S naličja razglednice | kulturpunkt

S naličja razglednice

Najavljena briselska izložba indonezijske umjetnosti Moć i druge stvari nastoji ponuditi slojevit prikaz kolonijalne povijesti Indonezije i njenih suvremenih posljedica.

Piše: Lujo Parežanin

Raden Saleh, Uhićenje Pangerana Diponegoroa (1857.)

U petak, 17. kolovoza 1945., dva dana nakon što je jedan od najgorih ratnih zločina u povijesti – bacanje nuklearne bombe na Hirošimu i Nagasaki – doveo do objave bezuvjetne predaje Japana i time efektivno okončao sve japanske okupacije, vođa pokreta za indonezijsku samostalnost Sukarno u pratnji Mohammada Hatte pročitao je Proglas o nezavisnosti Indonezije. U kratkom tekstu Proglasa stoji: "Mi, narod Indonezije, ovime proglašavamo nezavisnost Indonezije. Stvari koje se tiču prijenosa moći i drugih stvari bit će izvršene na najpažljiviji način i u najkraćem mogućem roku. Jakarta, 17. kolovoza 1945. U ime naroda Indonezije, Sukarno/Hatta."

Užase okupacije koje su i same upravo iskusile, proglašavajući ih među najgorima u povijesti, Europske su kolonijalističke države, međutim, ubrzo po završetku rata mirno nastavile provoditi. U Indoneziji su se britanske vojne intervencije, a potom i one višestoljetnih kolonizatora Nizozemaca nastavile sve do 1949. kada joj Nizozemska konačno "priznaje" neovisnost. Ključni je kolovoski dan ipak nevjerojatno dugo ostao u sivoj zoni službenog priznanja – čak šest desetljeća bilo je potrebno da Nizozemska potvrdi 17. kolovoza kao datum kada je Indonezija postala samostalna država, a tek su se tijekom zadnjih šest godina pojavile i međunarodnopravne posljedice tog konačnog priznanja.

Na događaje 17. kolovoza direktno se nadovezuje velika izložba indonezijske umjetnosti koja će se u listopadu otvoriti u briselskom BOZAR-u (prema Palais des Beaux-Arts, punom francuskom nazivu institucije). Izložba naziv uzima upravo iz teksta Proglasa – Moć i druge stvari – i posvećena je umjetničkoistraživačkom čitanju kolonijalne i dekolonijalne povijesti Indonezije, zahvaćajući u povijest indonezijske kulture i umjetnosti od 1835. godine do danas.

Izložba će biti postavljena u okviru festivala Europalia, bijenalnog događanja koje se odvija od 1969. i posvećeno je prezentaciji kulture jedne zemlje-partnerice, uz par iznimnih slučajeva kada je bio posvećen jednoj osobi (belgijskom arhitektu Victoru Horti, 1996.), Bruxellesu (2000.) i Europskoj uniji (2007.). Sudeći prema popisu suradnji, čini se da on očekivano reflektira geopolitičke i ekonomske interese Belgije i Unije pa je tako uočljivo da do pada Zida na njemu nema nijedne socijalističke zemlje, dok se od zemalja izvan euroameričke grupe na njemu našao samo Japan (1989.) koji je krajem 80-ih već odavno bio etablirana ekonomska velesila. Zadnjih osam godina osobito jasno reflektira kriterije izbora: nakon što su 90-e gotovo isključivo obilježene europskim zemljama (dakako, po prvi puta i nekima iz bivšeg istočnog bloka) od 2009. do danas partnerice su bile Kina, Brazil, Indija i Turska – redom zemlje od posebnog interesa.

Na površinskoj razini taj je nipošto nevini okvir obilježen bezličnim reklamnim jezikom turističkih zajednica i idejom recepcije kulture i kulturalne razmjene kao srednjeklasne konzumacije. Kratak ulomak na službenoj stranici festivala u tom je smislu vrlo jasan: "Na rubu Mont des Arts u Bruxellesu pronaći ćete malen komadić Indonezije! Dozvolite da vas domami miris indonezijske kave i da njen okus uljepša vaš posjet. Okusite različite vrste voćnih sokova, kao i lokalne specijalitete. Širok izbor događanja za čitavu obitelj je također dostupan."

