Prostori zamagljenog postojanja | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Prostori zamagljenog postojanja

Izložba i prateći diskurzivni program festivala Moje, tvoje naše na temu transnacionalizama bavili su se mjestima društvenog, političkog i geo-klimatskog rastakanja granica.

Piše: Bernard Koludrović

FOTO: Tanja Kanazir / Drugo more

Nacionalistički refreni odzvanjaju diljem Zemlje. Ne trebamo posezati za fikcijskim djelima, filmskim ili književnim, kako bismo otvorili vrata distopijskim svjetovima u kojima postoje privilegirani i isključeni, u kojima se krvna zrnca broje učinkovitije nego novac ili gdje se knjige pale jer razotkrivaju artificijelnost društvenog poretka. Nacionalistički refreni odzvanjaju Zemljom – America first! Nacionalistički refreni odzvanjaju Zemljom – Sil'nyy prezident, sil'naya Rossiya! Sve je veća oštrica kojom nacionalizam probija društveno tkivo jer postaje institucionalna praksa. U zemljama Europske unije događa se balkanizacija novonastalih neovisnih i rascjepkanih država te je nacionalna i etnička segregacija svakodnevna politička i društvena pojava. U sutonu nacionalnih država dolazi do njihovog eksponencijalnog jačanja jer se u nacionalizmu traži odgovor za izazove globalizma – radne migracije, masovno siromaštvo, gubitak suvereniteta.

Nacija i vjera, kao registri fundamentalizma, postaju isključivi faktor definiranja zajednice, a konzervativne struje, saveznici kapitala, stvaraju stanje histerije i paranoje kako bi se izborile za pozicije moći. Paranoja temeljena na isključivanju ljudi druge rase, vjere ili nacionalnosti dovela je Hitlera na vlast u Njemačkoj. Sličnom retorikom paranoje od albanskih terorista i žrtve ustaških pokolja Aleksandar Vučić je postao novi srpski kralj, kao što Katolička crkva u Hrvatskoj pokušava svoje političke satelite dovesti blizu vlasti izmišljanjem rodne ideologije. Kremljinski ideolog Vladislav Surkov to je nazvao "nelinearnim strategijama" – namjernog stvaranja kontradikcija i zamagljivanja. Izmišljanje neprijatelja ili barem onoga što želimo isključiti kako bismo se potvrdili kao identitet polazišna je točka ovogodišnjeg izdanja festivala Moje, tvoje, naše – Transnacionalizmi, koji se održao od 22. do 24. ožujka. Program koji se odvijao u riječkoj Filodrammatici koncepcijski su osmislili Davor Mišković iz Drugog mora te James Bridle, sada već ustaljeni gost Festivala, dok je Bridle kustos izložbe u Malom salonu. Izložba je otvorena do 14. travnja.

Drugo more je na trinaestom izdanju Festivala okupilo zanimljivu ekipu umjetnika, umjetničkih kolektiva te predavača. U Malom salonu predstavljeni su radovi Movables Jeremyja Hutchinsona, New Unions Jonasa Staala, Jus Sanguinis Daniele Ortiz, Italian Limes Studija Folder, CNI Raphaëla Fabrea, Border Bumping Juliana Olivera te We Help Each Other Grow suradničke platforme They Are Here. U diskurzivnom dijelu programa predavanja su održali James Bridle, Atossa Araxia Abrahamian, slobodna novinarka koja piše za The New York Times, The Nation, London Review of Books, Dissent i druge publikacije, Heath Bunting, net.art aktivist, Aljoša Pužar, profesor na Fakultetu za društvene znanosti u Ljubljani, Gordan Bosanac iz Centra za mirovne studije te Marco Ferrari iz Studija Folder.

Izložbeni dio festivala podnaslovljen je Virtualnost granica, dok je diskurzivni program nazvan Novi oblici identiteta. Miškovićeva i Bridleova koncepcija pokazuje mjesta društvenog, političkog i geo-klimatskog rastakanja granica, odnosno izaziva iluzionista prokazivanjem načina izvođenja njegovog trika. U oba dijela programa progovara se o kolektivnim i individualnim oblicima granica identiteta, jer kližući ledenjak na granici Italije i Austrije te osobna povijest Atosse Araxije Abrahamian imaju nešto refrenski zajedničko – u oba je slučaja netko drugi povukao crtu. Ta arbitrarnost gotovo ukleto odzvanja svim instalacijama u Malom salonu, kao što je odzvanjala i tijekom predavanja u Filodramatici.

