Što da se radi s institucijama? | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Što da se radi s institucijama?

Istražili smo kako funkcioniraju tri zagrebačke kulturne institucije: Hrvatsko narodno kazalište, Muzej suvermene umjetnosti i Zagrebački plesni centar.

Piše: Andreja Žapčić

FOTO: Sara Pukanić / Kulturpunkt.hr

Plenum Zagrebačkog plesnog centra i Udruga plesnih umjetnika Hrvatske opetovali su potkraj prošle godine apel Gradskom uredu za obrazovanje, kulturu i sport te Gradskoj skupštini Zagreba upozoravajući na ignoriranje potreba i oduzimanje autonomije plesnim umjetnicima i umjetnicama. S obzirom na to koliko su zadužili kulturu i Zagreb u međunarodnom umjetničkom i kulturnom kontekstu, pitaju se čime su zaslužili tretman kakav gradska uprava ima prema njima? Nažalost, nisu jedini, slične muke muče i druge kulturne institucije u metropoli jer uz nedovoljna sredstva za rad najveći im problem stvaraju nedostatna autonomija upravljanja i netransparentnost donošenja odluka.

Na izostanak primjene demokratskih mehanizama, istinske participacije i transparentnosti te stručnosti s ključnim kriterijem, a to je javni interes, i to ne samo kada je upravljanje kulturnim institucijama riječ, upozorava i Sonja Leboš, analitičarka i kritičarka kulture te predsjednica Udruge za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja (UIII), koju smo pitali kako ocjenjuje kulturnu politiku Grada Zagreba i gdje je u svemu tome javni interes. "Kultura nije i ne može biti odvojena od ostalih politika u društvu. Kritika kulture kao nadgradnje već je poznata stvar, a išla bih i korak dalje: kulturu u punom smislu analiziram upravo kao motor društva, bazičnu strukturalnu potku zajedništva", napominje Leboš i podsjeća da "u svim segmentima društvene proizvodnje smisla, pa i u kulturi, prije svega nedostaju demokratski mehanizmi. I to je globalan problem, ali se mora rješavati na glokalnoj razini".

U čijem bi ritmu trebao plesati ZPC?

Već sedam godina Zagrebački plesni centar čeka da s "plesne periferije" otpleše u javnu ustanovu, međutim, zagrebački gradonačelnik Milan Bandić proljetos je jedini prostor u Hrvatskoj namjenski izgrađen i uređen za ples dodijelio Zagrebačkom kazalištu mladih (ZKM) tvrdeći da je riječ o racionalizaciji poslovanja i ignorirajući pritom plesnu zajednicu i struku, ali i širu javnost. Zbog još jedne u nizu netransparentnih odluka gradskih vlasti, Plenum ZPC-a je tražio poništenje Bandićeve odluke i njegovu ostavku, kao i ostavku ravnateljice ZKM-a. Više od 2500 plesnih umjetnika i građana iz cijelog svijeta, kao i značajne kulturne institucije u zemlji potpisalo je peticiju akcije 'Autonomija plesu', a održavane su i istoimene prosvjedne akcije. Od Grada se opet tražilo osnivanje samostalne javne ustanove za ples u javno-civilnom partnerstvu s javnim natječajem za upravljanje čime bi se spriječilo nasilno i netransparentno dodjeljivanje ovog javnog resursa, odnosno osiguralo dugoročnu zaštitu od komercijalizacije i privatizacije. Pogotovo u svjetlu bojazni da se pripajanjem ZPC-a Zagrebačkom kazalištu mladih možda kani zaobilaznim putem utabati put ukidanju Centra, a da bi taj prostor na atraktivnoj lokaciji u centru grada (ZPC se nalazi u zgradi bivšeg kina u Ilici 10) mogao poslužiti u neke druge svrhe.

Iz Grada, premda šturi u dosadašnjim odgovorima, uporno uvjeravaju da ukidanje nije opcija, a ravnateljica ZKM-a Snježana Abramović Milković, inače koreografkinja koja je bila i na Bandićevoj listi na lokalnim izborima 2013. godine, tvrdi da će ZPC biti namijenjen isključivo plesnim programima premda je vrlo upitno je li dugoročno takvo što pravno osigurano. 

