Provincijalna geografija

U medijskoj konstelaciji dominiranoj komercijalnim novinama i televizijama nema mjesta za vanjsku politiku, a ako ima riječ je o agencijskim vijestima ili senzacionalističkim marginalijama.

Piše: Mario Kikaš

Usred svakodnevnih preokupacija internim histerijama od ero- do aflatoksina, lako se izgubi doticaj s vanjskim svijetom, a još više s relevantnošću globalnih tema filtriranih domaćom medijskom (re)prezentacijom. U takvoj medijskoj konstelaciji kojom dominiraju komercijalne dnevne novine i televizije nema previše mjesta za vanjsku politiku, a i ako ima onda je uvijek riječ o prvoloptaškom preuzimanju agencijskih vijesti ili ubadanju senzacionalističkih marginalija vezanih za dnevne globalne aktualnosti. Osim ako taj vanjski svijet ne dođe u naše dvorište - prigradsko naselje glavnog grada što onda proizvede jedno ogledno parče malograđanskog rasizma (najblaže rečeno) novinara Jutarnjeg lista i njegovih sugovornika iz voćnjaka u kojem je ljetos otuđeno par krušaka. Drugi način da kakva-takva slika (ili prikaza) iz svijeta dođe u naše dvorište je posredstvom rimske kurije ili njezinih predstavnika i štovaoca u domovini i dijaspori. U takvim trenucima nas redovno razveseli providnost šefice vanjskopolitičkog deska jedne naše privatne nacionalne mreže koja u napornim liberalnim zapomaganjima za crnim papom detektira latentni rasizam (s čime bih se čak i mogao složiti) docirajući neukom puku da je Crkva najstarija i najveća multikulturalna institucija na svijetu koja svoju privrženost svim rasama ne treba potvrđivati takvim izborom. Pritom svjesno izostavlja povijesne okvire i ideološke osnove misionarskih pohoda kao i načine na koji se ta "privrženost" postizala kroz stoljeća kolonijalizma (koji u nešto drugačijim formama opstoje i danas), a još manje postojeći socijalni nauk Crkve u području reproduktivnih prava čija se pogubnost najjasnije manifestira u neokolonijalnim društvima privržene nam periferije. Izvedba priučenog retoričkog kolonijalizma s europske periferije nije strana ni izdanjima koja ne potpadaju pod niski prag redakcijskih zahtjeva komercijalnih televizija i tiskovina nego nečemu što pretendira biti ozbiljna esejistika. Tako se u zadnjoj knjizi akademika Viktora Žmegača Europski duh potkralo par simptomatičnih teza koje upućuju na širinu problematike osvještavanja vlastite političke, geografske, a onda i historijske pozicije iz koje u konačnici upućujemo pogled prema drugom. Konstatacija da "velike razvojne crte novije povijesti, od Grčke i Rima do danas su zamislive bez većine drugih kontinenata, bez našeg nisu" ili (egzaltirano?) pitanje "Tko je tu koga otkrio?" ukazuje na to da je gest eurocentrizma s evropske periferije vjerojatno prostiji, ali i politički precizniji u svojoj ogoljenosti od suvišne političke korektnosti ili propitivanja nekih općih mjesta zapadne civilizacije i geografije. Daleko od toga da spomenuta zbirka eseja ne sadrži vrijedne doprinose iz krležologije, suvremene recepcije srednjeg vijeka ili kritike postojećeg političkog pojmovnika, ali bojim se da u esejima o "neobičnom kontinentu" daje vrlo obične zaključke na koje možemo naići i u odioznim komercijalnim tiskovinama koji su u jeku prošlogodišnje referendumske kampanje jednako uporno branili briselski koncept pozivanjem na panteon velikih europskih muškaraca od Aristotela preko Humboldta do Nietszchea u nedostatku, prije svega socijalnih i ekonomskih, argumenata za ulazak u evropsku obitelj pred raspadom. Zaboravlja se, međutim, da takve romantizirane slike o Evropi začetoj u helenizmu, ako je ikad i bilo, danas sigurno nema, a najmanje je ima u njenom "civilizacijskom izvorištu". Ako ćemo se već usuditi hodati po opasnom terenu uspostave nekakvog kontinuiteta evropske civilizacije, onda ta historijska nit sigurno nije ni jasna niti pravocrtna, još manje je stabilna, a nikako nije nedotaknuta "egzaltiranošću" koju akademik prišiva afričkim i azijskim predjelima nasuprot evropskom estetiziranom redu. 

