Reakcija na sustav u cjelini | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Reakcija na sustav u cjelini

Učenici, sudionici projekta Dvostruki teret pokazali su da usmena povijest kao zasebna disciplina u svom modificiranom obliku postaje polazište za vrhunska umjetnička ostvarenja.

Piše: Iva Rosandić

Nevidljivi spomenici. Priručnik za čitanje grada, Treća beogradska gimnazija, izvedba 27. ožujka, FOTO: Pavle Kaplanec

Nekonzistentna obrazovna politika svojim suštinski nedefiniranim pristupom direktno je zavisna od pratikularnih interesa trenutno aktualnih političkih snaga i kao takva predstavlja mnogo širi problem od neadekvatnog pristupa potencijalno kontroverznim temama. Dok se humanistički aspekti obrazovnog programa proglašavaju zastarjelom smetnjom, ostaci kulturnog i umjetničkog obrazovanja marginalizirani su kako ne bi predstavljali prijetnju. Na stranu što se tzv. društvenim konsenzusom potencira kao bitno, već i površan pogled na školski program i način njegove izvedbe ukazuje na idealno tlo za postizanje visokog stupnja indoktrinacije i posvemašnje ignorancije čemu put utiru proklamirana kompetitivnost i njegovanje kulture pobjednika.

Već se duže vrijeme u javnosti ističe problem šizofrene atmosfere koju proizvodi nekritičko kopiranje segmenata iz tuđih obrazovnih sustava. Ipak, tek sporadično uključivanje neformalnih aspekata obrazovanja u školski sustav ukazuje do koje je mjere neiskorišten potencijal opće važnih i aktualnih sadržaja. Projekt Dvostruki teret u organizaciji Goethe Instituta Kroatien u okviru šireg programa Europske unije i koordinaciji Petre Vidović nastoji osigurati nove načine pristupa prijepornim temama i ostvariti sveobuhvatan angažman na drugim poljima. Srž projekta čini poticanje umjetničkog i kulturnog angažmana učenika s ciljem slobodnog kritičkog razvoja i formiranja stavova o pitanjima koja opterećuju zajednicu u cjelini. U ovom bi slučaju učenje o holokaustu i nacionalsocijalizmu s naglaskom na lokalni kontekst trebalo biti poticaj za iznalaženje kreativnih rješenja i aktivnog odnošenja spram događanja koja su obilježila stoljeće, a u velikoj mjeri oblikuju naše stavove danas. Projekt daje zamah ideji formiranja samostalnih mislećih subjekata koji su u stanju dati vlastiti obol kritičkom tumačenju povijesnih fenomena i posljedično se prelijeva na ostale sustavno zanemarivane sadržaje. Uključivanjem velikog broja sudionika, od profesora, pedagoga, kulturnih djelatnika, umjetnika do samih učenika, nastoji se izbjeći zamke neplodnog suočavanja s prošlošću, kao i podučavanja povijesti utemeljenog na iznošenju činjenica izvan društveno relevantnog okvira. 

O monumentalnosti Dvostrukog tereta dovoljno govori činjenica njegova implementiranja u pet zemalja - uz Hrvatsku, tu su Njemačka, Srbija, Mađarska i BiH, dok su službeni partneri Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću (Zagreb), Forum za primenjenu istoriju (Beograd), Festival suvremenog židovskog filma (Zagreb), Historijski muzej Bosne i Hercegovine (Sarajevo) i zaklada Gedenkstätten Buchenwald und Mittelbau-Dora (Weimar). Budući da situacija danas ukazuje na potrebu odgoja generacija koje će se, razumijevajući njena proturječja, lakše uključiti u život zajednice, specifičnosti i povijesni teret svake pojedine zemlje sudionice sagledavaju se u njihovu odnosu spram općih mjesta u povijesti. Nažalost, ovakvi se obrazovni programi provode isključivo eksperimentalno i na dobrovoljnoj bazi, stoga je broj uključenih prilično limitiran. Iz Hrvatske su sudjelovale Gimnazija Frana Galovića iz Koprivnice i zaprešićka Srednja škola Ban Josip Jelačić, u čemu se očituje tendencija angažiranja zajednica izvan Zagreba. 

