Prva linija promjene | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Prva linija promjene

Intekulturalnost se ne ispunjava u inicijativama "odozdo" već zahtijeva kreiranje javnih politika koje će omogućiti kako simbolički, tako i fizički prostor za dijalog.

Piše: Ivana Pejić

Kampanja za Interkulturni društveni centar na Tjednu Afrike, svibanj 2016, FOTO: Zagreb: otvoreni grad?

U trenutku kada se u političkom diskursu zemalja članica Europske unije pojavila tema propasti projekta multikulturalnog društva, Sirija se u svjetskim mainstream medijima pojavljivala tek kao neotkriveni turistički biser na istočnoj obali Sredozemnog mora. Kada su europski čelnici priznali poraz u pokušaju nadilaženja etničkih i kulturnih rascjepa u društvu, o priljevu milijuna izbjeglica s Bliskog istoka nije se govorilo ni u kontekstu misaonog eksperimenta. Multikulturalizam, pojmovni kišobran pod čijim se šarenim obodom kriju brojne nejasnoće i nesporazumi, inicijalno se pojavio kao odgovor izazovu miješanja različitih kulturnih, etničkih, religijskih i jezičnih zajednica, kao i zahtjevu za ravnopravnošću svih društvenih skupina s njihovim specifičnostima.

Unutar politika Europske unije multikulturalnim se, međutim, shvaća društvo sačinjeno od zbroja različitih rasnih i etničkih zajednica koje se trebaju ujediniti putem procesa političkog dijaloga. No, inzistiranje na identitetskim politikama u provedbi rezultiralo je segregacijom i supostojanjem paralelnih društava koja egzistiraju bez dodirnih točaka. Drugim riječima, ljudi različitog kulturnog nasljeđa sučeljeni su jedni s drugima u zajedničkom prostoru i vremenu, a da se zapravo nigdje ne susreću. Takve su politike dovele do fenomena da pripadnici druge ili treće generacije doseljenika izražavaju manji osjećaj pripadnosti društvu i kulturi u kojoj žive od svojih predaka. Njihove se društvene potrebe u mnogome razlikuju od onih netom pristiglih izbjeglica, ili pak gostiju radnika koji su sve donedavno bili najčešći tip doseljenika. Heterogenost imigrantske populacije zahtjeva stoga promjenu percepcije te iznalaženje novih odgovora na izazove koje ona uključuje. 

Temu "kraja" multikulturalizma treba promišljati i u kontekstu dugogodišnje recesije i krize liberalne ideologije, koja je otvorila prostor i dala legitimitet ksenofobičnom diskursu ekstremne desnice. Prijetnja koju priljev "ilegalnog" stanovništva predstavlja za kapitalističku ekonomiju u konačnici je rezultirala stvaranjem afektivne politike straha i atmosferom isključivosti. Vidljivo je to u porastu broja antiimigrantskih stranaka na političkoj sceni, sve prisutnijoj islamofobiji, a ponajviše u prizorima s talijanske Lampeduse i granica istočne Europe. Izbjeglička kriza naglasila je diskrepanciju između temeljnih načela na koje se Unija poziva i konkretnih politika koje se provode na terenu. Postojeće stanje upućuje na potrebu da se u kontekstu javnih politika pitanje "stranaca" i drugih marginaliziranih članova društva treba promišljati unutar nekog drukčijeg metodološkog okvira.

Kulturna raznolikost

Jedan od ponuđenih modela je interkulturalizam, koji se s jedne strane smatra nastavkom zagovaranja politike multikulturalizma, dok drugi u njemu vide alternativu dosadašnjim neuspješnim pokušajima postizanja većeg stupnja inkluzije i društvene kohezije. U teoriji se temelji na dijalogu te obuhvaća otvorenu interakciju između pojedinaca i grupa različitog etničkog, kulturnog, vjerskog i jezičnog podrijetla i nasljeđa, na temelju međusobnog razumijevanja i uvažavanja. Osim otvorenog dijaloga, poziva i na kritički pristup te zajedničko stvaranje vrijednosti na kojima se nastoji uspostaviti socijalna kohezija.

