Provokator stvarnosnih iluzija | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Provokator stvarnosnih iluzija

Kustosice opsežne retrospektive Tomislava Gotovca u Rijeci, Anticipator kriza – Kuda idemo ne pitajte, govore o glavnim fokusnim točkama i pristupu ovom zahtjevnom konceptu.

Razgovarala: Martina Kontošić

U Rijeci se u petak, 22. rujna otvara jedna od najiščekivanijih ovogodišnjih izložbi. Muzej moderne i suvremene umjetnosti useljava u novu zgradu i otvara retrospektivu Tomislava Gotovca Anticipator kriza – Kuda idemo ne pitajte, prvu izložbu u novom prostoru, H-objektu bivše tvornice motora i traktora Rikard Benčić. Prema najavi organizatora, izložba Gotovčev rad neće pokušavati zadržati unutar galerijskih zidova već će ga prepustiti njegovim uhodanim stazama na razmeđu muzeja, kina i ulice. 

O konceptu, kontekstu i prostoru izložbe koja će biti otvorena do 26. studenog razgovarali smo s kustosicama Ksenijom Orelj i Natašom Šuković.

 

KP:  Radovi Toma Gotovca do sada su se mogli vidjeti u Institutu Toma Gotovca koji pod ravnanjem Darka Šimičića upravlja kolekcijom u prostoru umjetnikovog stana. Radovi su mu predstavljani i na brojnim grupnim izložbama u Hrvatskoj i u inozemstvu. Također, prilikom predstavljanja na Venecijanskom bijenalu kroz kustoski koncept WHW-a Gotovčeva umjetnička pozicija bila je isprepletena s onom izvedbene skupine BADco. U izložbi koja slijedi vama je ambicija predstaviti opsežnu retrospektivu jednog od naših najpoznatijih i najcjenjenijih autora. S koje ste pozicije krenule i koje su vam fokusne točke ovog zahtjevnog koncepta? 

Krenule smo s glavoboljom. Iako se Tomislav Gotovac prometnuo u jednog od najuzbudljivijih autora domaće scene, vizualne umjetnosti, performansa i eksperimentalnog filma, uglavnom ga se prepoznaje po par citiranih radova. Tako je bilo i s nama na početku rada na izložbi, koja je pred godinu i pol pokrenuta na inicijativu Instituta Tomislav Gotovac u Zagrebu, Zore Cazi Gotovac i Sarah Gotovac. Zanimljivo je da je Gotovac poznat i široj javnosti, ali većinom kao onaj koji se "skidao gol i trčao gradom". Prvu umjetnikovu retrospektivu počele smo graditi pretraživanjem radova u Institutu u čemu nam je pomagao Darko Šimičić, razgovorima s umjetnicima s kojima je Gotovac / Lauer prijateljevao i surađivao, poput Vlaste Delimar, Milana Božića, Sandra Đukića, Borisa Cvjetanovića, Gorana Petercola... Kao literatura su nam prvenstveno bili zanimljivi intervjui i Gotovčevi zapisi o vlastitom radu jer priču o artu iznose filmski, na granici između zbilje i fikcije, samorežiranja i poigravanja s "nečijim tuđim režijama". Tako smo i izložbu Anticipator kriza – Kuda idemo ne pitajte zamislile nalik formi dugometražnog filma čiji je glavni akter ujedno i redatelj. U ukupnom trajanju od 1000 minuta, retrospektivom zalazimo u različite žanrove, od filma potjere, političkog trilera ili društvene humoreske do povijesne sage o previranjima vrijednosnih sustava u proteklih šezdesetak godina. 

Retrospektivi pristupamo kao fragmentarnom presjeku Gotovčevog rada od 1954. do 2009. godine, krivudanju između različitih umjetnikovih faza i medija – od tekstualnih radova, kolaža, fotografija, filmova do akcija i performansa u intimnom, javnom i medijskom prostoru, koji su isprepleteni autorovim režijskim zahvatima u svakodnevicu. Slijedimo Gotovčevu preokupaciju odnosima između filmske režije i režije stvarnosti, s polazištem u pitanjima – što je između nas i onoga što gledamo? Kako mediji, osobito film kao dominantan izraz umjetnikovog vremena, oblikuju stvarnost? Tko je glavni, a tko sporedni redatelj? 

Retrospektivom predstavljamo stotinjak radova. Kombiniramo novije sa starijim, manje poznate s ključnim djelima. Autorove akcije kompiliramo s njihovim produžecima u novinama i dokumentima sudskih procesa. Promatramo ih kao podjednako relevantne sekvence Gotovčevog rada, načine proširenja umjetničkog čina u izvanumjetničke sfere. Anticipatoru kriza prilazimo kao kvaritelju stvarnosnih iluzija koji zaobilazi svrstavanje u tabore takozvane lijeve tj. desne opcije, a političke aktere karikira kao glumce koji govore tiho, ali uvijek uz nogu drže batinu, što je parafraza izjave američkog predsjednika Theodorea Roosevelta, speak softly but always carry a big stick.

