Preživljavanje kao najsubverzivnija strategija | kulturpunkt

Preživljavanje kao najsubverzivnija strategija

Otvoreni razgovor kritičara u sklopu projekta Svijet oko nas adresirao je aktualne probleme s kojima se kritika suočava na regionalnoj razini.

Piše: Lujo Parežanin

Kao i polje humanistike s kojim je, uostalom, kao svojim strukovnim izvorištem više ili manje direktno povezano, polje umjetničke kritike tijekom zadnjih je desetak godina obilježeno jeremijadama o njezinu znatno promijenjenom statusu. Osnovne su koordinate odavno zabilježene i nebrojeno puta podcrtane: kriza medija, osobito tiskanih, u paru s liberalizacijom i rezanjem kulture na svim razinama – od državnog budžeta do uredničkih politika – kritiku su izmjestili iz njenih tradicionalnih okvira i dobrim je dijelom prepustili nesigurnim tokovima van medijske matice.

Hoće li se to novo stanište pritom tumačiti kao deprimantni rezervat ili kao polje novih tehnoloških i političkih mogućnosti čini se više kao pitanje pojedinih klasnih, ideoloških i sistemskih pozicija, negoli kao osnova zanimljive diskusije. Onkraj takvih pseudodilema, s ciljem bistrenja pojedinačnih cehovskih uvida, ali i potencijalnih međucehovskih pozicija spram kritičarske prakse i njezina konteksta, u subotu, 27. svibnja u beogradskom se Magacinu održao otvoreni razgovor regionalnih kritičara iz različitih umjetničkih područja.

Razgovor je organiziran kao središnji događaj trodnevnoga okupljanja u sklopu projekta Svijet oko nas – kritički pogledi u regiji čiji su nositelji beogradski SEEcult.org, zagrebački Kurziv i Kulturtreger, ljubljanski Centar za suvremenu umjetnost i skopski Kontrapunkt. Svijet oko nas proizišao je iz uspješnog, edukacijski zasnovanog projekta Criticize This! koji je putem triju modula održanih tijekom 2011. i 2012. godine obrazovao tridesetak mladih kritičara u područjima književnosti, vizualnih i izvedbenih umjetnosti, doprinijevši narušenom polju kritike znatnim brojem novih tekstova, ali i predavanja i cehovskih susreta.

Nova je etapa tog udruživanja zamišljena kao autorefleksivna faza dugoročno zamišljene izgradnje, poticanja i pozicioniranja nezavisne kritičarske scene u regiji. Započevši s 2015. godinom, održavani su zatvoreni kritičarski kolokviji na kojima su odabrani predstavnici diskutirali o raznovrsnim temama, od novog medijskog konteksta, preko statusa žena u kritici, do jezika i odnošenja prema čitateljstvu. Beogradski je kolokvij, održan od 26. do 28. svibnja, poslužio kao rekapitulacija tih razgovora s ciljem definiranja publikacije koja će u formi zbornika donijeti osvrte na niz odabranih problemskih čvorišta u kritici.

Otvoreni razgovor koji se u njegovu okrilju održao svojom je posjećenošću potvrdio potrebu da se navedene teme rasprave u okviru konkretnih operativnih odgovora koje je kritička praksa u međuvremenu samostalno iznašla u novom ekonomskom i političkom kontekstu. Time su otvorene i nove kritičarske pozicije koje nisu sasvim uskladive s tradicionalnim shvaćanjem pojma, oblika i svrhe umjetničke kritike, a često ga i direktno ili indirektno osporavaju.

Sudeći prema provodnim motivima razgovora, kritika je – u opsegu u kojem se o njoj može govoriti kao o jedinstvenoj pojavi – danas pozvana da odgovori na nekoliko činitelja koji je uokviruju. To je ponajprije činjenica regije koja nedvojbeno tvori zajedničko, iako izrazito asimetrično kulturno polje. Nju proširuje globalno diktirani političko-ekonomski okvir koji se uvriježeno naziva neoliberalnom hegemonijom, a čije politike prepoznatljivo utječu i na kulturu, umjetničku proizvodnju i rad umjetnika i kritičara. Otvara se tu i niz konkretnih tema: od financiranja rada, osobito od strane europskih i lokalnih institucija, preko disciplinarne hibridizacije umjetnosti i esnafskih podjela u kritici, novih komunikacijskih kanala ili edukacije kritičara, pa do pitanja fokusa kritike između tehničkih aspekata njezina predmeta i njegova konteksta, osobito odnosa moći kojima je kulturno polje obilježeno.