U skladu s tim, Vijeće Europe i Europska komisija 2008. godine pokrenule su zajednički projekt interkulturnih gradova. Koncept počiva na tri osnovna principa - ravnopravnost, prihvaćanje različitosti i pozitivna interakcija - a bazira se na ideji kulturne raznolikosti kao bitnog uvjeta za kreativnost i urbani rast, budući da ljudski kapital potiče tržištu nužne inovacije. Ovdje se otvara i sporno mjesto projekta interkulturnih ili kreativnih gradova, koje se očituje u opasnosti od komodifikacije kulture u smjeru tržišne konkurentnosti i turističkog brendiranja gradova. Njihovi stanovnici u tom procesu postaju prije svega konzumenti, što rezultira gubitkom stvarnog javnog prostora, te čitav niz društvenih odnosa podređuje logici kapitala.

S druge strane, upravo urbani centri, koji na globalnoj razini imaju sve veći značaj u odnosu na nacionalne države, privlače najveći broj migranata koji u njih dolaze u potrazi za osjećajem sigurnosti i ekonomske neovisnosti. Sporu ili neadekvatnu reakciju državnih institucija i bezidejnost onih naddržavnih u suočavanju s realnošću ublažile su upravo zajedničke civilne akcije na lokalnoj razini. Tako gradovi postaju prva linija na kojoj se otvara mogućnost promjene postojećeg stanja. Prepoznala je to i mreža europskih gradova (EUROCITIES) koja je u svibnju 2015. upozorila na značajnu ulogu koju urbani centri imaju u prihvatu i integraciji tražitelja azila, izbjeglica i ostalih osoba pod međunarodnom zaštitom, a koja se ne iscrpljuje u osiguravanju smještaja već uključuje brigu o njihovim psihološkim, socijalnim i emotivnim potrebama.

To pred lokalne institucije stavlja sve veću odgovornost u kreiranju okruženja međusobnog razumijevanja i uvažavanja, međutim nju u našem kontekstu zasad ipak najčešće preuzimaju institucije civilnog društva, koje reagiraju kao korektiv birokratiziranim i često okoštalim strukturama vlasti. Svojim aktivnostima, od pružanja direktne pomoći do stvaranja platformi za integraciju svih slojeva društva, brojne udruge i inicijative pronalaze različite strategije za socijalnu i ekonomsku integraciju imigranata. Polazeći od ideje mrežne strukture društva, horizontalnog djelovanja u neposrednom kontaktu s ljudima i reagiranja na njihove stvarne potrebe, akteri civilnog društva spremnije odgovaraju na izazove, čime postaju značajni zamašnjaci razvoja i pozitivnih društvenih promjena.

Interkulturalnost podrazumijeva razmjenu različitih mišljenja i vjerovanja, propitivanje društvenih vrijednosti i zajedničko stvaranje novih, što pretpostavlja uključenost, ili bar za nju otvara mogućnost, svih članova društva u kulturne aktivnosti kao paradigmatska mjesta takve razmjene. Sudjelovanje novih članova društva u kulturnim i umjetničkim praksama gradi osjećaj zajedništva i pripadnosti te doprinosi njihovom osnaživanju. Kreativno izražavanje omogućuje svim ljudima da pronađu novi put do vlastitog identiteta, a za mnoge predstavlja jednu od ponajboljih opcija za stjecanje novih životnih perspektiva. Kultura na taj način čini vezivno tkivo i gradi most prema puno neprobojnijim društvenim sferama. Dostupnost kulturnih sadržaja, participacija i kritičko promišljanje društvenog konteksta ujedno su i polazišta inovativnih umjetničkih i kulturnih praksi čije aktere prepoznajemo kao nositelje i afirmatore ideje interkulturalnosti u našoj sredini. 

Aktivni sudionici društva

Participativnim angažmanom u kulturnim i umjetničkim aktivnostima, imigranti postaju aktivni sudionici u društvenom, gospodarskom i kulturnom životu gradova, no intekrulturalnost se ne ispunjava u inicijativama "odozdo", već zahtijeva kreiranje javnih politika koje će omogućiti kako simbolički, tako i stvaran, fizički prostor za dijalog. Po uzoru na druge europske gradove, javlja se potreba za otvaranjem društveno-kulturnog centra kao svojevrsnog sjecišta u kojem se isprepliću aktivnosti raznih aktera civilne i nezavisne kulturne scene. Takav bi prostor omogućio stvarnu razmjenu i zajedničko učenje kroz kulturne i umjetničke sadržaje. Uz organizaciju neke vrste kulturne produkcije, ovi centri predstavljaju i mjesta okupljanja svih građana i njihovog aktivnog uključivanja u osmišljavanje društvenog i kulturnog života sredine u kojoj žive.

