Slojevi zaborava | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Slojevi zaborava

Minuciozno gradeći sliku društveno-političkog konteksta svoje teme, izložba Autocesta Davora Konjikušića u potpunosti nadilazi fotografsku fetišizaciju propadajućih prostora.

Piše: Ivana Pejić

FOTO: Galerija Šira / Facebook

Izložba Autocesta, koja se u sklopu 9. Organa vida održala u Galeriji Šira, nastavak je višegodišnjeg projekta Davora Konjikušića kojim istražuje prostor i različite slojeve značenja autoceste A3, dionice nekadašnjeg Autoputa Bratstva i jedinstva koja je povezivala Zagreb i Beograd. Svojim fotografijama Konjikušić bilježi zapušteno stanje u kojem se danas nalazi jedna od najvažnijih državnih prometnica, a ovom prilikom izlaže i dio prikupljenog arhivskog materijala o njenoj povijesti. Priča o gradnji autoceste započinje neposredno nakon Drugog svjetskog rata, a uključuje omladinske radne akcije kroz koje su tisuće ljudi aktivno sudjelovale u velikom projektu obnove i modernizacije zemlje. Kako sugerira prozorska grafika na izlogu galerije – crvenim slovima ispisana parola "Raditi znači izgrađivati vlastiti san" – fokus ovog postava upravo je pitanje rada i vlasništva, osobnog i kolektivnog, sagledanog kroz različite društveno-političke perspektive. 

I ovu izložbu, kao i Konjikušićeve ranije radove, karakterizira multimedijski pristup, pa tako uključuje projekciju arhivskih fotografija preko dijapozitiva, fotokolaž udarnica i udarnika te zidne novine u kojima bilježi za prostor odlučujuće povijesne sekvence. Prikupljena dokumentacija, fotografska i tekstualna, tako povezuje narativ od početka gradnje i omladinskih radnih akcija, preko ratnih devedesetih obilježenih prekidom tranzita i početkom tranzicije, do današnjih dana kada se pitanje autocesta kao naslijeđenog zajedničkog dobra aktualiziralo pokušajem njihove monetizacije. Kao zanimljiv dokument osobnog iskustva autor izlaže dijapozitive pronađenih predmeta – vlati trave, prašine, kamenčića i smeća – sakupljenih tijekom osam godina rada na projektu, ovdje prisutnih kao materijalni tragovi prostora koji nestaje.

Postav je u pogledu autorske fotografije prilično reduciran, sveden na dva izloška, uz knjigu fotografija na kojima autor bilježi potpuno transformiran prostor, zapuštenu autocestu, devastirana odmarališta i ostale popratne objekte. Izložena na postamentu poput kakvog artefakta, knjiga služi kao svojevrsni prikaz kolektivnog zaborava. Redukcija ovdje ne znači i manjkavost, već doprinosi jezgrovitosti koncepta kojim je Konjikušić uspio zahvatiti različite značenjske razine koje se ovdje ukrštavaju. 

Tematiziranje ispražnjenih, napuštenih prostora pod koje se može podvesti i Konjikušićevo fotografiranje autoceste, posljednjih je godina u umjetničkoj fotografiji sve prisutnije, a popularizacija pokreta poznatog kao ruin photography ili, oštrije, ruin pornography otvara neke zanimljive diskusije. Ovaj tip fotografije odnosi se na prikaz prije svega urbanih, deindustrijaliziranih prostora i napuštenih objekata, a pokrenuo je niz rasprava o ulozi umjetnosti u estetizaciji ruševina i njihovoj fetišizaciji. Osiromašeni gradovi, uništene tvornice i napušteni domovi postaju zanimljivi isključivo kao (ne)atraktivna scenografija, uz izostanak stvarnog interesa za same objekte i želje za razumijevanjem šireg konteksta koji bi objasnio stanje u kojem se nalaze.

Zbog nedostatka ikakvog odmaka kritičari ovu vrstu fotografije smatraju izrazito eksploatacijskom, uspoređujući njenu privlačnost sa senzacionalističkom pornografijom. John Patrick Leary, profesor sa sveučilišta u Detroitu, gradu koji je postao meka za fotografe fascinirane ruševinama, upozorava na zanemarivanje dubokih strukturnih problema koje karakterizira takav pristup. Tvrdi da se njime estetizira siromaštvo bez ispitivanja njegova uzroka, ne pokazuje interes za ljude koji nastanjuju devastirane prostore te romantizira izolirane činove otpora, ne osvrćući se na masovnije pokrete koji svoje djelovanje usmjeravaju prema stvarnoj društvenoj promjeni. Drugi pak inzistiraju na tome da postoje različiti načini posredovanja urbanog i industrijskog propadanja od estetizacije i senzacionalizma. I svakako, postoje primjeri fotografija ruševina koje, osim što dokumentiraju, širim narativom ukazuju na strukturne probleme koji su doveli do njihova propadanja. 

