Siva zona hrvatske tržišne politike | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Siva zona hrvatske tržišne politike

Unatoč neučinkovitosti mjera aktivnog zapošljavanja koje prvenstveno idu na ruku poslodavcima i državnoj statistici, masovna pobuna mladih radnika i radnica još uvijek izostaje.

Piše: Martina Jurišić

Stručno osposobljavanje za rad bez zasnivanja radnoga odnosa (SOR) postao je uobičajeni način zaposlenja mladih ljudi u Hrvatskoj. SOR je samo jedna od devet mjera koje je Vlada početkom ove godine revolucionarno i pompozno predstavljala našoj javnosti kao nove-stare modele zapošljavanja mladih. Potpore za zapošljavanje, Potpore za usavršavanje, Potpore za samozapošljavanje, Obrazovanje nezaposlenih, Obrazovanje na radnom mjestu, SOR, Javni rad, Potpore za očuvanje radnog mjesta te Stalni sezonac – lista je mjera koje bi trebale smanjiti opću nezaposlenost, kao  i nezaposlenost mladih,  što bi trebalo spriječiti masovno iseljavanje te olakšati ulazak mladih na tržište rada. Iako sve navedeno zvuči kao dobro osmišljen i velikodušan projekt, postoji i ona druga, "mračnija" strana o kojoj se sve zna, ali se o njoj ne priča. 

Iako su predstavljene kao jedino moguće rješenje za situaciju u kojoj se mladi već nekoliko godina nalaze, mjere aktivnog zapošljavanje ne pokrivaju niti osnovne životne potrebe pojedinca, a kamoli osnove za samostalan život. Također, česti su primjeri nesrazmjera između samog osposobljavanja i onoga što je osoba diplomirala – posebno kada su u pitanju društveni i humanistički smjerovi – pa je tako sasvim normalno da diplomirani kroatist/kroatolog svoje stručno osposobljavanje odrađuje u knjižari za blagajnom, iako to nije povezano s njegovim stečenim obrazovanjem. Marin Živković, aktivist Mreže mladih Hrvatske i jedan od osnivača inicijative Vrijedim više ističe da je "najveća je promjena bila u tome kako su mjere zapakirane, dok je sadržaj više-manje ostao isti", nadodajući kako su radeći vanjsku evaluaciju novih Vladinih strategija za poboljšanje tržišta rada otkrili da od 67 mjera, njih 56 nije usvojeno ni na koji način. 

Sve navedeno dovodi do općeg nezadovoljstva među mladima, ali i do sve veće letargije zbog koje se mladi ne bune vodeći se onom dobrom starom poslovicom: "Budi sretan što uopće radiš". Tako mjere i politike zapošljavanja, iako bi zaista trebale poticati zaposlenje, zapravo otežavaju ulazak mladima na tržište rada i potiču iseljavanje. Istovremeno se potiče i dobna diskriminacija jer svi podjedinici/ke koji svoje obrazovanje, usavršavanje ili prekvalifikaciju završe nakon tridesete godine života ne mogu koristiti mjeru SOR-a koja je postala prvi korak za ulazak na tržište rada, čime se onemogućava zapošljavanje još uvijek mlade radne snage. Iako su svim političarima puna usta priča o strukturnim reformama, one izostaju. A mladi? Mladi se mire sa situacijom – jer bolje je raditi bilo što – ne propitkujući načine i uvjete u kojima se taj rad odvija. Ističući kako je u Hrvatskoj ulazak na tržište rada dugotrajan proces, Živković zapravo opisuje cjelokupnu društvenu situaciju zbog koje se mladi i dalje, bez pobune i bez javnog propitkivanja, prijavljuju i zapošljavaju putem SOR-a ili nekih drugih mjera. Mirenje sa situacijom, zapravo je jedini mogući način preživljavanja – doslovno preživljavanja, jer radi se o svoti od 2.620,80 kuna mjesečno. Većih istupa protiv SOR-a nije bilo, a i pitanje je koliko bi oni bili uspješni.

