Prostor za lov u mutnom | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Prostor za lov u mutnom

Spor iz splitske Dioklecijanove ulice nije neka naročita iznimka u modelu, a raspliće se samo zahvaljujući nestrpljivosti investitora i od institucija napuštenoj udruzi Adria Art Annale.

Piše: Diana Magdić

Adria Art Annale 2015, Dioklecijanovi podrumi, FOTO: Facebook

Kada je za mandata Milanovićeve Vlade objavljen štur i manjkav popis državne imovine pa onda još i natječaj Projekti 100 za prijedloge prenamjena, koncesioniranja i prodaje nekretnina - što nije jedina imovina - činilo se da država napokon počinje kontrolirano i kontrolabilno upravljati svojim vlasništvom. Par godina poslije, DUUDI je pretvoren u Ministarstvo, a karakter tog upravljanja opet podsjeća na rane devedesete: društveno je državno, a država, to je "državotvorna" Vlada. Pretvorba i privatizacija sada su samo fokusiranije na prostor, kako to već deindustrijaliziranoj državi i rentijerskoj ekonomiji i priliči.

Sam taj korak u državnu iz društvene, općenarodne imovine - koncepta koji je u međuvremenu praktično sveden na protuhrvatski - bio je nužan uvjet za ono što benevolentno nazivamo "tranzicijom". Zajednička dobra prikladno su postala "ničija", besplatno ili gotovo besplatno dostupna svakome dovoljno drskom da ih prisvoji, bilo da se radilo o tvornici, stanu, komadu trga, ulice, pomorskog dobra, izvoru vode ili poljoprivrednom zemljištu, a postala su i praktično sredstvo zadovoljavanja apetita i onih najvećih nekretninskih igrača, poput Crkve. Podvučemo li crtu nakon više od četvrt stoljeća, čitava Hrvatska još uvijek, na ovaj ili onaj način, uglavnom parazitira na toj nekad društvenoj imovini. I to radi jako loše, konstantno umanjujući vrijednost golemom naslijeđenom bogatstvu. Odnosno, radi to odlično za manjinsku skupinu profitera, odričući se planiranja i upravljanja pod motom "država je loš gospodar".

Visoku složenost sustavnih nepravdi vezanih uz vlasništvo i nered u zemljišnim knjigama i katastru sjajno je dokumentirala Silvana Menđušić za subverzivni serijal Stambeno pitanje, još uvijek dostupan na zahtjev na servisu državne televizije. U okviru vlastite poetike, teme se dotakla još jedna TV serija, Betonski spavači, pa se ne može više reći da razmjera štete šira javnost uopće nije svjesna. U međuvremenu, od 2011. godine, prema Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima moguće je i temeljem dvadesetgodišnje dosjelosti upisati se na državno vlasništvo, što je umjesto da rezultira uređenjem knjiga, napravilo novi kaos na sudovima. Slijedio je Zakon o legalizaciji kojem se danas smiješi novi krug. Zatim, ovrhe. Zatim, porez na nekretnine. Zatim, izmjene zakona o pomorskom dobru. A sve još u kontekstu ulaska u Europsku uniju, što znači i primjenu serije EU direktiva vezanih uz prostor, a i dalje neuređene zemljišne knjige te bijedno kapacitiran pravni sustav. Ukratko, ogroman prostor za lov u mutnom. 

Da je otimačina i danas sistemska praksa, pokazuje i jedan jednostavan recentni slučaj, gdje u petnaestak kvadrata formalno općenarodne imovine kojom upravlja Grad Split, privatni investitor pokušava nasilno ući, a naknadno ih od države, kad se ona na njih upiše, i otkupiti. Okolnost da se uz to radi i o kulturnom dobru s UNESCO-ove Liste svjetske baštine, svega nekoliko koraka od Peristila, samo podcrtava razinu nezajažljivosti, ali i nefunkcioniranja institucija koje su zakonski obavezne štititi takve prostore. Spor iz splitske Dioklecijanove ulice, koji ne predstavlja neku naročitu iznimku u modelu, raspliće se samo zahvaljujući nestrpljivosti (gluposti?) investitora koji na tuđe vlasništvo pokušava proširiti "hotel" čije mu uređenje financira HBOR, i neposrednom posjedniku, umjetničkoj udruzi Adria Art Annale (AAA) koja se, napuštena od institucija, odlučila glasno boriti protiv otimačine i koristiti legalnim institutom dopuštene samopomoći. 