 

KP: Retrospektiva Toma Gotovca otvara se kao prva izložba novog prostora MMSU-a. Kako je ta činjenica iskorištena u koncipiranju izložbe i provedbi postava?

50 godina bez stalnog postava, 50 godina bez muzejskog depoa, 50 godina uvjeravanja nadležnih, 50 godina moljakanja, 50 godina uništavanja umjetnina, 50 godina dijaloga gluhih, 50 godina međunarodne aktivnosti, 50 godina koje su pojeli skakavci, 50 godina stida (…), kaže anoniman autor, potpisan kao Potemkin, u pismu upućenom upravi muzeja pred dvadeset godina. Napokon se useljavamo u novu zgradu. Smještamo se u H-objekt nekadašnje tvornice Rikard Benčić, a na raspolaganju imamo 800 kvadratnih metara izložbenog prostora (za razliku od prijašnjih 600). Još slijedi rješavanje prostora za depo i stalni postav. Ulazimo u "gluhi prostor" karakterističan za poslije tranzicijski period, koji trebamo oživjeti kulturnim, umjetničkim aktivnostima i sastajanjima ljudi. Uzbuđenje je veliko, kao i očekivanja za novim udahom bivše tvornice koja bi trebala izmaknuti trendu kreativnih industrija, bržih i brojnijih produkcija – više-manje pod povećalom lokalne politike. Naslov Gotovčeve izložbe Anticipator kriza – Kuda idemo ne pitajte, zahvaća aktualnosti na društvenoj i kulturnoj razini, ali i poziciju muzeja. Kao provokator stvarnosnih iluzija, Gotovac je naznačio krizne situacije koje nas i danas opsjedaju, fascinantnu i uznemirujuću varljivost slika i riječi, efekte masmedija, političku neuravnoteženost i zasićenost ideološkim pričama, falsifikaciju povijesti. Paralelno je svojim radovima, s osnovom u poznatim činjenicama i nadogradnjom sumnjičavih, pa i paranoidnih elemenata, rebusa i dvojakih konotacija, ucrtao moguće odmake od predodređenih smjerova i pravila kretanja. Tako i izložbu postavljamo na razmeđu galerije, ulice i kina – toposa karakterističnih za Gotovčev rad u cjelini. U galeriju a.k.a muzej useljavamo na način otvaranja svih prostora posjetiteljima, od prizemlja do prvog kata uključujući i urede u kojima je postav također koncipiran kao izložba u izložbi. U sekvenci u uredima – Božji stroj, izvana – Gotovčevo golo ili prerušeno tijelo tematiziramo kao umjetnički alibi za pretresanje prikrivenog u svakodnevnom, odmjeravanje sa službenim pričama i prekrajanje zadanih režija. Kao pandan možemo navesti i radove otisnute na bannerima koji se nalaze na oronuloj fasadi zgrade, Pun mi je kurac (1978.) i Tri majmuna tj. Ne čujem, ne vidim, ne govorim (1979.). Izdvajamo ih kao pitanje o slobodi govora i granicama prikladnog izraza, upućeno i samom muzeju, kao i nama kustosicama izložbe. 

 

KP: Programi kojima je centralna izložba proširena, Art Kamp Empeduja, Dani otvorenog performansa Rijeka - DOPUST i Studentska izložba D Day, posvećeni su Gotovčevom stvaralaštvu djelomično i radi toga što se Gotovac spominje kao "mentor i drug riječke scene". Međutim, kakvim doživljavate njegov utjecaj na širu javnost?