Nakon niza zajedničkih radionica i predavanja svakoj je školi osigurano dovoljno slobode da prema vlastitim afinitetima realizira kreativnu zamisao. Nedavna umjetnička intervencija u Koprivnici pod nazivom Mapiranje Koprivnice primjer je posredovanja povijesnog sjećanja u javni prostor i simboličkog zbližavanja osoba koje dijele isti prostor u različitom vremenu. Koncept ove umjetničko-edukativne intervencije osmislio je Saša Šimpraga, a oblikovali su ga učenici, uz dizajnericu Petru Milički i scenografkinju Anu Ogrizović. Paralelna projekcija dokumentarnih filmova učenika iz Zaprešića i Veszpréma uz prigodnu tribinu s Majom Dubljević iz Documente na temu metode usmene povijesti usmjerila je našu pozornost na interferencije povijesno obilježenog sadržaja i popularne kulture, kao i problem zaborava mračnih epizoda ne tako davne prošlosti.

Dok je film zaprešićkih učenika fokus prebacio u suvremenost suočivši vršnjake s vlastitim proturječnim stavovima vezanim uz uporabu, isticanje i korištenje negativno obilježenih simbola, mađarski film arhivskim materijalima rekonstruira prošlost naglašavajući prazninu značenja koja nastaje nestankom svjedoka vremena. Svjedočili smo idejno potpuno različitim rješenjima u kojima je manju ulogu imala činjenica kulturološki različito uvjetovanih sredina, a više je do izražaja došla paleta najrazličitijih mogućnosti koje ovakav pristup pruža. Kao što su sami naglasili, film Simboli mržnje učenika iz Zaprešića inspiriran je istoimenim predavanjem Mirka Ilića koje se opetovano organizira za učenike srednjih škola, a uskoro će ponovno izlagati u sklopu Festivala tolerancije. Iako smo skloni pomisliti da su im značnja nadvladana, uvlačenje prividno neutralnih, modificiranih ili otvoreno rasističkih simbola u pore popularne kulture poziva na potrebu njihove kontekstualizacije u odnosu na sredine u kojima se javljaju. Iznenadilo je točno detektiranje pravog izvora problema koji nije apstrahiran u oazu neznanja, već se krije u svjesno odabranoj ignoranciji i odricanju od odgovornosti za vlastito postupanje.

Teško je reći do koje je mjere film produkt samostalnog promišljanja, a koliko je rezultat mentorskog navođenja, no u svakom je slučaju izvrstan primjer funkcioniranja ideje učenja kroz intelektualni angažman u različitim medijima. Mnogo važnije, potaknuta je reakcija auditorija, bilo kroz kritiku, potrebu za bijegom u samoopravdanje ili naprosto odobravanje, te je omogućena razmjena mišljenja u rasponu širem od izravno uključenih. Prema priznanju autora, koncentrirani rad i istraživanje uvelike su utjecali na zauzimanje artikuliranog stava u odnosu na negativne pojavnosti suvremenog društva, dok je osvješćivanje dubinskih konotacija nekih od svakodnevno prisutnih simbola iz korijena promijenilo vlastito poimanje stvarnosti pridajući joj kritičku dimenziju. Bilo je potrebno samo pobuditi želju za otkrivanjem slojeva zbilje da bi započela konstruktivna kreativna igra. 