Darko Miladin, bivši nogometaš, danas poduzetnik, na prijevaru je, "privremeno, za potrebe adaptacije hotela", ušao u jednu od soba koje je koristila udruga i između nje i ostatka prostora izbetonirao pola metra debeo zid, ispunivši ga dijelom i kamenim ulomcima, najvjerojatnije nekadašnjim okvirima prozora palače koju "obnavlja". Prema već spomenutom Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, članak 27., "tko ima pravo na zaštitu posjeda može svoj posjed zaštititi (...) i silom od onoga tko mu posjed samovlasno oduzme (...) ako je to nužno jer bi sudska pomoć stigla prekasno, a opasnost je neposredna". Rok je mjesec dana od otkrića upada u posjed, a tijekom tih mjesec dana rasvijetlio se niz izvjesno kaznenih radnji, ne samo "poduzetnika" koji je provalio u državno vlasništvo i oštetio kulturno dobro, već i niza vezanih institucija, pa je stoga ovaj slučaj zgodan, čisti primjer kako sustav funkcionira na ovih 15 kvadrata, a tako onda i na 15 ili 150 tisuća kvadrata. 

Potka na kojoj se pokušava dovesti u pitanje karakter ove sasvim banalne krađe jest ideja da su umjetnici "niškoristi i neradnici, sisači proračuna" koji u gradskom prostoru ostvaruju manji profit Gradu od onog koji bi ostvarivao hotel. Kada se radi o splitskoj gradskoj jezgri, jedinstvenoj upravo po tome da je "živi spomenik", mjesto u kojem ljudi rade i obitavaju najmanje 1700 godina, takva je percepcija vrlo kratkovidna i nategnuta - korist koju gradu može donijeti još jedan hostel, hotel ili nakupina apartmana trebala bi se gledati u kontekstu UNESCO-ova brenda koji ipak predstavlja temeljnu turističku ponudu, ne samo Splita već i njegove šire okolice. Izgubi li kulturno dobro autentičnost i integritet, skida se s Liste. Treba li do tog doći da se netko dosjeti da nije bilo baš pametno potjerati sve stanare i korisnike gradskih prostora? 

Politike dodjeljivanja gradskih i državnih prostora udrugama uglavnom su nedosljedne i netransparentne u čitavoj zemlji, iako postoji načelni okvir za razvoj civilnog društva koji onim udrugama koje obavljaju socijalne funkcije koje država neće ili ne može, daju izvjesne povlastice pri najmu. Slično, i svim onim udrugama najrazličitijih profila koje obavljaju druge društvene i kulturne funkcije, a koje konačno doprinose zajednici i olakšavaju funkcioniranje lokalnih samouprava. Paušalni pregled korisnika gradskih i državnih prostora gotovo u svakom gradu u zemlji, jasno ukazuje na to da kriterij društvene korisnosti, radilo se o polju djelovanja ili o novcu koji udruga povlači iz, primjerice, EU fondova, ili o zapošljavanju, nije ključan faktor pri dodjeljivanju prostora, dok je s druge strane redovit natječajni uvjet - prostor za obavljanje djelatnosti. Uvjeti najma bitno određuju budžete pa su tako udruge u nezavidnom položaju ako se za prostor bore po pojednostavljenim "tržišnim" uvjetima - isključivo ponuđenoj svoti za mjesečni najam - a bez financijskih i ostalih elemenata poslovanja. 

Udruge koje djeluju u polju kulture naročito su opterećene anakronom percepcijom kulture kao potrošača ili društvene nadgradnje, nečega što bi se trebalo financirati samo iz viškova, ako uopće. Naročito u kontekstu hrvatske ekonomije koja ogroman dio budžeta kroz turizam vuče upravo iz kulture i kulturne ponude, gotovo svako proračunsko izdvajanje za kulturu je - investiranje. Tako je i prepoznato u nacionalnim strategijama Ministarstva kulture, no opet velik dio svih novaca i preko te linije vuče Crkva, ionako pošteđena "tržišta". Sve one ustanove i udruge iz spektra nezavisne kulture, uz vlastitu snalažljivost, ovise i o hirovima upravitelja prostorima te raznim političkim okolnostima. U splitskom slučaju, ovise i o sposobnosti plivanja u potpunom neredu.  

