Prostor neslobode | kulturpunkt

Prostor neslobode

Tribina Slobodna znanost – Sveučilište između autonomije i autokracije posvećena je krizi akademske samouprave na Sveučilišu u Zagrebu.

Piše: Lujo Parežanin

FOTO: Sara Pukanić / Kulturpunkt

U utorak, 22. svibnja – ususret desetoj sjednici Senata Sveučilišta u Zagrebu u tekućoj akademskoj godini, zakazanoj za sljedeći dan – na Filozofskom se fakultetu održala tribina Slobodna znanost – Sveučilište između autonomije i autokracije posvećena, kako stoji u najavi, "krizi akademske samouprave na Sveučilištu".

Kao što je bilo očito iz efektnog popisa natuknica iz historijata te krize, koji je uvodno izložio jedan od moderatora, prof. dr. sc. Neven Jovanović s Odsjeka za klasičnu filologiju, spektakularnost dvojbenih situacija u kojima je sveučilišni vrh neumorno bivao uhvaćenim nije posustajala ni tijekom zadnjih mjeseci. Tako je, primjerice, u siječnju otkriveno da je rektor Damir Boras potpisao odluku kojom se njemu sâmom dodjeljuje potpora za istraživački rad u iznosu od 68.500 kuna – najviše od svih prijava – dok je više medija izvještavalo o njegovu zaposlenju na mjestu redovnog profesora na petrinjskom odsjeku Učiteljskog fakulteta u Zagrebu, sugerirajući neobičnu podudarnost između natječajnih propozicija i Borasovih kvalifikacija.

Manje duhovitim od ovih se slučajeva pokazalo institucionalno nasilje nad Filozofskim fakultetom – posebno besmisleno jer se, po svemu sudeći, tamošnja interna dinamika odigrala na štetu Borasove klike još u jeku vatrogasnog odlaska dekana Previšića. Nakon što je Fakultetsko vijeće krajem ožujka podržalo dekanski program prof. dr. sc. Vesne Vlahović Štetić i izabralo troje novih predstavnika u Senatu, na dnevni red na sjednici Senata 11. travnja niti je uvrštena točka potvrđivanja njezina programa niti su predstavnici Filozofskog pozvani kao punopravni članovi, što je Boras dijelom opravdao banalnim proceduralnim driblingom, a dijelom potrebom za daljnjim savjetovanjem s Vlahović Štetić.

Uokviri li se ovo otkrivenom direktnom spregom među najvažnijim akterima u sveučilišnom polju i Vladi RH putem enigmatske i pomalo blesavozvučeće Hrvatske paneuropske unije, ali i mišljenjem Odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju prema kojem je jedan od njih – ministar Barišić – efektivno proglašen plagijatorom, stanje se ovdašnje "akademije" uistinu čini katastrofalno narušenim.

S druge strane, ova je okupacija sveučilišnih tijela i procedure djelovala kohezivno na više razina. Prije svega na Filozofskom fakultetu, na kojem je opozicijska inicijativa profesora, ali i studenata – i sâmih suočenih s dvostrukim poništavanjem izbora za Studentski zbor – uspjela, prema iskazima sudionika, uspostaviti snažnu nadodsječku suradnju. Postignuta je također i bliska suradnja sa članicama i članovima manjinske sveučilišne opozicije s drugih sastavnica, a troje njihovih istaknutih predstavnika sudjelovalo je na najnovijoj tribini.

Riječ je o dvjema članicama i članu akademske zajednice direktno i dugotrajno involviranima u borbu protiv trenutne sveučilišne uprave: prof. dr. sc. Blaženki Divjak s Fakulteta organizacije i informatike, bivšoj prorektorici za studente i studije i članici Nacionalnog vijeća za razvoj ljudskih potencijala, zatim doc. dr. sc. Vesnici Garašić s Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta, predstavnici NZSVO-a u Senatu, predsjednici Regionalnog vijeća Sindikata za Zagreb i bivšoj članici sveučilišnog Etičkog savjeta te prof. dr. sc. Damiru Bakiću s Prirodoslovno-matematičkog fakulteta, članu Senata u svojstvu predsjednika Vijeća prirodoslovnog područja i bivšem članu sveučilišnog Odbora za proračun.