Kad je prostor otvoren 2009. godine, tadašnja gradska vlast, koja je u adaptaciju zgrade uložila 36 milijuna kuna, ustupila ga je bez javnog natječaja na upravljanje Hrvatskom institutu za pokret i ples (HIPP) i naplaćivala mu najamninu. Od Grada i Ministarstva kulture dobivao je sredstva za programe, a od Grada za hladni pogon dodatna, ali ipak nedovoljna sredstva. Ipak HIPP je predano i uspješno radio te se financirao iz EU sredstava i svojih programa te sudjelovao u mnogim međunarodnim projektima i postao dijelom Europske mreže plesnih centara. No, ograničenost resursa ostavila je traga jer nije mogao svima biti jednako na raspolaganju što je izazvalo određeno nezadovoljstvo, a još je u međuvremenu Grad "shvatio" da HIPP, kao i ostale 'kapitalni resursi u kulturi' kojima upravljaju udruge građana, ne može od Grada dobivati sredstava za hladni pogon. Gradski ured za obrazovanje, kulturu i sport usprkos uspješnom upravljanju HIPP-i nije produžio ugovor i odlučio je provesti model integracije sa ZKM-om što su umjetnici uz podršku struke odbacili. 

Kako i za koga Grad gradi kulturu?

Sličnih muka po upravljanju nisu pošteđene ni druge kulturne institucije premda je ono regulirano propisima i podložno jakim mehanizmima kontrole, pogotovo u smislu fiskalne odgovornosti. Grad treba odobriti zaposlenja i investicijska ulaganja, obaviti javne natječaje, a provoditi se mora i financijska revizija te upravni nadzor osnivača. Pri odlučivanju o raspodjeli programskih sredstava Gradu i Ministarstvu kulture pomažu kulturna vijeća kao savjetodavna tijela, ali vrlo je upitno koliko ih čelni ljudi - gradonačelnik i ministar, koji ionako raspolažu i diskrecijskim pravom kod donošenja samostalnih odluka financiranja u određenom iznosu - slušaju dok su EU programi pod povećalom anonimnih evaluatora. Iako Zagreb u odnosu na ostale hrvatske gradove ima pozamašna sredstva, ona u slučaju kulture kopne godinama, pogotovo kada je riječ o programskom dijelu i nezavisnoj kulturnoj sceni, a o razrađenosti stavki u gradskom proračunu i transparentnosti donošenja odluka zagrebački kulturni radnici imaju sve samo ne dobro mišljenje, kao i o činjenici da je kultura utrpana u glomazan ured "između vrtića i nogometa" pokušavajući se probiti iz obruča klijentelizma i netransparentnosti koji su sustavno sastavni dio svim dobrim praksama i upozorenjima na papiru unatoč. 

Ocjenjujući kulturnu politiku Grada Zagreba, Leboš upozorava da je primjerice zadnjih godina pojam participacije potpuno izvitoperen: ''Participacija nije stajanje na ćošku tržnice s blokićem u koji se upisuju odgovori građana koji su uvjetovani samim pitanjem, već je participacija oblikovanje specifičnih procesa, ovisno o problemskom polju, procesa koji teže razumjeti mišljenja, ali i osjećaje, svih ljudi koji sudjeluju u procesu. Interaktivnost je os takvih procesa, odnosno, međudjelovanje i prožimanje ljudskih potencijala i bivstvovanja. Naravno, kroz takve procese treba definirati javni, a to je, istovremeno, i zajednički interes što je kompleksno''.

''Nažalost, većina ljudi više ne vidi zajednički interes kao bitnu odrednicu zajednice, već se oslanjaju na zamjenske štake koje im se spremno pružaju: konzumacija, nacija, religija ...  samo su neke od tih štaka koje propovjednici neokonzervativnih i neoliberalnih kateheza pružaju ljudima koji su često izgubljeni i u obilju, a kamoli ne u neimaštini koja nije počela jučer. Hrvatsko društvo bačeno je na koljena već onda kada smo okrenuli glavu od prvih sugrađana koje smo zatekli kako kopaju po smeću'', upozorava Leboš.

Neodgovarajući sustav vrednovanja projekata i programa u kulturi, nedovoljna ulaganja u razvoj nezavisne kulture, potreba za boljom raspodjelom financijskih sredstava potpore za programe i projekte u kulturi, neuravnoteženost ponude i potražnje, nesrazmjer ulaganja u razvoj kulturnih programa visoke kvalitete u odnosu na programe koji zadovoljavaju minimalne kriterije provedbe, neki su od problema pobrojani čak u Strategiji kulturnog i kreativnog razvitka Grada Zagreba 2015-2022. pri čemu je ironično što bi do tog dokumenta teško i tko zna kada došlo da se Zagreb nije odlučio kandidirati za Europsku prijestolnicu kulture (EPK). 

