Protiv inertnosti i indiferentnosti | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Protiv inertnosti i indiferentnosti

Tišina izvedbe Marije Diaz zapravo je glasna poruka Performance Art Festivala, koja rješenje društvenih problema i političkog nasilja vidi u solidarnosti, humanosti, djelovanju i protestu.

Piše: Ivana Đerđ - Dunđerović

Maria Adela Diaz, In Transit, FOTO: Kristina Marić Kia

Kao jedan od rijetkih dugotrajnijih kulturnih događaja u Osijeku koji se bavi suvremenom i nezavisnom umjetničkom scenom, Performance Art Festival doživio je još jedno uspješno izdanje. Kako je riječ o festivalu koji organizira udruga M-art, a koja je svoj jednako poznat projekt Barutana prije dvije godine udomila u Muzeju likovnih umjetnosti zahvaljujući dobrodošloj simbiozi s ovom osječkom kulturnom ustanovom, nimalo ne iznenađuje nastavak spomenute suradnje, točnije činjenica da se i programi 16. PAF-a djelomično odvijaju ispod institucionalnog krovišta. Kao ni Barutana, ni Performance Art Festival time nije izgubio na programskom integritetu, a popisu svojih sudionika ovoga je puta dodao i značajna međunarodna umjetnička imena koja su svojim djelima pokazala univerzalnost umjetničkog jezika u pitanjima egzistencijalnog, političkog i društvenog djelovanja kao i progresivnog umjetničkog angažmana.

Ovogodišnja su tema i naslov PAF-a koji se održao u Osijeku 14. i 15. listopada Politička tijela i odabir su ovogodišnje kustosice Radmile Ive Janković koja upravo u tom nazivniku vidi esenciju performansa kao društvenog čina i umjetničkog odgovora na snažno prisutne i izražene socijalne i političke tenzije širom svijeta. U njezinoj programskoj koncepciji zastupljenije su umjetnice jer smatra kako su upravo žene sve prisutniji umjetnički vokali društvenog angažmana i aktivni čimbenici u umjetničkim prostorima koji se sve snažnije šire na javne prostore u čijem rasteru i nastoje djelovati - glasom ili promjenom.

Ipak, prve autorske izvedbe ovogodišnjeg PAF-a potpisuju dvojica umjetnika, Siniša Labrović i Marko Marković, čiji se umjetnički aktivizam nekako logično naslanja što na poetičke što na lokalne okvire u kojima djeluju. Labrovićev performans Umjetnika boli kurac za sve pripada ciklusu Frazemi i povezuje indiferentnost čovjeka prema društvenom trenutku i kontekstu, a u isto vrijeme pokazuje kako i od te ravnodušnosti ostaju bolni ožiljci. Markovićev performans Pogledaj sine autobiografskog je karaktera i spaja dječju perspektivu otvorenog neba na zemlji pogođenoj ratom sa spoznajom o usamljenosti odraslog čovjeka. Navedeni su performansi održani tijekom prvoga dana festivala i to pred nikada brojnijom publikom, pa iako možemo ustvrditi kako je riječ o izvedbama očekivane čitljivosti i slabe intrigantnosti, oba su djela sjajno otvorila pitanje široke kontekstualizacije političkih tema u Osijeku, gradu koji na kovitlac vrlo prisutnih društvenih problema često odgovara evazijom u infantilnost ili ravnodušnost. Upravo ovdje, u gradu koji se nastoji sakriti iza apolitičnog stava, iako je to smiješna i patetična gesta uzmemo li u obzir njegovu prošlost i sadašnjost, snažno su odjeknule izvedbe dviju južnoameričkih umjetnica.

Kolumbijska umjetnica Maria José Arjona izvela je performans Kavez (Birdcage) nastao tijekom njezina rezidencijalnog boravka u Londonu, i to u vremenu kada je migrantska kriza dosegla svoj vrhunac. Tijekom devedeset minuta Arjona biva izložena stroboskopskom svjetlu dok se naga kreće unutar kaveza načinjenog od šiljaka koji se inače postavljaju na zgrade kako bi spriječili zadržavanje ptica. Čin je ovo izloženosti višestrukom nasilju: fizičkom, vizualnom i akustičnom ("niti" su kaveza mobilne, pa tijekom kretanja stvaraju zvuk) koje se posredno prenosi i na gledatelje koji dolaze u stanje napetosti, a koje je vrlo rječito prispodobivo s društvenim tenzijama koje svaki novi migracijski val donosi sa sobom. Kavez u isto vrijeme propituje i širinu i perspektivu ograničenog prostora - jesu li šiljci predrasude i strahovi kojima dočekujemo izbjeglice i duhovno tjesničimo njihov osobni prostor ili je kavez zapravo naše stanište u kojemu pristajemo i na nasilje i na tragedije koji se toliko učestalo ponavljaju da otupljuju našu humanost. 