Ovakva vizija ostatka svijeta koja se geografski ograničava na komad sjevernog Atlantika dio je istog provincijalnog (auto)kolonijalnog kompleksa koji je zahvatio i aktualnu postavu u Nacionalnom vijeću za znanost prilikom izrade novih uvjeta za izbor u znanstvena zvanja. Pojednostavljeno rečeno – prema tom dokumentu znanstvena relevantnost će se mjeriti tržišno-izdavačkim principima – tj. "mjestom" izlaska znanstvenog rada (što se, realno, ograničava na angloamerički akademski prostor i pripadajuće izdavačko tržište), a ne samim znanstvenim radom. Princip šegrtskog provincijalnog poslušništva već odavno je uzdignut i na razinu službene politike RH bez obzira na prividne pokušaje "otvaranja" (trećem) svijetu u vremenu Mesićeva mandata i napora njegovog inopolitičkog savjetnika Budimira Lončara da oživi odnose sa zemljama Pokreta nesvrstanih koji je danas ujedinjen jedino antiameričkim sentimentima najglasnijih članica, a na geopolitičkoj važnosti ponovno dobiva tek recentnijim ekonomskim rastom zemalja Juga (prije svega Indije i JAR-a). Pokušaj vođen dijelom impotentnom nostalgijom za vremenima kad smo igrali bitnu ulogu na diplomatskom mundijalu, a dijelom i traženjem privrednih injekcija van granica sjevernoatlantskog svijeta, propao je, a službena vanjska politika je ostala potpuno ovisna o Bruxellesu tj. o dirigiranju velikih sila u evropskoj "egalitarnoj" obitelji koja je gotovo uvijek unisona s politikom Washingtona. Imajući na umu taj okvir kao i zadnje diplomatske poteze prema sukobu u Siriji i glasanju o statusu Palestine u UN-u, nedavna izjava inoministrice Vesne Pusić da Hrvatska prvi put ima vanjsku politiku naprosto je smiješna i može se slobodno pridružiti već podužem nizu izjava kojima podcjenjuje inteligenciju građana. Vanjska politika Republike Hrvatske jednostavno ne postoji i zadnji put je postojala u sklopu jedne druge države koja je imala, ako išta, onda ipak malo izoštreniju viziju svijeta i odnosa u njemu.

Uz nedavno revitaliziran mjesečnik Le Monde Diplomatique, donekle pozitivan odmak od dominantnih medijskih konstrukcija vanjske politike ostvaruje i javni RTV servis. U koprcanju između različitih poetičkih odabira, menadžerskih vizija i sivih biografija, HTV je uspio iznjedriti par svijetlih novinarskih primjera i medijskih koncepata koji se mogu podičiti etiketom "javnog sadržaja", a upravo nastaju u redakciji vanjske politike: subotnji Reporteri s nerijetko aktualnim i zanatski jako dobro odrađenim dokumentarcima ili nešto noviji Horizonti čija se ideja vanjskopolitičke emisije koja (za razliku od postojećih) neće biti ograničena samo na zemlje EU27 i SAD pokazala uspješnom i u praksi, ali ne na svim razinama ili geografskim širinama. I dok kolege iz komercijalnih medija padaju na osnovama ne samo struke nego i kursa "kako ne ispasti rasist za početnike", ovaj HRT-ov vanjskopolitički magazin uspješno sadržajno nadomješta rupu koja je postojala u postojećim shemama i konceptima (koji su se često svodili na panoramski pogled na visoku politiku i diplomaciju uz mapiranje ratnih žarišta), ali odražava jedan od većih deficita naših medijskih reprezentacija – region. Paradoksalno je da upravo iz susjedstva dolaze najtanje reportaže koje često zapadaju u ćorsokake nacionalno-tranzicijskih proturječnosti tražeći mogući izlaz u perpetuiranju narativa o evropskoj budućnosti kao jedinom rješenju ili u analitički sretnijem slučaju, uz dozu nihilizma, ostavljajući otvorenim sudbinu (najčešće nacionalnog) političkog pitanja.

Smjelije mapiranje medijskih posredovanja slike o najbližim susjedima može se prikazati kao projiciranje nekih vlastitih neuralgija: Slovenija nas redovno zanima samo u ulozi remetilačkog faktora našem približavanju "evropskoj obitelji"; Srbija je medijski predstavljena kroz opskurne figure i izjave (čiji je adresat Hrvatska) predsjednika države i vlade te eventualno (ne)dovršenu kosovsku baladu; Makedonija kao politički nesazrela i nacionalno podijeljena demokracija; Crna Gora kao mlađi brat koji je naslijedio naše iznošene tenisice za ultramaraton prema Uniji, a Bosna i Hercegovina kao političko mrtvorođenče koje su zaboravili sahraniti pa sad vonja i preko Save. Pritom izostaje bilo kakva suvislija analiza postojeće socijalne tektonike u ovim društvima, a kamoli upućivanje na očite paralelizme s ostatkom prostora koji se ekonomski pa onda i kulturno razvijao u istom političkom prostoru skoro pola stoljeća da bi potom prošao kroz periode ratne pa onda i ekonomske i socijalne destrukcije posljednih dvadeset godina u drugačijim intenzitetima, ali kako vidimo – sličnim ishodima. U konačnici – takvom se pristupu ostaje vjeran i kad je riječ o "domaćim" temama: moment raskidanja državnopravnih veza s bivšom državom nije početak povijesti, kao što 1. srpnja 2013. neće biti njezin kraj, a još manje neki novi početak. Konačno s ovim vremenskim odmakom i iskustvom tranzicije jasno je da je koncept nacionalnih država nasilno pokušao riješiti nacionalna pitanja dok je "demokratizacija" kroz evropske integracije riješila državna pitanja – ostavljajući nastale republike bez ikakvih svojstava države. Nikako se ne mogu oteti dojmu da u momentu u kojem upućujemo prijeki pogled (koji crpi svoj legitimitet jedino našom blizinom Bruxellesu), prema npr. Skopju i tamošnjim neriješenim "nacionalnim pitanjima", u pozadini odzvanjaju tutnjevi Oluje kao recepta za rješavanje nacionalnog pitanja u zrelijim demokracijama i evropskijim geografijama. Istim onima čija su sjeverna i zapadna granica: Bruxelles i Washington, a južna i istočna: Dubrovnik sa Srđem koji nije naš i Vukovar koji nije Вуковар.

  • A
  • +
  • -
Objavio/la antonija [at] kulturpunkt.hr 04.03.2013
Ulogirajte se ili registrirajte da biste dodali komentar

KOMENTARI

Komentiranje ovog članka nije moguće