S onu stranu američkog sna | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

S onu stranu američkog sna

Zahvaljujući prožimanju fikcije i zbilje, Projekt Florida donosi intrigantan, dječjom perspektivom zašećeren pogled u utopijske fantazije Walta Disneyja i naličje SAD-a.

Piše: Zoran Adžić

Fotografije: IMDb

Radnja filma Projekt Florida (2017.) odvija se u gradu Kissimmee na periferiji Walt Disney Worlda. Da je samoprozvano najsretnije mjesto na svijetu odmah iza ugla prvo nagovještavaju šaroliki moteli i šoping centri, a do naknadne potvrde dolazi kada u jedan od motela zaluta mladi bračni par. Želeći provesti medeni mjesec u Magičnom kraljevstvu, poznatom Disneyjevom tematskom parku, oni zabunom rezerviraju sobu u motelu sličnog imena Magični dvorac. Međutim, ubrzo im postane jasno da bajkovitost Magičnog dvorca zastaje na njegovoj upadljivo ljubičastoj fasadi jer radi se o jednom u nizu floridskih motela koji su zbog relativno niske cijene noćenja postali utočištem ljudima bez stalnog smještaja i slabih, neredovitih primanja koji iz mjeseca u mjesec životare boreći se s podmirenjem osnovnih životnih troškova.

Na ironiju da je fenomen tzv. prikrivenog beskućništva osobito prisutan na marginama Walt Disney Worlda upućuje sam naziv filma – Projekt Florida bio je rani naziv Disneyjevog futurističkog utopijskog projekta koji je uz zabavni park uključivao stvaranje cijele nove zajednice. "Eksperimentalna prototipna zajednica budućnosti" trebala je biti smještena u centralnoj Floridi gdje je Walt Disney, nezadovoljan izgledom i funkcioniranjem suvremenih urbanih područja zamislio grad koji će svojom organizacijom i inovacijama pružati primjer ostatku Amerike. Međutim, Disneyja je u realizaciji projekta preduhitrila smrt. Na planiranom mjestu izgrađen je samo zabavni park dok su njegove ideje urbanog planiranja mnogo kasnije dobile ne odveć utopijsku realizaciju u gradiću nazvanom Celebration, koji nije ostao imun na recesiju i nasilje.

Imajući u vidu prethodno spomenuto, pjesma Celebration glazbenog sastava Kool & the Gang kojom Projekt Florida započinje može se protumačiti kao ironični komentar neuspjeha Disneyjevog utopijskog projekta. Međutim, jednako je značajna kao najava perspektive onih koji za taj neuspjeh još uvijek ne mare. Neopterećena ekonomskom neizvjesnošću roditelja s kojima žive u motelima i provodeći većinu vremena bez nadzora, djeca su prepuštena ljetnim radostima. Za šestogodišnju Moonee (Brooklynn Prince) i njezine prijatelje diznijevska je suburbija prvenstveno mjesto zabave i neodgovornosti. "Bajkoviti" prostor kojim lutaju komično je prikazan nizom statičnih kadrova frontalne kompozicije, ispunjenih građevinama začudnih oblika i intenzivnih boja. Ishodište i završetak svakog njihovog lutanja je Magični dvorac. Stanje je tog motela i njegovih gostiju prvi put naznačeno u usputnom razgovoru tijekom igre čime se djeca usprkos neinvolviranoj perspektivi pokazuju kao dobri promatrači.

Odabir teme i perspektive Projekta Florida u skladu je s dosadašnjim preokupacijama redatelja i koscenarista Seana Bakera. Privučen marginalnim skupinama i u američkoj kinematografiji podzastupljenim temama, Baker izbjegava viktimizaciju svojih protagonista fokusirajući se na njihov osobni život. U ovom slučaju, na tragu serijala kratkometražnih komedija Naša banda (Our Gang, 1922.-1944.) koji dječju perspektivu stavljaju u kontekst siromašnih gradskih četvrti, Projekt Florida temi pristupa zadržavajući određenu vedrinu. Međutim, gledaocima je uvijek pružena obuhvatnija perspektiva jer djeca se na sceni nerijetko pojavljuju tek nakon što je uspostavljena problematika odraslih. Doprinos autentičnosti prikazanog daje još jedna značajka Bakerovog stila – upotreba dokumentarističkih postupaka. Iako je takav Bakerov pristup, primjerice, izraženiji u Dogmom 95 inspiriranom no budget filmu Take Out (2004.) koji prati jedan dan na poslu kineskog imigranta u New Yorku, u Projektu Florida svejedno se ističe za dokumentaristički prosede tipično snimanje kamerom iz ruke te odabir naturščika i manje eksponiranih glumaca za glavne uloge.

Da Projekt Florida nije lišen glumačkih zvijezda jasno je po angažmanu Willema Dafoea za ulogu upravitelja motela Bobbyja Hicksa, no njegova je uloga sporedna, dok su u glavnim ulogama mlada glumica Brooklynn Prince kao Moonee te glumačka debitantica Bria Vinaite kao Mooneejina samohrana majka Halley. Upravo su Bobby i Halley glavni izvor protuteže dječjoj perspektivi u filmu. Bobby je predstavljen kao radišni i dobronamjerni upravitelj motela koji balansira između udovoljavanja vlasniku Magičnog dvorca te susretljivosti i brige spram njegovih gostiju, dok Halley u neku ruku funkcionira kao njihova tipična predstavnica – suočena s nužnošću plaćanja najma u motelu te u nemogućnosti da pronađe posao, primorana je snaći se kako god zna i umije. Jedan od Halleyjnih načina zarađivanja egzistencijalnog minimuma ulična je preprodaja kozmetičkih proizvoda koja se u slučaju neuspjeha pretvara u izravno traženje novca. Cijelo vrijeme prisutna, ali ne posve svjesna implikacija situacije, Moonee majčino ponašanje usvaja kao neku igru zrcaleći ga dosjetljivim žicanjem novca za sladoled.

