Prokleti junak koji ne igra igru | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Prokleti junak koji ne igra igru

Sunce, sunce me zaslijepilo svojevrsna je adaptacija Camusova Stranca koji transponirajući njegovu fabulu u suvremeni moment uspijeva gledatelju argumentirati svoju relevantnost.

Piše: Dorotea Šušak

“Sažeo sam Stranca prije nekog vremena, s napomenom za koju priznajem da je bila krajnje paradoksalna: 'U našem društvu, svaki čovjek koji ne plače na majčinom pogrebu, posjeduje rizik bivanja osuđenim na smrt'. Ja mislim da je junak moje knjige proklet samo zato što ne igra igru". Riječi su to francuskoga pisca Alberta Camusa, rečene trinaest godina nakon što je objavljen, danas već svakako kanonski roman Stranac, 1942. godine. Ovo opće mjesto svjetske književnosti te obvezni lektirni naslov, svojevrsna je prekretnica eksplikacije pojedinih, kako socio-psiholoških, tako i filozofskih pitanja, utemeljenih na idejama ničeanske i sartrovske filozofije egzistencijalizma, kao i prožetih sveobuhvatnošću atmosfere apsurda. Sadržajni temelj ovog proznog ostvarenja čine pitanja kao što su pretpostavljena obligatornost pojedinca da se sa što više značajki i karakteristika vlastite osobnosti (te posljedično praktičnim ponašanjem) uklopi u okolno društveno tkivo, kao i pitanja radikalnosti recepcije i očekivanih posljedica koje slijede ukoliko se dotični odbija prilagoditi ili je pak prema ritualnim društvenim obrascima indiferentan.

Iako aktualnost određenih umjetničkih djela svakako nije jedini ili najvažniji kriterij njihove selekcije (u smislu izvrsnosti ili uspješnosti), ona je u ovome slučaju više neizbježni fakt, nego li priželjkivana koincidencija. Suvremeno ljudsko društvo obiluje zidovima koje postavlja pred one koji mu se čine stranima, odnosno prema onima koji utjelovljuju stranca, strankinju ili pak čitave grupe onih koji su strani, drugi, drugačiji, odvojeni, manjinski ili naprosto različiti. Ponekad su ti zidovi nematerijalni, ideološke i psihološke prirode te se praktično očituju u realizacijama predrasuda, ksenofobije, rasizma i radikalnijim oblicima ugroze ljudskih prava, a ponekad su ti zidovi (čiji uzrok i nije pretjerano različit) vrlo faktične, odnosno materijalno fizičke prirode. Zapadni je svijet u distopijskoj atmosferi svoje, tako česte hipokrizije i ojačanoga nacionalizma, izrazito spreman (kao što to vidimo i u praksi) vrlo olako na sebe preuzeti teret postavljanja bodljikavih žica, podizanja zidova, odbijanja imigranata i izbjeglica. Teret je to ne samih žica, zidova ili papirnatih odbijenica, već ljudskih života.

I kao što to često biva, izuzev onog strogo aktivističkoga, umjetnički je rad još jedno polje aktivnog prepoznavanja i borbe protiv takvog sustava i odnosa prema onima koji se nekome mogu učiniti drugima ili stranima, čak iako to zapravo nisu. Utoliko samo bavljenje društvenom osudom, odbijanjem ili ubijanjem pojedinca jer ne posjeduje svojstva koja odgovaraju dominantnom dijelu društva, zapravo i nije tako teško protumačivo. Zanimljivo je tek kako upravo djelo Alberta Camusa nerijetko čini asocijativno-motivsku bazu za mnoge kulturne radnike i posljedično umjetničke produkcije. Pa smo tako u Zagrebu, u prostorima ZPC-a, vrlo nedavno mogli vidjeti izvedbu predstave Stranac, umjetničkoga kolektiva BADco., a nedugo nakon toga zagrebačku premijeru je doživjelo i filmsko ostvarenje bračnoga para Anke i Wilhelma Sasnal, pod nazivom Sunce, sunce me zaslijepilo

Autorski par Sasnal poljski su umjetnici s nizom individualnih, umjetnički interdisciplinarnih uspjeha, a koji u zajedničkoj režiji potpisuju nekoliko festivalski uspješnih i estetski dojmljivih filmova, kao što su Swineherd (2008.), It Looks Preety from A Distance (2011.), Aleksandar (2013.), Parasite (2014.) te posljednje, odnosno najnovije ostvarenje The Sun, the Sun Blinded me (2016.), prikazan na ovogodišnjem HRFF-u. Sunce, sunce me zaslijepilo je svojevrsna adaptacija Camusova Stranca koji, transponirajući njegovu fabulu u suvremeni moment, uspijeva gledatelju argumentirati svoju relevantnost i kardinalnost u sadašnjem trenutku, kao i pružiti dodatnu vrijednost novo osmišljenih dijalektika na temeljima estetski snažno ocrtanih, donekle eksperimentalnih silnica. 