U zagrebačkom kontekstu, inicijativu za kreiranje prostora za rad sa zajednicom i za zajednicu pokrenula je platforma Upgrade koju čini niz aktivističkih grupa te različitih udruga i inicijativa iz područja kulture, okupljenih, kako navode, pod zajedničkim nazivnikom imaginiranja otvorenog grada i novih modela društvenog razvoja. Cilj je platforme osmišljavanje Intekulturnog društvenog centra koji bi kroz inovativne i kreativne prakse mogao ponuditi nove načine pristupanja problemima s kojima smo kao društvo suočeni, od pitanja imigranata, do ostalih nusprodukata deregulacije i povlačenja socijalne države poput nezaposlenosti, siromaštva i isključenosti. Jedan od mogućih odgovora na te izazove nudi se u zajedničkom djelovanju solidarne ekonomije i socijalnog poduzetništva, ekologije i održivog razvoja te kulture i umjetnosti. Stvaranjem zajedničkog prostora, utemeljenog na civilno-javnom partnerstvu i sudioničkom upravljanju, u kojem se sve te prakse isprepliću i sinergijski djeluju, otvaraju se perspektive u kojima razlike nisu percipirane kao prijetnja već kao poticaj. Takav prostor omogućuje i veću vidljivost svih marginaliziranih članova društva, čime se otvara i šira društvena rasprava te promiče pozitivna javna percepcija stigmatiziranih osoba.  

Temeljeći model razvoja grada na prihvaćanju različitosti, inkluziji marginaliziranih i podzastupljenih društvenih skupina, kulturnoj razmjeni i edukaciji za sve te na aktivnoj građanskoj participaciji, kreiraju se nove mogućnosti za ostvarenje pozitivnih društvenih promjena i poboljšanje kvalitete života svih članova. U tom smislu, kulturno polje unutar sebe stvara mehanizme otpora izvlaštenju i komodifikaciji kulture, ukazujući na njezinu intrizičnu vrijednost, ali i na potencijal za izgradnju socijalne pravednosti.

 

U suradnji s kustoskim kolektivom Što, kako i za koga / WHW, osmislili smo temat s namjerom da potaknemo i načmemo širu, dugotrajniju i obuhvatniju raspravu o temi migracije i različitih aspekata tog slojevitog i višeznačnog sklopa koji određuje našu prošlost, našu sadašnjost, našu budućnost.  

Objavio/la matija [at] kulturpunkt.hr 30.01.2017

VEZANE VIJESTI

Izvrnuta Europa

Piše: Mario Kikaš
Migracije povezane s radom dale su Europi novi emancipatorni potencijal istovremeno stvorivši mjesto razvoja reakcionarnih političkih snaga koje se hrane kontradikcijama rada i migracija.

Na arbajtu vani

Piše: Ante Jerić
Koja su bila žarišta migracije? Koji su bili motivi migranata za odlazak? Koje su bile njihove kvalifikacije i što su radili u Njemačkoj? Što je država dobivala od njihovog boravka vani?

Gastarbajterska mapa Beča

Piše: Mislav Marjanović
Povodom pedesete godišnjice potpisivanja ugovora o najamnom radu između Jugoslavije i Austrije, rekonstruirali smo načine na koje Beč oblikuje prva generacija gastarbajtera.

Dome, strani dome

Piše: Jana Dolečki
Većina bečkih manifestacija kojima je odana počast procesima radne migracije premalo se bavila aktualnim momentom njene šire društvene i političke instrumentalizacije.

Migranti, gastarbajteri, proleteri

Piše: Stipe Ćurković
Na vrhuncu zapadnoevropske države blagostanja gastarbajter nije bio samo radnik uvezen zbog nedostatka domaće radne snage, nego je označavao i povratak radikalno proletariziranog radnika.

Postkolonijalni individualizam

Piše: Tea Vidović
Debata o integracijskim politikama Europske unije zapravo je debata o društvenim vrijednostima te posljedicama kapitalizma koji je izgradio društvo visoko individualiziranih pojedinaca.