Na sličnom je umjetničkom tragu i performans Marije Adele Diaz, umjetnice rodom iz Gvatemale s trenutnim boravištem u SAD-u, rad koji se može smatrati vrhuncem ovogodišnjeg PAF-a, a koji se također bavi migrantskom krizom još eksplicitnije i još dojmljivije. Performans U tranzitu (In Transit) održao se na rijeci Dravi posred koje se usidrio čamac u kojemu su, na jutenim vrećama, polegli ljudi različite dobi, fizičkog izgleda i podrijetla, a čija su lica prekrivena dijelovima odjeće i nevidljiva prolaznicima. Referenca na migrante koji u Europu dolaze čamcima i pri tome pogibaju vrlo je jasna i možda ne toliko originalna na prvi dojam. Ipak, ono što ovu trosatnu izvedbu izdvaja iz drugih jest određena resemantizacija i dekontekstualizacija u kojemu tijela u čamcu postaju zastrašujući prizor. Naime, čamac prkosi riječnoj struji i ostaje čvrsto na svom mjestu ispod pješačkog mosta i pored omiljene osječke šetnice koja simbolizira pitomost, ugodu i ustaljenost gradske svakodnevice. Osijek je grad koji su izbjeglice tek okrznule dolaskom, točnije prolaskom, grad u kojemu je stranac još uvijek ne tako uobičajena pojava. Čamac s ljudskim tijelima koje je nanijela politička i doslovna struja prizor je koji remeti tu mirnoću i inertnost te pokazuje kako se "svjetski problemi" ne događaju negdje drugdje, na udaljenim rubovima, već su prisutni i kod nas, utječu na nas i nadražuju elementarnu ljudskost u svakome od nas. 

S druge strane, posve paradoksalno, Osijek je grad čija su nesvjesnost i nepomičnost odraz povijesne amnezije i odsutnosti svijesti o dinamičnom nacionalnom kolanju i gibanju koje je upravo na ovome mjestu imalo svoju pulsirajuću jezgru. Naime, linija migracijske putanje snažno je presijecala Osijek u koji su se doseljavali Nijemci, Slovaci, Mađari i prije i nakon svjetskih ratova ostavljajući svoje nasljeđe i asimilirajući se ravničarskoj dokolici da bi ju potom naraštaji tog šarolikog nacionalnog patchworka ponovo napustili tijekom razaranja u Domovinskom ratu. Osim toga, radna emigracija prezentni je osječki problem čije će se posljedice zbrajati u godinama koje dolaze, nakon što se sagleda i trezveno analizira statistička bilanca populacijskog odljeva. Izbjeglička iskustva duboko su i trajno inskribirana u ovaj prostor u kojemu bi bilo logično očekivati kako će prizor spomenutog čamca asocirati, a ne distancirati stanovnike ovoga grada od proživljenog egzistencijalnog "tranzita".

Tišina izvedbe Marije Adele Diaz zapravo je najglasnija poruka Političkih tijela koja jedino rješenje nakupljenih društvenih problema i političkog nasilja vidi u solidarnosti, humanosti, djelovanju i protestu. Protestu protiv vidne manifestacije olakšanja jedne slučajne prolaznice koju je obradovala informacija kako su tijela u čamcu sudionici performansa, a ne sudionici "nečega strašnog", što je u prvi mah pomislila. Jer Osijek jest, bez sumnje, savršena kulisa socijalne inertnosti i pomirbe sa svim mogućim i nemogućim društvenim turbulencijama, ali je u isto vrijeme i prostor u kojemu je još uvijek moguće pronaći vrutke humanosti i socijalne osjetljivosti koja drugdje stubokom izumire. A ako je suditi i po povećanom interesu posjetitelja, možemo, možda i ishitreno i pretenciozno, ali s nadom, svjedočiti i obnovi umjetničke osjetljivosti koja bi Performance Art Festivalu mogla osigurati ugodno kulturno trajanje i sve veće programske aspiracije.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la matija [at] kulturpunkt.hr 20.10.2016

VEZANE VIJESTI

Gusti sa šlagom i miris ofucanog baršuna

Piše: Jelena Milić
Sanja Gergorić i Andrej Mirčev, u odsustvu koherentnog identiteta Filodrammaticae, referiraju se na propast građanstva i ne tako davnu smrt radništva te budućnost neoliberalnog grada.

Ljudi, a ne brojevi

Piše: Ana Gospić Županović

Zadar snova teško zadržava reputaciju prvih slavnih godina kada je uspijevao prezentirati ono najbolje i najsvježije od hrvatskog novog kazališta.

Dostupnost kazališnog nasljeđa

Piše: Tatjana Tomić
Ovogodišnji je PUF pronašao novi koreografski jezik na granici različitih umjetničkih formi i pretvorio scenski pokret u vodeći impuls interpretacije kazališnih i književnih klasika.