivala koji sam sebe ozbiljno shvaća. Utoliko je, u još uvijek i zemljopisno hijerarhiziranim odnosima u domaćoj kulturu, zavisnoj, nezavisnoj i onoj između, riječ o ambicioznom pothvatu, koji naravno nije samo produkcijski. Prezentacija je ponovno stavljena u podređeni položaj prema reprezentaciji. Bilo kroz reprodukcije, ready-madeove koji reciklirani ponovno nastaju tijekom same izvedbe, bilo kroz tematiziranje svog nastajanja kao što to čini završni rad, ili pak u referentnosti i citatnosti gušeći se toliko da postaje nova stvaralačka stvarnost. Ivana Müller ne govori za sebe, iako govori iz sebe; Janše jesu Janše samo zato što to žele biti, a žele to zato što nisu, Ljiljana Tasić je u pop pozi zato što toliko bježi od i iz popa da mu dopušta da je sustigne. Opisani  paradoksi samo su još jedan način i još jedna prilika da se sagleda zbiljskost izvedbenoga i izvođenoga. I onoga oko njih. Nalik na sam Zoom, festival koji bi bio umjetnički proizvod a zapravo je kulturni čin. Naizgled, riječ je o više ili manje prožetim pojmovima, ali da se spozna ovu suptilnu razliku, treba živjeti... možda u Rijeci. 

Fotografija: Liesbeth Bernaerts 
  • A
  • +
  • -
Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 14.09.2011
Ulogirajte se ili registrirajte da biste dodali komentar

KOMENTARI

Komentiranje ovog članka nije moguće