Suprotno objavljenim interpretacijama u nekim medijima, udruga Adria Art Annale po zakonu ima sva prava posjeda bez obzira što joj je ugovor s Gradom istekao, a za prostor kojeg je ta oteta prostorija dio, uredno, prema primljenim uplatnicama, mjesečno plaća najam već petnaestak godina. Natječaj za gradske prostore raspisan u ljeto 2015. godine, poništen je na zahtjev 58 splitskih udruga jer u nizu stavki nije bio u skladu s Odlukom o kriterijima, mjerilima i postupku dodjele nekretnina u vlasništvu Republike Hrvatske na korištenje organizacijama civilnog društva radi provođenje projekata od interesa za opće dobro. Odluka jasno navodi niz kvantitativnih i kvalitativnih kriterija, od godina djelovanja i broja zaposlenih i volontera, preko kvalitete prethodnih aktivnosti i urednosti financijskog poslovanja, pa sve do relevantnosti planiranih programa za širu zajednicu. Jedini kriterij poništenog gradskog natječaja bio je financijski, a programska usmjerenost udruga sasvim irelevantna. Da nepovjerenje u pravednost provedbe takvog natječaja bude potpuna, Grad Split natječajem nije definirao ni povjerenstvo za ocjenu pristiglih prijedloga. 

Do danas je tako mnogo splitskih udruga bez potpisanih ugovora u prostorima koje su i ranije koristili, izloženih na milost i nemilost nekolicine ljudi u gradskoj upravi. U međuvremenu je Grad Split raspisivao nove natječaje istog ili sličnog sadržaja, iselio niz udruga i prodao dio nekretnina, a prema svemu sudeći, s tom se praksom misli i nastaviti. Jer, "grad je loš gospodar". U slučaju prostorije udruge AAA, kojoj je Grad posredni posjednik, on zaista to i jest, s obzirom da nije poduzeo ništa da zaštiti imovinu kojom upravlja. No, to ne znači da njome ne treba upravljati. Možda samo treba promijeniti upravljače.

Ivica Pavić, kojem su članovi udruge i njihovi podržavatelji simbolično na radno mjesto isporučili oko kubik šute iskopane iz ilegalnog poduzetnikova zida, upravlja i "upravlja" gradskim prostorima već preko dvadeset godina. Nešto od njegove rabote postalo je čitljivije zahvaljujući nekolicini novinara i stranci Pametno koja je na početku svojeg prvog mandata uspjela popisati i javno objaviti barem dio nekretnina za koje je nadležan Grad Split, no dobar dio podataka još uvijek je nedostupan javnosti, pa čak i onima koji već više od deset godina pokušavaju napraviti Plan upravljanja starom gradskom jezgrom. Naime, iako je splitska jezgra jedan od najranije upisanih lokaliteta na Listu svjetske baštine, još uvijek ne postoji ni konzervatorska podloga za cijelu zaštićenu zonu, a još manje jasna i transparentna ideja što se s tom baštinom planira. Odnosno, samo je odabranim parovima očiju poznato što je uopće (zasad) u javnom vlasništvu, što u povratu, što namijenjeno prodaji, jednako kao što je samo odabranim parovima očiju poznato koliko Grad, a koliko ostali uključeni prihoduju od državne i gradske imovine sve ove godine. O nekoj javnoj cost/benefit analizi nema riječi, čak ni za najatraktivnije lokacije. 

Grad Split je u slučaju Dioklecijanove ulice poduzetniku prvo dozvolio da privremeno uđe u prostor udruge - pod tu je suglasnost potpisan sam Pavić - a zatim mu po prijavi provale od strane udruge naložio da je vrati u prvobitno stanje. Nalog do danas navodno nije uručen investitoru, pa on i dalje "obnavlja", a srušeni je zid zamijenio čeličnom pločom. Nepoznato je je li provalu, građenje bez građevinske dozvole i oštećenje kulturnog dobra Grad posljednjih dana možda ipak prijavio policiji, građevinskoj inspekciji i konzervatorima. Legitimno je pitati se zašto nije odmah, bilo bi lijepo da se upita i DORH. 