Svojom različitom strukovnom pripadnošću, ali i uključenošću u raznovrsna sveučilišna tijela, njihovo je prisustvo na tribini svjedočilo o uspostavljanju manjinske fronte na Sveučilištu, koja presijeca znanstvena područja i organizacijske razine, upućujući time i na sistemsku okupaciju visokoškolskog polja u Zagrebu. S druge strane, njihovi su neprocjenjivi iskazi o zakonskim i proceduralnim problemima na Sveučilištu bili uokvireni generalnim tezama o svrsi i željenoj budućnosti Sveučilišta, ostavljajući otvorenim pitanje jasnijeg političkog ujedinjenja te fronte. Uzevši u obzir razinu kontaminiranosti Sveučilišta, pitanje je to koje je u smislu neposredno predstojećeg djelovanja sasvim sigurno sporedno, no koje bi se u trećem, četvrtom koraku moglo pokazati iznimno važnim za ovu slobodno povezanu, vrijednu inicijativu.

Nadovezujući se na pojmove iz njenog naslova, prvi je dio tribine bio posvećen generalnim vrijednosnim refleksijama o autonomiji i stanju na Sveučilištu. Indikativno je u tom pogledu bilo izlaganje docentice Garašić, obilježeno, s jedne strane, uvidom o paradoksalnim učincima autonomije kao internalizirane vrijednosti akademskih radnika, koja djeluje kohezivno u slučaju vanjske ugroženosti sustava, ali i paralizirajuće u slučaju njegova unutarnjeg podrivanja, što Garašić smatra da objašnjava teškoće s mobilizacijom ljudi u postojećoj situaciji. Na nešto drukčiji način, vrijednosnom razinom kretat će se njen opis suštine te situacije, informiran tradicionalnim idejama o "ugroženosti humanističkih vrijednosti", slobodnim pojedincima i osobnom integritetu. Postavljanje toga pitanja na ravni povratka izvorištima ideje sveučilišta, međutim, prije kao da je zatvorilo obzor promišljanja njegove reforme, nego ponudilo smjer za zajedničko djelovanje pa su ga razni učesnici tijekom tribine mogli tek – ponoviti kao lamentaciju, umjesto da se na njega produktivno nadovežu.

Snažnijim će se zajedničkim temeljima pokazati konkretne disfunkcije Sveučilišta na koje je ovo troje vrijednih sugovornika detaljno upozoravalo. Tako je profesorica Divjak kao važan organizacijski problem koji ima velike posljedice po djelovanje Senata, ali i njegovu reprezentativnost spram sastavnica – njihovih radnika, ali i čitavog studenatskog tijela – istaknula način izbora članova Senata, koji smatra personaliziranim. Po Divjak, on onemogućuje da se mišljenje sastavnica reflektira na sjednicama Senata, a time i da se uspostavi prijenos odgovornosti između sastavnica i Sveučilišta.

Shvaćanje narušene dinamike Senata dopunila je docentica Garašić pojasnivši ulogu Sindikata kao regulacijskog mehanizma koji, doduše, nema pravo glasa, ali može postavljati upite. Kao najbanalniju polugu paralize članova ističe načelnu ucijenjenost dekana raspodjelom financijskih sredstava koja uvijek prijeti završavanjem "na kraju reda" u slučaju neposlušnosti. Za važan moment ovladavanja Senatom Garašić smatra praktički prinudne ostavke članova važnih tijelâ Senata, podnesenih uslijed nemogućnosti normalnog izvršavanja vlastitih funkcija, među kojima je navela i svoje napuštanje Etičkog savjeta, kao i odlazak profesora Bakića iz Odbora za proračun.

Pojašnjavajući detalje svog slučaja, Bakić je efektno prikazao razinu proceduralne samovolje u Sveučilištu. Kao i znatan dio drugih senatskih odbora, smatra Bakić, Odbor za proračun se po dolasku nove uprave počeo nalaziti u situaciji da ga se više ne pita za mišljenje u području u kojem služi kao savjetodavno tijelo. Funkcija je Odbora da savjetuje kako raspolagati rezervnim i interventnim sredstvima za sanaciju gorućih problema, pri čemu se za Bakićeva mandata, navodi, kao temeljni problem nametnulo principijelno reagiranje na zahtjeve pojedinih fakulteta. S tim na umu, Bakić i dio članova zagovarali su kao logično rješenje uspostavu eksplicitnih mjerila za dodjelu sredstava, što su, nakon borbe unutar Odbora, konačno i uspjeli.