Protagonista odnosno Stranca u filmu Sunce, sunce me zaslijepilo utjelovljuje muški lik srednjih godina te poljski građanin po imenu Rafal Mackowiak. Rafal je sterilan, odveć autoracionaliziran, donekle hladan i povučeno introvertiran, osamljen i s izraženim manjkom razumijevanja (mogli bismo reći, čak i empatije) za one društvene obrasce i obzire prema kojima većina društva gaji iznimno poštovanje, ponos ili brigu. Rafal utjelovljuje gotovo autističnu strukturiranost i samoopravdanu ritualnost koja kao da čuva njegov unikatan oblik psihičke hemeostaze. Njegovo je okruženje njegova vrlo direktna metafora pounutrenja. Njegov je stan minimalistički, sterilno uređen, bez ikakvih dodataka ili kamuflaža koje bi trebale vizualno ublažavati ili uljepšavati atmosferu. On ne skriva žice od računala, punjača, dovoda struje, njegov je madrac za spavanje na podu. On se ne osvrće na životnu dinamiku svojih sustanara ili sugrađana koje susreće na poslu, u restoranu ili čak i u direktnoj socijalnoj situaciji, u društvu prijatelja. Svakoga se dana pridržava vlastitoga rituala trčanja, od kojeg ne odustaje čak i neposredno prije odlaska na majčin pogreb.

Sprovod njegove majke je još jedna od genijalnih filmskih situacija koja u eksplicitnim jukstapozicijama Rafala i njegove okoline te uz subjektivni položaj kamere koji naglašava alijeniranost ostatka svijeta u odnosu na protagonista, izražava dubinu kirurškoga reza i nijansiranost disparatnosti koje egzistiraju u odnosu između Rafala i ostatka svijeta. On ne plače na majčinom pogrebu, ne moli pored njenog lijesa, a od svećenikove mu se propovijedi spava. Frivolnost određenih institucionalnih običaja i ljudskih rituala ne preispituje samo Rafalov lik, već i druge (značajno manje, ali postojeće) fokalizacije kojima se autorski tim posvećuje. Pa se tako naturalističnošću ponašanja svećenika ili pak Rafalove djevojke samo dodatno ekstrapolira podtekst koji egzistira ispod površine pozlaćenih, uređenih, ulaštenih, zakamufliranih i isturenih pojedinaca i njihovih postupaka. A taj je podtekst itekako neuređen, nesređen, zazoran, čudljiv ili rugoban, no pretjerano dobro skriven. Pa tako Rafalova djevojka i njihovo šire društvo, prezentiraju (u grupnim raspravama) iznimno ksenofobne i rasističke stavove prema Ukrajincima, crncima, imigrantima i zapravo prema svima onima koji nisu njihove rase, nacije ili vjeroispovijesti. 

Kulminacija filma događa se u trenutku kada Rafal jednoga dana, na plaži susretne arapskog imigranta koji bježi od vlasti te ga odluči ubiti, udarajući ga kamenom do smrti. Zanimljivo je kako autorski dvojac odlučuje raspletu filma pridodati i svojevrsni halucinogeni odmak, pa se tako prikazuje Rafala u nekoliko različitih scenarija raspleta susreta s Arapinom. U nekima od njih Rafal doista ubija imigranta, a u drugima mu pak pomaže, bez obzira što mu on značajno poremeti životnu rutinu i općenito, ustaljeno bivanje. Bez obzira na nekoliko ponuđenih raspleta, baš kao i u Camusovu djelu, Rafal je na kraju filma uhićen te nakon kraćeg ispitivanja svjedoka i osuđen za ubojstvo. Dakako, ne zbog samoga čina (jer je državna vlast i općenita društvena klima ionako dominantno ksenofobna i negativno raspoložena prema imigrantima i strancima), već zbog svojih prethodnih životnih navika i ponašanja. Svećenik i ostali svjedoci koji su prisustvovali pogrebu Rafalove majke svjedoče o psihopatskoj hladnoći osobe koja ne žali čak niti za vlastitom majkom (s obzirom da nije plakao kada je umrla) i koja je gotovo pa predodređena da bude ubojica. 

Takav je rasplet oblik svjedočenja daljnjeg perpetuiranja sustava koji je duboko nepravedan. Jer ne osuđuje ono što treba osuditi, a osuđuje ono na što nikako ne smije imati pravo. Osim što protagonista ne osuđuju (barem ne direktno) zbog ubojstva druge ljudske osobe, on je u konačnici i osuđen zbog sasvim drugih oblika nekompatibilnosti, odnosno neprilagođenosti dominantnom društvenom narativu. Utoliko se može vrlo direktno postaviti i pitanje, je li takav ubojica, doista samostalno odlučio postati ubojicom ili je pak društvo umjesto njega, svojim tretmanom i s izraženim manjkom solidarnosti, odlučilo da će dotični postati ubojica? Utoliko je moguće i Camusovu konstataciju iz 1955, vrlo lako transponirati na završenu 2016, te se upitati je li i za nas svaki čovjek koji ne plače na majčinom pogrebu, onaj kojeg smo spremni osuditi na smrt? Što nas toliko neizmjerno plaši i paralizira u dodiru s drugačijim, u dodiru sa strancem? Možda tek istost i saznanje o vlastitoj nespecifičnosti. 

Tekst je nastao u sklopu radionice za mlade kritičare koju su u suradnji s Festivalom filma o ljudskim pravima provodili Zaklada Solidarna i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva.

Objavio/la matija [at] kulturpunkt.hr 09.01.2017

VEZANE VIJESTI

Odsutan može biti samo drugi

Piše: Nikolina Rafaj

Put nalik snu Angele Schanelec donosi intimnu priču neostvarenja smještajući njegove moguće razloge u prevratne godine u Grčkoj i Njemačkoj.

Manje je ništa

Piše: Borna Vujčić

Film Neruda redatelja Pabla Larraína, rad je koji pristupa povijesnoj građi na inovativan način i potom se guši u vlastitoj inovativnosti.

Osnovni sadržaj ljubavi

Piše: Dorotea Šušak

After love Joachima Lafosse pruža samo naizgled jednostavnu, ali u pozadini vrlo važnu i društvu zazornu poruku oslobođenja zablude doživotnog vezivanja.