Kao važan stup za upravljanje društvom Leboš ističe transparentnost – "sve račune na sunce" i to za sve segmente društva, pa i za kulturu. "Kada je sve svima dostupno, nitko neće moći uvjeriti građane da netko u kulturi živi kao bubreg u loju, a bez stvarnih zasluga'', dodaje.

FOTO: Sara Pukanić / Kulturpunkt.hr

''Grad Zagreb je tzv. 'Croatian capital', dakle središte birokratske i svake druge moći pa i one simbolične, koju emanira upravo kulturna proizvodnja. Već godinama trubim i da je neodrživa situacija gdje Zagreb ima proračun za kulturu (ili bilo što drugo!) kao svi drugi gradovi u RH zajedno. Od tog proračuna masu novca odlazi također na crkvu, razne tamburaške orkestre u kojima se djeci gura tamburicu i onda kada bi oni možda radije svirali električnu gitaru, dakle, na djelu je ogromna represija, a mi, slobodnomisleći ljudi, nismo dovoljno organizirani i povezani. Ključna riječ političkog djelovanja u narednom periodu mora biti: solidarnost. I to ne samo solidarnost s istomišljenicima, već šira društvena fronta solidarnosti, pa i u kulturi, sa sviješću o prožimanju kulture sa svim segmentima društvene proizvodnje smisla. Samo tako ćemo definirati javni, odnosno zajednički interes građana Zagreba i Republike Hrvatske'', smatra Leboš promišljajući javni interes.

Hoće li MSU opet trebati misu?

Bitku za EPK Zagreb je izgubio, ali je na kulturnom polju tijekom dugogodišnjeg mandata njegov gradonačelnik vodio čitav niz ratova, pri čemu su neki od najupečatljivijih oni za Muzej suvremene umjetnosti (MSU) i Hrvatsko narodno kazalište (HNK), a vezani upravo za manevriranje sredstvima i postavljanje ljudi na čelna mjesta tih dviju kulturnih institucija financiranih novcem građana. Teško je zaboraviti kakva je trvenja izazvala podjela oko osnivačkih prava i financiranja Muzeja, vrijednog oko 400 milijuna kuna, uz 20-ak milijuna kuna godišnjih troškova, kojemu je Grad Zagreb osnivač i financijer. Naime, Gradska skupština je 2010. odbila gradonačelnikov prijedlog o prijenosu dijela osnivačkih prava nad MSU-om s Grada Zagreba na Republiku Hrvatsku i o uređivanju međusobnih prava i obveza osnivača prema kojemu je Zagreb trebao imati 51 posto, a država 49 posto udjela u osnivačkim pravima Muzeja. Sve to ne bi li se uspjelo osigurati njegovo stabilnije financiranje nakon što je ionako u njegovu izgradnju, koja je od samog početka bila obilježena kontroverzama, potrošena pozamašna svota novca. K tome, propitivalo se i kvalitetu izgradnje, kao i vrijednost i kvalitetu fundusa te upravljački kadar što su dobrim dijelom otvorena pitanja i danas godinama kasnije. 

No i nakon što su Gradu "ostala" upravljačka prava, a time i dobar dio problema, natezanje nije stalo, kako Grada i države, tako i unutar Grada, a po pitanju raspodjele snaga unutar Upravnog vijeća MSU-a jer je Gradska skupština tražila da u Vijeću sjedi troje gradskih predstavnika te jedan predstavnik države i jedan zaposlenik dok su se Vlada i gradonačelnik dogovorili da po dvoje daju Grad i država te još jednog zaposlenici Muzeja. Naposljetku se u Upravno vijeće biralo troje članova – dva od strane Grada, a jedan iz Stručnog vijeća Muzeja, a danas u Muzejsko vijeće, koje ima pet članova, tri člana imenuje Grad, jednog bira Stručno vijeće Muzeja iz svojih redova, a još jednog biraju svi radnici. Njegov je sastav bio od velike važnosti. Grad kao osnivač MSU-a na prijedlog Vijeća donosi odluku o imenovanju čelne osobe Muzeja, a oko čijeg se izbora također potrošilo dosta riječi u zagrebačkim kulturnim krugovima s obzirom na to da je na čelu Muzeja zavidan niz godina ravnateljica Snježana Pintarić. Pintarić je na tom mjestu od 1998., a prije nekoliko godina je ponovno izabrana unatoč čestim kritikama zbog nedovoljno ambicioznih i ziheraških programa. Upravno vijeće, naime, njezin program nije prihvatilo iz prve, a tada je bila i jedina kandidatkinja, no podršku Vijeća, čiji je sastav u međuvremenu još jednom bio promijenjen, kasnije je dobila na ponovljenom natječaju kada je imala i dvije protukandidatkinje. U pozadini kritika se pritom provlačilo i navodnu političku povezanost; naime, u MSU je došla u vrijeme vladavine HDZ-a, a kasnije joj se spočitavalo da je Bandićev kadar, pogotovo s obzirom na nekoliko rošada u Upravnom vijeću koje joj je naposljetku dalo podršku, doduše, ne jednoglasnu, a kao plus joj se redovito bilježilo vođenje Muzeja bez dugova. 