Međutim, Bakić tvrdi da je, po proglašavanju donošenja mjerila prioritetom Odbora, sveučilišna uprava najednom preuzela na sebe odlučivanje o pitanjima koji ga se tiču, time efektivno dokidajući njegov smisao, što je u konačnici i dovelo do Bakićeve ostavke. Nadovezujući se na tezu o financijskoj prinudi koju je iznijela docentica Garašić, Bakić je zaključno iznio sud da činjenica da sada Senat odlučuje o dodjeli sredstava na prijedlog Rektorskog kolegija znači da je sasvim izvjesno da u odlučivanju postoji "prostor neslobode".

Rasprava koja je uslijedila nakon pojedinačnih izlaganja usmjerila se dijelom – i manje produktivno – na vrijednosne osnove akademskog djelovanja, a dijelom i na korisno isticanje proceduralno spornih točaka na koje je moguće usmjeriti zajednički pritisak. Jednu od njih efektno je prikazala profesorica Divjak, smatrajući već sâmu promjenu trajanja sjednica Senata indikativnom za pogubne promjene u njegovu radu. Prema Divjak, razlog zbog čega su sjednice skraćene s nekadašnjih 5, 6 sati iscrpne rasprave na svega dvosatna glasanja leži u tome što do članova Senata više ne dolaze diskusijski materijali koje pripremaju Odbori, što znači da se odluke ponekad donose praktički napamet, bez raspolaganja elementarnim podacima.

Kraj tribine ponudio je najkonkretniji povod za zajedničko djelovanje i zasigurno jednu od najboljih mogućih osnova za široku mobilizaciju oporbe sveučilišnoj upravi: Nacrt prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, upućen 22. svibnja u javnu raspravu. Izlagači na tribini potvrdili su bojazni o tom nacrtu koje su već izražavane i u korporativnim medijima, poput dojma da je skrojen po mjeri rektorovih ambicija da izbjegne umirovljenje, kao i da legalizira gotovo svaku proceduralno dvojbenu odluku donesenu otkad traje kriza na Sveučilištu, poput suspendiranja svih prodekana neke sastavnice "u paketu" s dekanom, što se pokazalo izuzetno problematičnim u slučaju Filozofskog fakulteta.

Uzevši u obzir ove uistinu dramatične najave, ohrabruje činjenica da su na novoj sjednici Senata, nakon što je Statutarni odbor odlučio da je njihov izbor bio legalan, konačno sudjelovali i predstavnici Filozofskog te da je, nakon ranijih neformalnih konzultacija, program profesorice Vlahović Štetić konačno uvršten na dnevni red rasprave, a potom i odobren. Uspostavi kolike-tolike stabilnosti na Filozofskom predstoji sada samo definitivna ovjera na sljedećem Fakultetskom vijeću, a ona je zasigurno ključan temelj za djelovanje prema Sveučilištu, nudeći i neodlučnim članovima Senata s drugih sastavnica potencijalno ohrabrenje. Kako će i hoće li se u nekom trenu eventualnog širenja te inicijative artikulirati i kakav zajednički politički temelj pitanje je koje, za sada, ostaje otvorenim.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 24.05.2017

VEZANE VIJESTI

Filozofski je naš, jedino rektoratu to nitko nije dojavio

Razgovarao: Vatroslav Miloš
S Deanom Dudom razgovarali smo o pravnom kaosu koji posljednjih mjeseci vlada Filozofskim fakultetom, ali i o solidarnosti koju je zajednička borba nastavnika i studenata iznjedrila.

Stanje potpunog pravnog kaosa

Piše: Vatroslav Miloš
Na Sveučilištu u Zagrebu, potvrđuju pravnici, vlada stanje pravnog kaosa. Na tribini "Sveučilište i legalnost" dobili smo moguće pravce razrješenja krize, ali otvorili i neke nove rasprave.

Sveučilište izvan javnog interesa

Piše: Bernard Koludrović
Suvremene rasprave o autonomiji sveučilišta možemo svesti na dva ključna smjera: uplitanje države u unutarnje procese sveučilišta te odgovornost sveučilišta prema društvu.