Paralelne programe, izložbu i knjigu Tomislav Gotovac: Anticipator kriza (dizajn: Marino Krstačić-Furić i Ana Tomić, suurednici: Darko Šimičić i Miško Šuvaković), gledamo kao arhiv koji predstavlja do sada najobuhvatniji presjek njegova rada i omogućuje nova istraživanja, pitanja, dileme koji i nas prate u izvedbi projekta. Mislimo da ovakvih projekata – koji su studijski zamišljeni, partnerski raspoređeni i traju dulje vrijeme nedostaje u našoj praksi zbog brze izmjene izložbi i rezova financijskih sredstava. Dobrodošla nam je promjena u tom smjeru koja bi bila duljeg vijeka, a pomogla prisutnosti, bliskosti i razumijevanju umjetnosti u široj javnosti, izvan postojećih umjetničkih krugova. Zanimljiva nam je fikcija da učenje o vizualnoj kulturi kreće s računanjem i pisanjem i da je vidljivost umjetnosti u medijima podjednaka onoj političkih sadržaja. Možda bi se onda manje dešavalo da pokrivamo uši pred kontroverznim političkim potezima, a čudimo se politički nekorektnim umjetničkim izvedbama. Gotovac je pritom sjajan primjer mogućnosti širenja utjecaja umjetnosti kroz medije – kako svojim newspaper artom, tako i britkim izjavama o umjetnosti i društvu. Kako navodi Darko Šimičić u tekstu o Gotovčevom newspaper artu prateći njegove akcije u studentskim novinama početkom osamdesetih godina, Zahvaljujući prilogu u novinama akcije su vrlo brzo došle do podjednako stručne i široke publike, a Gotovac je postao prepoznatljiva javna figura. Osim što je afirmirao i popularizirao vlastiti rad, pridonio je prepoznavanju i afirmaciji performansa kao legitimnog medija izražavanja. Gotovčevi osvrti na vrijeme u kojem je djelovao, prenošeni u različitim vrstama dnevnih ili tjednih novina, i danas su aktualni i izazovni. Možemo izdvojiti izjavu iz jednog od intervjua, Ne vidim nikakve razlike između onoga što nam se događalo ranije i ovog sada. (…) Uvijek su nas uvjeravali da nam se događa nešto drugo, a prava je istina da svakodnevno idemo k sve većem osiromašenju, i umjesto da dobivamo, mi stalno gubimo. Udaljavamo se od onih ideja kojima smo težili čitajući lijepe knjige, shvaćamo da su uokolo nas kulise i da je većina stvari trik.

 

KP: Kao autorice i kustosice u više navrata ste surađivale na projektima koji se bave različitim aspektima javnog prostora. Kako su ta iskustva doprinijela realizaciji ove izložbe?

Bilo nam je važno umjetnika ne zadržati samo u galerijskom prostoru. Mislimo da je svojim radovima dobro detektirao istiskivanje javnog prostora pod izlikom njegova unapređenja. U oba sustava u kojima je živio, ukazivao je na kontrolu sadržaja u urbanom prostoru koja sadrži više ili manje agresivne udare na tijelo pojedinca i određuje granice njegovog kretanja. Kao primjere možemo navesti radove Osmijesi ljetne noći u podne, psovački performans, nastao 1998. na Cvjetnom trgu u Zagrebu, u sklopu umjetničkih protesta na podizanje poreza na knjige, te Prilagođavanje objektima na Trgu maršala Tita – Trg maršala Tita, volim te!, izvedeno 1997., između Trga Franklina Roosevelta i sada preimenovanog Trga maršala Tita. Navedene radove uklopile smo u izložbu i promatramo ih kroz Gotovčevu vodilju Art & Anarchy Have a Common Starting Point – opstruiranja "prihvatljivog" načina ponašanja i poigravanja s kulisama javnog reda i mira. Paralelno i vanjski prostor koristimo kao produžetak izložbe, nastojeći pojačati vidljivost muzeja izvan vlastitih zidova i potaknuti interes za suvremenu umjetnost, slično kao na Spajalici – seriji umjetničkih intervencija u javnom prostoru koju smo od 2013. do 2015. radile u timu sa Sabinom Salamon. Slijedimo neinvazivan pristup, čiji tragovi ne ostaju trajno u javnom prostoru. S dizajnerima postava, grupom шkart i suradnicom Korom Girin, na izlozima u središtu grada postavljamo isječke Gotovčevih radova i citata,  poput …stalno su me obuzimale teme neke vrste odlaska, jer tijelo se počelo lomiti. Počeo sam razmišljati o najjednostavnijim stvarima i pojavama gdje više nema ostatka, a to su tijelo i priroda. Znači – drveće, nebo, šumovi koje proizvodi tijelo. Priroda i tijelo pojedinca naglašeni su kao odstupnica od političkih sustava. Spomenuti citat planiramo postaviti na izlog gradskog poglavarstva, dok su drugi ulomci na izlogu napuštene radnje na potezu između nekadašnje i sadašnje kuće Muzeja, te na prozorima prodane zgrade pošte, buduće robne kuće.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la martina [at] kulturpunkt.hr 19.09.2017

VEZANE VIJESTI

Pomicanje granica umjetnosti

Izložba posvećena raznolikom opusu Tomislava Gotovca za fokus uzima radove izvedene u novinama i s novinama, izbjegavajući standardne definicije i ograničenja umjetničkih medija.

Posveta živoj umjetnosti

Piše: Tihana Bertek

Kronotop hrvatskoga performansa Suzane Marjanić prvi je obuhvatni pregled hrvatskog performansa u razdoblju od 1920-ih pa sve do smrti Tomislava Gotovca 2010. godine.

Zbogom Dolcu!

Piše: Martina Domladovac
Riječki Muzej moderne i suvremene umjetnosti konačno se seli na novu adresu, H-objekt bivše tvornice Rikard Benčić u kojem će se program i prostor zajedno organski razvijati.