Unutar te podjele Konjikušićev projekt Autocesta sasvim sigurno spada u drugu kategoriju, možda već i samom činjenicom da se radi o projektu koji traje osam godina. No, još važnije, bilježenje trenutnog stanja tek je početna točka u izgradnji šire i slojevitije slike. Minucioznim istraživačkim pristupom, prikupljanjem arhivske građe, fotografija i novinskih isječaka autor rekonstruira dublje društveno-političke odnose koji se mogu iščitati u odnosu spram autoceste. Nekadašnji simbol povezivanja, prostor koji je fizički i duhovno zbližavao dva najveća grada Jugoslavije danas registrira kao brisani prostor. Propadanje infrastrukture koju su kao kolektivno dobro besplatnim radom gradile tisuće ljudi, postaje tako dio priče o tranziciji, o nasilnom prekidu svih relacija između prošlosti i sadašnjosti.

Paradoks se pokazuje tim većim što autocesta nije napušteni objekt. Podcrtava to i ulomak teksta iz 2016. godine, objavljen u zidnim novinama, a na temu rekordnog prometa Hrvatskih autocesta. Navodi se kako je za to izuzetno ostvarenje najznačajnija upravo autocesta A3 Bregana - Zagreb - Lipovac s ukupno 9,3 milijuna vozila i porastom prometa od 8,3 posto. Za usporedbu, autocesta A1 Zagreb - Split - Ploče zabilježila je oko 2 milijuna vozila manje. Apostrofiranjem konkretnih podataka, brojeva, imena i prezimena, institucionalna nebriga razotkriva se kao negacija jednog prostora, fizičkog i simboličkog. U tom smislu Konjikušićev projekt fotografiranja zapuštenog stanja autoceste i njenog devastiranog okoliša predstavlja gestu, kako je naziva teoretičar Vilém Flusser, u kojoj fotografija služi kao ključ za istraživanje društvenih mijena. U svojoj knjizi Filozofija fotografije Flusser ukazuje na to da prijelaz iz tekstualne u vizualnu kulturu prati prijelaz iz industrijskog u postindustrijsko društvo, a ta se promjena društvene paradigme najbolje odražava u mediju fotografije. Analizom njenih estetskih i političkih aspekata možemo tako iščitavati i interpretirati šire društveno-političke relacije.

Fotografije gradnje autoputa jasno ukazuju na to da je on u svojoj ideji bio više od prometnice, bio je to prvorazredni društveno-razvojni projekt, projekt izgradnje moderne, samoupravne socijalističke zajednice. Samo u tom kontekstu može se razumjeti često i romantiziran, neplaćeni težak fizički rad tisuća i tisuća mladih ljudi. Najbolje među njima, udarnice i udarnike radnih akcija, autor prikazuje na zajedničkom fotokolažu, kao svojevrstan spomenik radniku. Pored njega izlaže arhivsku fotografiju sa svečanog otvorenja izložbe Autoput “Bratstvo i jedinstvo” u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu 1950. godine, povodom dovršetka dionice koja povezuje dvije jugoslavenske metropole. Njima nasuprot nalaze se autorske fotografije sumornog, ispražnjenog prostora, kao dokumenti posttranzicijskog vremena. Sučelivši ih ovako, autor naglašava diskontinuitet između dvaju društava, između dvaju vremena - onog prošlog i onog post-nog. 

Ako svojom izložbom Konjikušić rekonstruira jedan utopijski scenarij, intervencija koja se dogodila na izlogu Galerije Šira govori o sadašnjem trenutku i, neki će bez oklijevanja reći, distopiji koju živimo. Naime, nepoznati je autor/ica, pretpostavit ćemo u kasnim noćnim satima, intervenirao/la u prozorsku grafiku, privremeno izmijeniviši nekadašnju radničku parolu u natpis prikladniji aktualnim socijalno-ekonomskim prilikama: "Raditi znači izgrađivati tuđi san". U tom smislu, čini se da nasljeđe jugoslavenskog socijalizma, ovdje sažetog u parolu, danas djeluje poput bačene rukavice. Uz nedvosmisleno isticanje rada kao središnjeg mjesta njegova promišljanja autoceste, Konjikušić se dotiče i pitanja odnosa današnjeg društva prema naslijeđenom zajedničkom dobru. Teško je reći hoće li njegov istraživački projekt u nekom trenutku stići do krajnjeg cilija, no problemi koji se u njemu otvaraju daleko su od svojeg epiloga. 

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 26.09.2017

VEZANE VIJESTI

Intenzivni osjetilni kontrasti

Piše: Anja Tomljenović

Izložba Kamen pada tamo gdje ga baciš kustoskog kolektiva Kulturfolger i Brighama Bakera umjetnički izazovno i zahtjevno kolažira prirodne i artificijelne elemente.

Ja, Poduzeće!

Piše: Bernard Koludrović

Kroz JLM Inc., Jennifer Lyn Morone ukazuje na mogući smjer razvoja korporativnog prava koji će postupno ukidati koncept ljudskih prava kakav danas poznajemo.

Pokušaji uhvaćeni u vremenu

Piše: Bojan Krištofić
Izložbe Screen Present Tense opterećena je prioritetom da se kaže što je moguće više, ali bez puno svijesti o tome kako mediji kojima se obraćamo drugima utječu na naš govor i mišljenje.