Slično, samo u drugom i daleko opasnijem mjerilu ponaša se i država koja je isto "loš gospodar". Ta je država zakonom obavezala i ovlastila Konzervatorski odjel Ministarstva kulture RH i pročelnika Radoslava Bužančića da brinu o kulturnom dobru. Gotovo punih mjesec dana od prve prijave nezakonitih radnji na neprocjenjivoj srednjovjekovnoj Palači d'Augubio - koja uopće nije dio dozvole izdane investitoru, prema Pravilniku o jednostavnim građevinama i konzervatorskoj suglasnosti, jer se nalazi na drugoj katastarskoj čestici od one na kojoj je njegov budući "hotel u zraku" - nitko iz tog ureda ili iz konzervatorske inspekcije nije zatvorio gradilište, što su obavezni, niti se udostojao građanima po Zakonu o pravu na pristup informacijama dati bilo kakav traženi dokument prema kojem se tamo gradi i/ili nalaz inspekcije. Trenutno su navodno svi ili na bolovanju ili koriste godišnji odmor, a nije nebitno ovdje pripomenuti da su svi institucionalni akteri u ovom skandalu daleko izdašnije plaćeni iz državnog proračuna od bilo koje udruge.

Početkom lipnja je Bužančiću, inače prvom susjedu sporne lokacije, dostavljen na radno mjesto arheološki materijal nađen u poduzetnikovu zidu. Nakon svega, nije vjerojatno ni da će ga protokolirana spolija potaknuti na djelovanje, kad već nije Zakon o zaštiti kulturnih dobara koji sadrži i odredbu o njegovoj kaznenoj odgovornosti, ni prijava DORH-u, no vrijedi pokušati. Vrijedi pokušati i s peticijom ministrici Nini Obuljen Koržinek, a svi su pozvani pridružiti se apelu. Iz solidarnosti, principa, odgovornosti, poštovanja ideje pravne države, ideje socijalne države, pa i iz klasičnih slobodno-tržišnih pretpostavki, svejedno. Pristanemo li na ovo pogodovanje i ovu krađu, pristajemo na sve.

Ovih 15 spornih kvadratnih metara samo su simbol odsustva kontrole, prvenstveno pravne i političke, i možemo spekulirati o kakvim se pogodovanjima radi u slučajevima značajno veće vrijednosti. S druge strane, čak i ako prostor u vlasništvu RH gledamo u sasvim tržišnim okvirima, treba jasno odrediti vrijednost i perspektivu tog resursa prije nego se njime krene trgovati. Tu i tamo se nešto parcijalno obradi, ponekad se digne i buka pa i spriječe neke štete, ali dok se ne uredi popis državne imovine i proizvedu strategije njenog upravljanja, gubitak je neminovan. S treće strane, razne društvene i financijske štete nepotrebno proizvode netransparentnost i neprimjenjivanje kriterija dodjele državnih prostora krajnjim korisnicima, a to je u ovom skupu problema jedino rješivo odmah. Ne samo da je rješivo, isključivo političkom voljom, već bi generiralo i popravljanje ostalih slojeva danas bolesnog sustava. Organizirani pritisak u tom pravcu itekako onda ima smisla, ako je među civilnim akterima za njega ostalo snage.           

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la matija [at] kulturpunkt.hr 09.06.2017

VEZANE VIJESTI

Do kvalitetnijeg raspolaganja prostornim resursima

Piše: Antonija Komazlić
Od početka razvoja civilne scene u Zagrebu jedno od ključnih pitanja je ono osiguravanja prostora za djelovanje udruga, klubova i inicijativa.

Bolna mjesta hrvatskog društva

Piše: Martina Domladovac

Zbog izložbe Spajanje Svjetova, zatvoren je 28. Adria Art Annale. Odluku ravnateljice Muzeja grada Splita podržao je i splitski gradonačelnik Ivo Baldasar.

Ulaganja bez garancije

Piše: Matija Mrakovčić
Istražili smo kakve prostore Državni ured za upravljanje državnom imovinom nudi na korištenje organizacijama civilnog društva na prvom natječaju koji je raspisao.