Scene dječjeg dijeljenja i uživanja u sladoledu prožimaju film kao znak njihove sloge i solidarnosti, ali i trajanja ljeta. Repetitivnost tih scena simptom je epizodičnosti filmske radnje koja je u službi dokumentarističkih pretenzija filma s ciljem ocrtavanja ljetne svakodnevnice motela. Sladoled se u tom smislu može pridružiti ostalim malim hedonizmima u hrani koji iz perspektive odraslih u filmu djeluju kao svojevrsna kratka zatišja ekonomske neizvjesnosti. Takvo epizodično izlaganje kroz tzv. kriške života (slice of life) efikasan je način pružanja uvida u stanje motela i njegovih gostiju, ali je donekle u tenziji s napredovanjem radnje – pokušaj dokumentarističkog zahvaćanja šireg konteksta na momente stvara dojam njene razvodnjenosti i nefokusiranosti. Kao primjer mogu poslužiti određene scene s Bobbyjem, funkcija kojih je njegova dublja karakterizacija motivirana iz aspekta dokumentarizma, ali koje djeluju nepotrebno za napredovanje filmske radnje. No većina scena uspješno pomiruje oba aspekta organizirajući se oko sudbine Halley i Moonee.

Prikazane epizode ljetne svakodnevnice povezuje progresivno povećavanje komplikacija u životima majke i kćeri. Do preokreta dolazi kada Halley više nije u mogućnosti na uobičajene načine osigurati hranu i smještaj, što se događa neposredno nakon požara u napuštenom motelu koji je u igri izazvala Mooneejina družina. Nakon što majka Mooneejinog prijatelja sazna da je sudjelovao u incidentu, zabrani mu druženje s Moonee i prestane pomagati njoj i Halley hranom iz zalogajnice u kojoj radi. Ne znajući povod takve odluke, Halley na nju reagira neprimjereno što izazove lančanu reakciju nepromišljenih postupaka koji će voditi prema negativnom raspletu. U filmu je sugerirano da Halley ne zna drugačije, a Bria Vinaite dobro interpretira njenu energičnu svojeglavost koja ju gura sve dublje u ponor iako joj Bobby pokušava pomoći. Spomenuto se manifestira i u odnosu s Moonee. Njezina je ljubav spram kćeri u filmu neupitna, ali svojim autodestruktivnim ponašanjem naposljetku izaziva dolazak policije i socijalne službe s prijetnjom kazne zatvora i udaljavanja od djeteta.

Suočena s odvajanjem od majke Moonee reagira bijegom kod Jancey (Valeria Cotto), jedine preostale prijateljice iz raspršenog dječjeg kolektiva. Od Valerie, s obzirom da je i ona dijete, naizgled traži nemoguće – pomoć – ali neočekivanim se i fantastičnim preokretom granice mogućega mijenjaju te djevojčice spas potraže u Disney Worldu. Iako na patetičnost završnih scena utječe melodramatska uporaba glazbe, ona prvenstveno proizlazi iz iznenađujućeg razrješenja Mooneejine zloslutne situacije. No "nemogući" završetak nije posljedica scenarističke bezidejnosti koja utočište traži u deus ex machina – takav je rasplet afektivna, završna afirmacija perspektive onih najmlađih. Prethodni su događaji u filmu već dali naslutiti završetak jednog djetinjstva prožetog intenzivnim bojama te se scenaristi Sean Baker i Chris Bergoch ne odlučuju za prikazivanje onog lako zamislivog. Jasno je da će se mlada Moonee suočavati sa sve većom nužnošću odrastanja, a otvoreno je i pitanje hoće li ju nepovoljne okolnosti uputiti stopama njezine majke. Umjesto toga mlada je protagonistica još jednom učinjena djelatnom te je uz uspostavljenje vedrine s početka filma ostavljena nada u pozitivno razrješenje njenih problema. 

Artificijelnosti završnih scena suprotstavlja se postupak kojim su snimljene – pomoću smartphonea – što priziva Bakerov prethodni dugometražni film Tangerine (2015.) koji je u cijelosti snimljen na taj način. No dok je u Tangerine odabir tog postupka bio motiviran limitiranim budžetom, u Projektu Florida prvenstveno predstavlja Bakerovu dosljednost poetici kombiniranja dokumentarističkih i fikcionalnih elemenata. Zahvaljujući prožimanju fikcije i zbilje, Projekt Florida rezultirao je intrigantnim, dječjom perspektivom zašećerenim pogledom u ekskluzivnost Disneyjevih fantazija s onu stranu američkog sna, ostavljajući pritom povod za optimizam ne samo spram sudbine mlade Moonee već i spram budućnosti američke nezavisne kinematografije.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 15.01.2018