Mađarski učenici nastojali su emocionalno angažirati gledatelja nizom autentičnih materijala iz tragične povijesti svog grada. Suosjećanje je trebalo biti točka spajanja vremenskim jazom odijeljenih generacija. Pritom je uspješno pokrenuto pitanje nestajanja svjedoka vremena, dok isključivo arhivski materijali postaju podložni manipulaciji i neodgovornom korištenju. Arhivi bez ljudskog segmenta čine nas distanciranima, sugestivna moć im je nedostatna zbog izazvanog privida dovršenosti. Ovo je mjesto upotpunila Maja Dubljević iskustvima konkretnog rada u Documenti. Kao urednica materijala prikupljenih metodom usmene povijesti nastojala je istaknuti pogodnosti koje metoda pruža. U osnovi, riječ je o traganju za autentičnim svjedocima vremena i bilježenju njihovih svjedočanstava, radilo se o audio, video zapisu ili transkriptu. Cilj je za buduće generacije istraživača ostaviti plodan materijal zapažanja istinskih protagonista nad kojima se prelamaju nadosobne sile povijesti. Iako se metoda usmene povijesti oslanja na izraženu subjektivnost, neophodna je u ocrtavanju transformacije svih vidova života izloženih izvanjskim potresima. Istraživač i ispitanik postavljaju se u psihički zavisnu situaciju, odakle lako nastaju međusobni odnosi s utjecajem na krajnji ishod. Nenamjerno navođenje ispitanika u smjeru potvrđivanja teze istraživača, selektivno ili naknadno pamćenje s integriranim dijelovima kasnijih spoznaja mogu stvoriti teškoće ovoj metodi. Ipak, prijetnja zaborava ili ponavljanja mračnih iskustava čini je neophodnom u interakciji s društvom u cjelini.

Problem s razdobljem Drugog rata počiva baš u nedostatku živih svjedoka koji su jedini u stanju pružiti naličje atmosfere vremena. Vjerojatno nije slučajna činjenica produkcije velikog broja dokumentarnih filmova sa sudionicima prijelomnih razdoblja koji nastoje proniknuti iza maske opće poznatih činjenica. Pritom posebno zaokuplja pitanje mobilizacije masa pod vodstvom ideja za koje smo na prvi pogled skloni tvrditi da su teško ostvarive. Prošle godine na Festivalu tolerancije zaintrigirao je dokumentarno-igrani film Iskonsko zlo Stefana Ruzowitzkog koji je obrnuo perspektive i tragao za svjedočenjima i zapisima krvnika, eskadrona smrti koji su licem u lice ubili dva milijuna Židova. Iako smo skloni pomisliti da se radi o patološkim slučajevima, bivamo suočeni s golemim brojem građana koji se ni po čemu ne razlikuju od nas. Utoliko film postaje spoznajno sredstvo odgonetavanja uzroka zaprepašćujuće činjenice da "čudovišta postoje, ali premalo ih je da bi bili opasni. Mnogo opasniji su obični ljudi" (Primo Levi). Otkrivanje skrivanih i nerado isticanih činjenica pola je puta do njihova neponavljanja, i utoliko se potvrđuje didaktička i spoznajna vrijednost kulturnih i umjetničkih produkata koji imaju moć okupirati čovjeka i svojom ga tendencioznošću natjerati na reakciju. Međutim, baš kao i u povijesnim istraživanjima, javljaju se sumnje u autentičnost zbog promjene ponašanja pred kamerama, stoga je za gledatelja bitno održavati određenu količinu skepse, što ga uostalom disciplinira u preciznom razmatranju zbilje kao združene proturječnosti.

Sudionici projekta učinili su upravo to - pronašavši intrigantnu temu primijenili su naučeno, od povijesnih činjenica do vlastitih zapažanja nastalih rekonstrukcijom svjedočanstava materijalizirali su zaključke. Pritom se pokazalo na koliko se razina mogu koristiti alati usmene povijesti koja teme, dosad pristupačne odabranima, otvara zainteresiranima. Štoviše, idejom da ne postaji apsolutna istina, već samo različita tumačenja, usmena povijest kao zasebna disciplina u svom modificiranom obliku postaje polazište za vrhunska ostvarenja. Očito je da obrazovni programi koncipirani na sličnom temelju ruše predrasude pasivnosti i samodostatnosti mladih ljudi, što danas možemo promatrati isključivo kao prirodnu reakciju na sustav u cjelini.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la matija [at] kulturpunkt.hr 03.04.2015