Pokazalo se to i 15. rujna kada se na Markovom trgu u Zagrebu u kasnim popodnevnim satima okupilo tristotinjak ljudi kako bi prosvjedovalo za ukidanje SOR-a pod parolom: "Vrijedim više!". Organizatori prosvjeda – Inicijativa Vrijedim više, Mreža mladih Hrvatske, Savez samostalnih sindikata i Matica hrvatskih sindikata – svojim su istupom željeli ukazati na nesklad između troškova života i uvjeta koje mladi imaju na tržištu rada. Cilj je izmijeniti postojeće politike zapošljavanja kako bi se mladima omogućio bolji početak i razvoj samostalnog života. Jedna od tih izmjena je i ukidanje stručnog osposobljavanja za rad koje, od samoga početka, više ide na ruku poslodavcima te državnoj statistici, nego radnicima/ama. Ono za što se inicijativa zalaže ponovno je oživljavanje mjere pripravništva koje vide kao oblik uključivog, održivog, transparentnog i poštenog oblika zapošljavanja. U svojim pisanim izjavama, koje se mogu pronaći na društvenim mrežama, organizatori prosvjeda ističu kako novi oblik zaposlenja mladih treba biti utemeljen na analizama i konkretnim ciljevima, a trebaju ih pratiti i ostale politike za mlade koje će omogućiti da se mladi osamostale te postanu ravnopravni sudionici društva koji pridonose njegovoj demografskoj obnovi. U taj okvir uklopilo se i pripravništvo koje je pojavom SOR-a završilo u ropotarnici prošlosti. Zakon o radu pripravnika/cu  definira kao "Osobu koja se prvi put zapošljava u zanimanju za koje se školovala (...)" te se "(...) osposobljava za samostalni rad". Ono što pripravništvo razlikuje od SOR-a je sklapanje ugovora o radu i zasnivanje radnoga odnosa te novčana naknada koja iznosi 70 posto plaće za radno mjesto na kojem se osoba osposobljava, dok je krajnji cilj zadržati pripravnika nakon završetka mjere. 

Ideja ponovnog korištenja pripravništva kao oblika zaposlenja nakon školovanja i na mjestu za koje se osoba školovala, sa svim pravima i normalnom novčanom naknadom, ukazuje da je moguć pomak s mrtve točke. O tome kako je došlo do toga da SOR zamijeni pripravništvo, Marin Živković izjavljuje kako se radi o "privlačnosti mjere SOR-a (...); dok god je SOR definiran na ovaj način, s tolikim utjecajem i trajanjem, bez obzira kako se definira pripravništvo, neće biti velikog pomaka u njegovom korištenju. Mjere aktivne politike zapošljavanja zato je potrebno usmjeriti na one koji imaju otežan pristup tržištu rada, a osobe za koje se može pretpostaviti da bi našle posao i bez mjera, usmjeriti prema pripravništvu". 

S druge strane pripravništvo ne može biti dugoročno rješenje za stanje u kojem se nalaze mladi, već je nužno restrukturiranje tržišta rada koje će biti primjereno suvremenom životu i njegovim troškovima. Ipak, problematičnost tržišta rada nije jedina prepreka za promjenu kulture i politike zapošljavanja, problemi su puno dublji i kreću od sustava obrazovanja, o čemu piše i Andreja Pančur u svojoj opširnoj i kritičkoj analizi položaja mladih na tržištu rada u Hrvatskoj. Apsurdnost se tog ciklusa očituje u stjecanju onih vještina koje su se trebale steći školovanjem, a ne dodatnim osposobljavanjem za rad nakon školovanja. Neslavni završetak kurikularne reforme još je dodatno produbio jaz između obrazovnih institucija i zahtjeva tržišta rada. "Pitanje je kako osigurati da mladi ljudi uistinu imaju pristup obrazovanju koje ih zanima, s obzirom na njegove visoke troškove, te kako da to obrazovanje ima ishode koji su korisni mladima, a koji bi bili iskorak u smjeru osiguravanja kvalitetne prakse za vrijeme obrazovanja", ističe Živković indirektno ukazujući na problematične točke između obrazovnih institucija i tržišta rada, kojih mladi postaju svjesni tek po završetku obrazovanja. Neulaganjem u razvoj vještina, prakse, obrazovanja i kritičkog promišljanja kako društvenih, tako i tržišnih ideologija, mladi se izlaskom iz obrazovnog procesa nalaze u zrakopraznom prostoru koji omogućuje vladajućim strukturama da manipuliraju njihovom budućnošću, zapošljavanjem i osamostaljivanjem. 