Odgovarajući na pitanje o specifičnoj ulozi kritike u spoznaji umjetničkih pojava, kritičarka izvedbenih umjetnosti Una Bauer naglasila je potrebu za rekonstrukcijom unutrašnje logike djela, koju je potom moguće kontekstualizirati na niz relevantnih načina. Kao posebno važan aspekt koji prethodi samoj analizi Bauer je izdvojila njenu selektorsku funkciju za koju smatra da treba imati prednost pred automatiziranim pregledom institucionalno legitimirane umjetnosti. Usmjeravanjem pažnje na alternativnu produkciju, implicira Bauer, kritičar intervenira u institucionalnu hijerarhiju umjetničkog polja o kojem piše.

Na pitanje analize forme, koju također smatra temeljnom, u konkretnom se slučaju beogradske kritike vizualnih umjetnosti nadovezao Branislav Dimitrijević, upozoravajući na njenu sve slabiju zastupljenost, ali i na opći izostanak kritike – u užem smislu novinske forme – kao kontinuirane prakse. Temeljni problem Dimitrijević prepoznaje u širem pripitomljavanju kritičkog teorijskog aparata na fakultetima i akademijama, za koje smatra da anuliraju antagonizme inzistiranjem na novomaterijalističkoj filozofiji.

Drukčije gledište o temelju značaja kritike zauzela je kustosica Maja Ćirić. Po njezinu sudu kritika je potpuno nedjelotvorna kada se usmjerava na rekonstrukciju unutarnjeg okvira nekog djela, ali tu djelotvornost itekako zadobiva kada proziva pozicije moći. Međutim, da bi kritičar izgradio autoritet koji bi mu takvo što omogućio, Ćirić smatra da je nužno da se njegova pozicija ponovno profesionalizira i uspostavi kao pozicija eksperta.

Iz perspektive ovih je tema bilo osobito zanimljivo čuti poziciju Vladana Jeremića, jednog od članova redakcije portala DeMaterijalizacija umetnosti, istaknutog u razgovoru kao važan primjer novog oblika kritičarske prakse. Kao što je Jeremić pojasnio, u njihovu slučaju nije riječ o "klasičnoj dvadesetovekovnoj kritici", nego o pisanju koje je, usvojivši ponajprije aparat političke ekonomije, ali i ideološke kritike, usmjereno na demontiranje "liberalne hegemonije u polju kulture". Na DeMaterijalizaciji se, dakle, isti oni tehnički aspekti djela povlače pred analizom odnosa moći, ali shvaćenih ne kao individualizirane institucionalne pozicije, nego kao sistemski okvir reprodukcije političko-ekonomskog poretka.

Činjenicu da je rad na portalu volonterski utemeljen Jeremić pojašnjava upravo tim političkim pozicioniranjem. Dostupne izvore financiranja poput programa Kreativna Europa ili natječaja Ministarstva kulture članovi DeMaterijalizacije prepoznaju upravo kao ključne poluge hegemonije kojoj se suprotstavljaju, što ih čini neprihvatljivim partnerima.

Koje su posljedice toga stava, međutim, Jeremić nije pojasnio, a nije ni mogao. Kontradikcija financiranja kritičkoga pisanja čini se neizbježnom u postojećem uvjetima – s jedne strane stoje mehanizmi njihove reprodukcije, s druge samoeksploatacija i eventualno posezanje za donacijama i modelima poput crowdfundinga. Nevolja s pristajanjem na potonje jest što je riječ upravo o onome što raznorazni libertarijanski lešinari zagovaraju u području kulture, dok programi javnog financiranja bar nude prostor za zahtijevanje određene odgovornosti prema njoj.