U slučaju talijanskog projekta pomicanja ledenjaka na talijansko-austrijskoj granici i projekta Border Bumping, pokazuje se kako arbitrarne granice nacionalnih država, povučene za zelenim stolom ekspropriranih plemenitaških palača, ne trpe klimatske i tehnološke dinamike. U talijanskom slučaju pantograf je ucrtavao trenutnu poziciju GPS lokatora koji su postavljeni na oko 2 kilometra dužine granice koja prolazi ledenjakom. Tijekom trajanja projekta od 2014. pantograf je zabilježio svaku promjenu, kliženje ledenjaka uslijed klimatskih promjena. Tijekom svojeg predavanja Marco Ferrari ukazao je na legislativno prepoznavanje učinka klimatskih promjena na nacionalne granice jer su Italija i Švicarska sklopile bilateralni sporazum kojim priznaju pomičnost granice. Julian Oliver je svojim projektom bilježio prebacivanje mobilnih uređaja na bazne stanice mrežnih operatera u drugim državama i prije nego što je uređaj fizički prešao nacionalnu granicu. Time je korisnik i uređaj ostao u jednoj državi, a sama usluga mobilnog operatera je već prešla granicu.

Sličan primjer pojavio se i tijekom rasprave nakon izlaganja Heatha Buntinga o legalnom prelaženju granica bez putnih ili drugih isprava. Naime, Bunting je istaknuo kako djeca rođena tijekom avionskog leta, ovisno o nacionalnom zakonodavstvu, mogu tražiti državljanstvo države u čijem zračnom prostoru su rođena. U slučaju poroda u međunarodnom zračnom prostoru djeca imaju pravo državljanstva u državi u kojoj je registriran operater leta/vlasnik aviona. Pokazuje se koliko se granice osobnih identiteta, u kategoriji nacionalnosti i državljanstva, mogu prekrajati kao i nacionalne granice. Takvo što moguće jer su nametnuti protokoli i birokracija neprirodni, preuski okviri za definiranje jednih i drugih. Buntingovo višegodišnje mapiranje nacionalnih zakonodavstava, protokola, korporativnih oblika i obaveza legitimiranja rezultiralo je neprocjenjivim setom alata, temeljem kojih se može u nekoliko koraka, u razmjerno kratko vrijeme i za razmjerno malu količinu novaca stvoriti potpuno novi, lažni, ali legalni identitet.

Osobna iskustva graničnih identiteta nosivi su dio predavanja Aljoše Pužara i Atosse Araxije Abrahamian (iransko podrijetlo, rođena u Kanadi, odrasla u Švicarskoj), ali i radova Daniele Ortiz i kolektiva They Are Here. Videozapis Ortizinog performansa, održanog 9. rujna 2016. godine u Kopenhagenu na programu Deportation Regime: Artistic responses to state practices and lived experience of forced removal u Centru za umjetničko propitivanje migrantskih politika – CAMP, pokazuje trudnu autoricu koja transfuzijom prima krv španjolskog državljanina. Peruanka koja 2007. živi u Španjolskoj želi svojem djetetu sva građanska prava i jednaki status koji imaju i druga djeca, no načelo jus sanguis govori kako dijete nasljeđuje nacionalnost roditelja, a ne ostvaruje ju putem načela jus solis, tj. po mjestu rođenja. Ovim činom htjela je pokazati kako unatoč fizičkom uzimanju krvi Španjolca njezino dijete neće biti ništa manje niti više Španjolac/Španjolka te kako je načelo i relevantno zakonodavstvo apsurdno i rasističko.

Posljedično stvaranje građana prvog i drugog reda temeljem razlikovanja državljanstva i nacionalnosti centralni je dio predavanja Abrahamian, koji se temelji na osobnoj anegdoti dobivanja američkog državljanstva. Radeći u New Yorku kao kanadska državljanka Abrahamian je imala dozvolu boravka temeljem radne dozvole. Jednom prilikom pobijedila je u lutriji za dobivanja tzv. Zelene karte, a prilikom ispunjavanja obrasca pod nacionalnost je upisala – švicarska. Naime, Kanađani nemaju pravo sudjelovanja u lutriji za Zelenu kartu, a činilo joj se kako bi iranska nacionalnost bila prevelika prepreka s obzirom na odnose SAD-a i Irana. Iako je odrasla u Švicarskoj, tijelo državne uprave zaduženo za provedbu lutrije poništilo je njezinu "pobjedu" jer – nije tamo rođena, niti su joj roditelji tamo rođeni.