Promjenom obrazovnih politika moguća je i promjena politika za mlade čiji bi krajnji cilj trebao biti osiguravanje samostalnog života mladih. Dugoročno gledano pripravništvo nije rješenje trenutne krize. Kratkoročno, ono je dobar model prijelaza sa SOR-a na učinkovitije, transparentnije i manje diskriminirajuće modele zapošljavanja. "Pripravništvo je jedan od mehanizama, ali nije jedini, i ako stane na tome mladi neće imati puno bolje životne uvjete. Moramo, kao država, raditi na tome da se osiguraju uvjeti da mlade osobe mogu od svog rada živjeti. Mi za početak zagovaramo pripravništvo jer to podrazumijeva ulazak na tržište rada uz radnička prava i uz bolja primanja, što je prvi korak. Sljedeći koraci moraju ići u smjeru povećanja plaća, ali i osiguravanja uvjeta za samostalan život", ističe Živković. Potpunog rješenja još uvijek nema, no osvještavanjem postojećih problema i kritikom vladajućih struktura možda je moguće iznaći učinkovitije modele i mehanizme zapošljavanja mladih. Problematičnost SOR-a, kako ističe i Živković, proizlazi iz pitanja koliko je zapravo "SOR mjera osposobljavanja, a koliko mjera koja supstituira radni odnos. Problematično je upravo to što se SOR cijelo vrijeme vodi kao mjera obrazovanja, a da u isto vrijeme nije moguće pratiti u kolikoj su mjeri mlade osobe zaista osposobljene, za koje poslove, radi li se o osposobljavanju za jednu konkretnu poziciju ili se na osposobljavanju nauči niz vještina koje će biti korisne na tržištu rada?" Pitanje koje postavlja Živković ostat će neodgovoreno jer područje rada mladih, reguliranje tog rada, kao i odgovornost poslodavca, siva je zona hrvatske tržišne politike u kojoj većinom ispaštaju neiskusni, tj. mladi.

Prosvjed održan 15. rujna pokrenuo je javni diskurs o učinkovitosti SOR-a, ali i indirektno ukazao na društveno stanje u kojem se nalaze mladi – bez perspektive i volje za pobunom. No, toga su postali svjesni oni koji došli na prosvjed, budući da mainstream mediji nisu previše reagirali, a i sam se ministar rada Marko Pavić, koji je sa svojom odborom ušetao u ograđeni prostor, nije previše trudio obratiti prisutnima koliko se trudio dati izjavu pred kamerama. Oduševljenje s prosvjedom pokazali su turisti, slikajući se kraj pozornice i šačice mladih ljudi okupljenih na Markovom trgu – što samo ukazuje na apsurdnost situacije u kojoj se nalazimo. Možda Turistička zajednica u ovome prepozna priliku – reklamirajući prosvjede i nezadovoljstvo mladih kao još jednu turističku atrakciju Hrvatske "pune života".   

Objavio/la martina [at] kulturpunkt.hr 18.10.2017

VEZANE VIJESTI

U nezavidnom, nevidljivom položaju

Piše: Andreja Pančur
Istraživanja o mladima na tržištu rada pokazuju frustriranost, preživljavanje, nedostatak kvalitetnih rješenja, no i nedostatak inicijative prouzročen osjećajem bespomoćnosti.

Za mlade to zemlja nije

Piše: Luka Ostojić
Predviđanje budućnosti društva nije zahvalan zadatak, pogotovo na našim prostorima gdje je čovjek tijekom svog života mogao živjeti u šest različitih država bez da napusti kuću.

Zdravo sjeme promjene

Piše: Ivana Đerđ - Dunđerović
U svojevrsnom vakuumu projekcije društvene budućnosti, sve snažnije odjekuju inicijative koje propagiraju drugačije poglede na načine i ishode odgoja i obrazovanja.