Svemu ovome najširi kontekst daje sâm grad Bruxelles kao prijestolnica kraljevine povijesno vezane uz vjerojatno najgore istrjebljenje jedne populacije u povijesti. Kolonijalno izrabljivanje na području tzv. Slobodne Države Kongo krajem 19. i početkom 20. stoljeća, za vrijeme vladavine Leopolda II., po nekim je procjenama dovelo do smrti više od 10 milijuna ljudi, robova koji su prisilno radili u nezamislivim uvjetima. Bruxelles je, dakako, simbolički podjednako bitan i zbog današnje uloge "prijestolnice" Europe koja se sustavno odbija suočiti s posljedicama svojeg kolonijalnog terora. Sve ovo, dakle, prezentacijski je kontekst u kojemu će Moć i druge stvari biti moguće, štoviše nužno čitati.

Briselskog je okvira, sasvim očekivano, posebno bila svjesna Riksa Afiaty, kustosica izložbe uz Charlesa Eschea iz Van Abbemuseuma u Eindhovenu, koja je u ponedjeljak, 25. rujna u zagrebačkom klubu Mama održala predavanje Moć i druge stvari: promišljanje o dekolonijalnoj (fragmentiranoj) povijesti Indonezije. S obzirom na današnju udaljenost ovdašnjeg i indonezijskog konteksta, ne čudi da je Afiaty predavanje koncipirala kao slideshow prezentaciju radova uvrštenih u izložbu, uz pojašnjenja autora, povijesnog konteksta i ključnih aktera.

Najstariji prikazani radovi uključuju sliku Predaja princa Diponegoroa generalu De Kocku nizozemskog slikara Nicolaasa Pienemana, izrađenu 1835. po De Kockovoj narudžbi. Slika je zanimljiva jer predstavlja reprezentacijsku projekciju jednog Europljanina u sasvim konkretnom smislu – Pieneman, naime, u Indoneziji nikad nije ni bio pa je izgled ambijenta i Javanaca slobodno fabricirao u svrhu prikaza kolonijalnog trijumfa. Pienemanovoj kolonijalističkoj fantaziji suprotstavljena je podjednako glasovita slika Uhićenje Pangerana Diponegoroa indonezijskog romantičara Radena Saleha iz 1857. – likovno "čitanje" iste scene iz suprotne perspektive. Zajednička prezentacija ovih dvaju radova funkcionira kao kakav sažetak jedne od osnovnih kustoskih namjera: ponuditi gledište koloniziranog na razdoblje kolonijalne vladavine koje, kako prenosi Afiaty, Nizozemci još uvijek opisuju kao razdoblje u kojem su u Indoneziji naprosto trgovali.

Dok Pieneman/Salehov diptih predstavlja prije kakvu elementarnu dosjetku sastavljenu od razmjerno poznatih elemenata, prilično bi se zanimljivijim za ovdašnju publiku mogli pokazati radovi Emirije Sunasse kao važne predstavnice indonezijskog likovnog modernizma. Time je, ali i drugim radovima poput onih suvremene umjetnice Octore Chan koja inscenira prikaze žena u tradicionalnim nošnjama s Balija, pitanje odnosa prema naslijeđu kolonijalizma primjereno prošireno i na temu uloge žena i feminističkog angažmana.

Upravo u tim proširenjima pripovijesti o kolonijalizmu onkraj binarnosti Nizozemci-monolitni ostali/Indonežani možda i leži vrijednost ove izložbe. Kao što je podcrtala Afiaty, izložba inzistira i na specifičnim epizodama kolonijalne i dekolonijalne povijesti Indonezije, osobito u pogledu kulture i umjetnosti, a neke od njih obuhvaćaju i mračne slučajeve indonežanske represije nad vlastitim manjinama. Jedan od njih je potisnuta tema masakra nad kineskim stanovništvom u drugoj polovici 40-ih, koju istražuje umjetnik FX Harsono radeći s arhivskim fotomaterijalima koje je pronašao u ostavštini svog oca. Fotografije prikazuju ekshumirane ostatke Kineza ubijenih u razdoblju između 1947. i 1949. godine, a Harsonov rad time se nadovezuje na višedesetljetne tenzije između indonežanske većine i kineske manjine, koje traju i dan-danas, a zadnji su puta masovno eskalirale 1998. godine kada je u sukobima i neredima poginulo više stotina ljudi.