Potaknuta rigidnošću zakona koji ne prepoznaje globalne migracije istraživala je postupke dobivanja i kupovanja državljanstva, o čemu je pisala u svojoj knjizi The Cosmopolites: The Coming of the Global Citizen. Porezne oaze i države koje jedva pronalazimo na karti svijeta prodaju svoja državljanstva i tako pružaju međunarodnu sigurnost onima koji mogu priuštiti njihove putovnice jer svojim državljanima pružaju porezne olakšice, ne izručuju ih međunarodnim sudbenim tijelima ili na drugi način pružaju privilegije privilegiranima. S druge strane je slučaj Ujedinjenih Arapskih Emirata koji su kupili komorska državljanstva za 4000 obitelji koje su živjele u UAE-u bez valjanog državljanstva. Jedan od aktivista koji se borio za prava ljudi bez državljanstva prisilno je ušao u kvotu komorskih državljanstava te su se time stvorili uvjeti za njegovu deportaciju. Vlasti UAE-a bile su dovoljno ljubazne te su mu ponudile pet opcija – i završio je na Tajlandu, a potom i u Kanadi gdje je na kraju dobio državljanstvo jer Kanada njegovo kupljeno i nametnuto komorsko državljanstvo nije smatrala obvezujućim.

Abrahamian s jedne strane ukazuje na kozmopolitizam kao način života neodvojiv od globalizma i kapitalizma, kao nametnuti oblik identiteta koji nije moguće obuhvatiti tom kategorijom. Za razliku od pripadnosti različitim društvenim skupinama, on istovremeno nije prepoznat u nacionalnim zakonodavstvima, ali i pruža mogućnosti razumijevanja s daleko širim spektrom ljudi, dijeljenje iskustva pripadanja na različitim mjestima, u različitim prilikama i s različitim skupinama. Pužar se nadovezao na kozmopolitizam tvrdeći kako on jest identitet – identitet privilegiranih kretanjem i prisiljenih na kretanje – i kako ga ne bismo trebali odbacivati kao puko postmoderno poigravanje, iako ono postoji te se nalazimo u neomedivalnom, plemenskom razdoblju raspada racionalnog moderniteta.

Postmoderno rastakanje vrijednosti vodi kraju nacionalne države, što zagovara i Heath Bunting, koji je nakon gostovanja u zagrebačkom Multimedijalnom institutu svoj rad predstavio i u Rijeci. Govoreći o svojim umjetničkim projektima The Status Project i BorderXing Bunting zagovara poziciju kako je kriza postojećeg sustava neminovna te kako je potrebno razviti alate preživljavanja u vremenu koje prethodi samom raspadu. Sustavi nadzora i kontrole dovoljno su sofisticirani kako bi nam zagorčali život, ali i dovoljno veliki kako bi se unutar njih otvorili prostori "zamagljenog" postojanja, a čak i potpunog nestajanja.

Nacionalizmi ne poznaju granice, a zbog ekonomskog globalizma i nadnacionalnih afilijacija zadobivaju sve veći društveni utjecaj u doba krize nacionalnih država. Oba procesa odmiču narode sve dalje od primjenjivog suvereniteta, što fundamentalistički pokreti koriste za populističko okretanje identitetskih politika u vlastitu korist. U svojoj naravi ti pokreti, iako ne svugdje na isti način artikulirani i društveno utjecajni, stvaraju mrežu povezanih suradnika. Paradoksalno, međusobno isključive društvene skupine daleko lakše ostvaruju suradnju i potvrđuju tezu o postmodernom rastakanju modernističke racionalnosti. Neki od izloženih radova i teze pojedinih predavanja okreću se individualnom "opremanju" i zaštiti "maskiranjem" vlastitog administrativnog postojanja. Individualistički poriv koji je opredmećen u tim tezama romantičarski je krik u post-truth doba – ako ni u što ne možemo vjerovati, moramo se opremiti alatima za vlastito postojanje. Meni bliži smjerovi promišljanja zagovaraju kolektivističke odgovore koji se ne smiju libiti posezanja za političkom nekorektnosti i "nasiljem" kada smo izloženi regresivnom i nasilnom fundamentalizmu.

Unatoč tome što nacionalizmi i fundamentalizmi djeluju jaki, naoružani te politički i financijski potpomognuti, odraz su slabosti i posljednji trzaj društvenog modela koji postaje neodrživ za najveći dio globalne populacije. Nažalost, oni također pokazuju i koliko je taj krah daleko jer stupanj masovne obrazovanosti i dostupnosti tehnologije nije dovoljan za evoluciju civilizacije.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 03.04.2018