To postaje posebno razvidnim prijeđe li se s perspektive kritičara na perspektivu onih koji omogućuju uvjete za objavljivanje kritika, poput urednika portala i voditelja vezanih organizacija, što je istaknula Kulturtregerova predstavnica Miljenka Buljević koja smatra da se treba izboriti za kritiku kao javno dobro. Za Buljević je kontinuitet kritičarskog rada ključan za uspostavu autoriteta, a on je moguć samo uz trajno financiranje. To ju navodi na zaključak da je preživljavanje najsubverzivnija strategija koju kritika može usvojiti.

Da je u trenutnim uvjetima uistinu nemoguće živjeti isključivo od kritike potvrdili su predstavnici različitih cehova, poput uglednog kazališnog kritičara i selektora Igora Ružića, filmologa Ivana Velisavljevića i književnog kritičara Vladimira Arsenića, koji su se u svojim izlaganjima dotaknuli i odnosa s publikom. Dok je Ružić naglasio stav da oblikovanje teksta treba prilagođavati predmetu, ali ne i podcjenjivačkim procjenama mogućeg čitateljstva, Velisavljević i Arsenić su posebno istaknuli aspekt komunikacije s autorima, koji smatraju područjem u kojem kritika još uvijek posjeduje stanovitu djelotvornost.

Velisavljevićevo izlaganje bilo je važno jer je ponudilo uvid u još jedan novi zapaženi kritičarski projekt – portal Proletter koji operira idejom jugoslavenskog prostora kao kompleksno objedinjenog kulturnog polja. Urednici portala, pojasnio je, ne nastoje samo nadići nacionalne parcele, nego teže prevladati i unutar- i međuesnafske borbe za moć povezujući kritike iz različitih umjetničkih oblasti.

Takva je vrsta prevladavanja svoj najkonkretniji izraz pronašla u pristupu kritičara s DeMaterijalizacije. U njihovu slučaju ne radi se o pukom gaženju van formalnih kompetencija pojedinog kritičara, nego, kao što je istaknuo Jeremić, u zauzimanju metodološki nadređene pozicije političke ekonomije i ideološke kritike. Na taj način, pojašnjava, nebitnim postaje proučava li se film, teatar ili akvarel, a analiza počinje operirati na nekoj sasvim drugoj razini.

Čini se da je upravo pozicija Jeremića i njegovih kolega ona koja pozitivno provocira na produktivnu reakciju "konvencionalne" kritike – u tom smislu, DeMaterijalizacija se nameće kao jedna od uistinu ključnih činjenica regionalnog kritičkog polja. Na određeni način, ona latentnu tenziju između nove lijeve političke kritike i etablirane NGO-ovske kulturkritičke scene čini vidljivijom i poziva na njeno adresiranje.

Recentni primjeri poput komentara Luke Matića povodom makedonskog prijevoda romana Unterstadt Ivane Šojat, HDZ-ove aktualne kandidatkinje za gradonačelnicu Osijeka, u kojem analiza književnih postupaka ustupa mjesto gustim historiografskim korekcijama, pozivaju klasičnu kritiku na pozicioniranje prema takvom pisanju. Pritom nije riječ samo o vrsti pristupa tekstu, nego i o ekonomsko-političkom okviru prema kojem se takav pristup postavlja. Na sadržajnoj razini, to bi moglo biti jedno od mjesta na kojem se lomi relevantnost kritike. U tom smislu, razina sadržajne relevantnosti mogla bi se pokazati bliskom i onoj operativnoj, političkoj borbi za bolje radne uvjete u kritici i kulturi.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 02.06.2017

VEZANE VIJESTI

Promišljanje kritike iznutra

Piše: Martina Domladovac

Kolokvij o kritici dotaknuo je pitanja transformacije tradicionalnih medija, interdisciplinarnosti kritike i promijenjene uloge kritičara u njenim novim okvirima.

U dijalogu s kritikom

Piše: Mario Kikaš

Na Kolokviju o kritici, održanom 5. i 6. studenog u organizaciji Kurziva i Kulturtregera, raspravljalo se o poziciji i novim pojavnostima kritike umjetničke produkcije.

Čemu "Umjetnost kritike"?

Piše: Antonija Letinić

Ako kritiku shvaćamo kao moguću interpretaciju djela koja nudi svoje učeno čitanje s razumijevanjem široj publici i otvara daljnju raspravu, koliko ona danas ispunjava svoju svrhu?