Ostale teme, između ostalog, obuhvaćaju represiju nad komunistima sredinom 20-ih godina, poticanje umjetničkoga kolektivizma za vrijeme japanske okupacije između 1942. i 1945., indonežansku represiju nad papuanskim stanovništvom, odnos s arapskom zajednicom, kargo kultove, ali i ekonomsko izrabljivanje zemlje i promjenu pejzaža. Potonje se kritički nadovezuje upravo na onaj turistički žargon koji obilježava prezentaciju Europalije, koji priziva idilične slike Indonezije koja, kako je otprilike napomenula Afiaty, u imaginaciji prosječnog turista kao da je jedna golema pješčana plaža na Baliju. Suvremeni prikazi devastiranog okoliša, poput sivih scena slikara Maryanta u kojima se bojom izdvajaju samo strojevi koji uništavaju krajolik, uspostavljaju i široki polemički luk s kolonijalnom tradicijom slikanja indonezijskih pejzaža.

Pejzaž je dio slojevite priče o odnosu i vezi kapitalističkog sustava s kolonijalizmom, koju prikazuje rad Raspad Hotela des Indes. Riječ je o jednom od najglasovitijih kolonijalnih hotela i simbola nizozemske kolonijalne vlasti, izgrađenom u Jakarti u prvoj trećini 19. stoljeća i srušenom 1971. kako bi se na njegovu mjestu izgradio šoping centar. Umjetnica Dea Widya izradila je njegovu glinenu maketu koja se zbog djelovanja vodene pare s vremenom raspada i razotkriva unutrašnjost stereotipnog simbola kapitalističke potrošnje.

Aktualna tema je i izbjeglička kriza koja nije zaobišla ni Indoneziju kao tranzitnu točku na putu prema Australiji, zloglasnoj po izuzetno brutalnom odnosu prema onima koji pokušavaju pronaći utočište u njoj. Rad I Was Born in Indonesia australskog umjetnika Toma Nicholsona proizišao je iz njegova interesa za status izbjeglica u Indoneziji, a skulpturalni je njegov dio potaknut dioramama kipara Edhija Sunarsa koji je za Sukarna izradio prikaze nastanka indonezijske nacije. Rad objedinjuje figurice izbjeglica i projekcije videointervjua koje je Nicholson vodio s njima, kao i sa Sunarsom.

Ako je izbjeglička kriza morala ukazati na dijeljena iskustva između Indonezije i ovdašnjega konteksta, šteta je što na predavanju nije bilo više riječi o povijesnim poveznicama koje onu raniju pretpostavku o našoj udaljenosti čine neutemeljenom. Osobito zato što kolonijalizam i antikolonijalna borba kao tema izložbe nedvojbeno prizivaju iskustvo Pokreta nesvrstanih čije su pokretačice, uz Indiju, Egipat i Ganu, bile upravo Indonezija i Jugoslavija.

Nažalost, materijali koji najavljuju izložbu Nesvrstane ni ne spominju pa se ne čini da će taj svojedobno važan pokret u međunarodnoj antikolonijalnoj borbi biti ikako tematiziran. Iz pripovijesti o unutarnjim sukobima, sudeći prema dostupnim materijalima, izostaju pak masovna ubojstva komunista tijekom 1965. i 1966. koja su odnijela najmanje pola milijuna života. Prije pet godina širu je euroameričku publiku na zločine upozorio nagrađivani dokumentarac The Act of Killing redatelja Joshue Oppenheimera.

Dakako, izuzetno je nezahvalno govoriti o izložbi koja se tek otvara i čiji odjeci će biti tek utvrđeni i raspravljani. Nedvojbeno je da se radi o prilici da se makar belgijskoj javnosti prezentira uvjerljivo konstruirano gledište potlačenih i da ju se na neki način prisili na suočavanje s njim. Da bi se to desilo, izložba će morati nadjačati pritiske svojeg pripitomljujućeg okvira, ali i desetljeća i desetljeća grubog ignoriranja onoga o čemu pohvalno nastoji progovoriti.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 29.09.2017

VEZANE VIJESTI

O nemogućnosti, a neizbježnosti predstavljanja

Piše: Tihana Bertek
Iako umjetnice na izložbi Deset tisuća podvala i sto tisuća smicalica možemo okarakterizirati kao subverzivne i kritične, za Fanona bi bile povlaštene "kolonizirane intelektualke".

Pitanja, skice i slike za društvene promene

Piše: Ana Bogdanović
Ovogodišnji Meeting Points otvara se slikama koje prate, beleže, konstruišu, dekonstruišu, komentarišu i portretišu procese vezane za dekolonizaciju, post- i neokolonizaciju.

Korisnost nekorisnog

Razgovarala: Antonija Letinić
Kao i radnici s početka 19. stoljeća, i mi smo danas suočeni sa zadatkom razvijanja kolektivne, emancipatorske, teorijske i praktične potrage za stvarno korisnim znanjem - smatra WHW.