Upravo financije, a MSU se financira iz proračuna Grada Zagreba i Ministarstva kulture te vlastitih prihoda (prodaja ulaznica, iznajmljivanja prostora, prodaje suvenira u Muzejskoj suvenirnici i drugo), te sponzorstava i donacija, i sama ravnateljica najčešće navodi kao "najizazovniji problem". Dok su troškovi poslovanja sve veći, sredstva osnivača svake su godine manja pa je važno da Muzej ostvaruje vlastita sredstva čiji je udio tijekom 2014. i 2015. u ukupnom poslovanju iznosio više od 25 posto. Što se pak tiče sponzorskoga dijela, ali ne ulazeći detaljno u problematiku privatnog sponzoriranja javnih umjetničkih zbirki, prije dvije godine dogodila se, kako su upozorili sami zaposlenici MSU-a, posve neadekvatna komercijalizacija Muzeja o kojoj struka nije pitana i za koju su doznali iz medija. Riječ je bila o izlaganju zlatnog pokala FIFA-e u MSU-u čime je umjesto propitivanja proizvodnje iz radionice profesionalnog nogometa došlo do njegova nekritičkog hvalospjeva, upozorili su tada kustosi, a u zraku je ostalo pitanje je li čin uprave bio možda posljedica nekog pritiska ili zahtjeva osnivača i financijera MSU-a? Sve skupa bilo je zapravo dodatni komadić u mozaiku priče oko financiranja kulture u javnom interesu građana, koje je ranije nerijetko bilo metom propitivanja aktera nezavisne scene, ali nakon što je izgrađena nova muzejska zgrada u Novom Zagrebu, za koju se svojedobno zbog cijele sage oko njezine izgradnje išlo i na "dijelom ironičnu, a dijelom i iskrenu" Misu za MSU, u javnosti je izostala javna rasprava, uz par izuzetaka, o tome kakav MSU je potreban i kako bi njime trebalo upravljati. 

HNK nakon agonije traži budućnost

Koliko se poštuje mišljenje struke i onih na koje se ono odnosi te javnosti, pogotovo ako se (ne) poklapa s mišljenjem onih koji odluke donose, moglo se, između ostalog, pratiti i kroz prijepore oko financiranja i imenovanja intendanta zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta (HNK), kazališta kojeg su nazivali i "kamencem u bubregu" i reliktom 19. stoljeća s obzirom na model djelovanja. Financije su stalna boljka, a intendanta su prema Zakonu o kazalištima zajednički birali Ministarstvo kulture i Grad Zagreb, suosnivači kazališta, država s udjelom od 51 posto i Grad s udjelom od 49 posto. No, 2013. došlo je do neslaganja tadašnje ministrice kulture Andree Zlatar Volić i zagrebačkog gradonačelnika oko kandidatkinje i nekoliko neuspješnih natječaja za intendanticu HNK. U napetoj situaciji prvi čovjek Grada uvjetovao je i 40-ak milijuna kuna kojim Grad Zagreb financira program HNK dok se ponovno ne stvore uvjeti za zajedničko upravljanje kazalištem nakon što ministrica nije uvažila prijedlog Grada da po isteku mandata v.d. intendanta kazališta ostane Ana Lederer. Naposljetku je Vlada predložila, a Sabor usvojio izmjene i dopune Zakona o kazalištima kojima je određeno da intendanta zagrebačkog HNK, u slučaju da ministar kulture i zagrebački gradonačelnik nakon provedenog javnog natječaja ne utvrde zajednički prijedlog, imenuje i razrješava Vlada na prijedlog resornog ministra te da se na isti način imenuje i v.d. intendanta, ali bez natječaja. Same izmjene u javnosti nisu dočekane s oduševljenjem, a njihovi kritičari upozoravali su da treba mijenjati cjelokupan Zakon, i to u demokratskoj proceduri i kroz široku javnu raspravu.

FOTO: Roberta F. / Wikipedia

Kultura kao motor društva za proizvodnju smisla

Ključan problem upravljanja institucijama, pa i kulturnim, često je nestručnost, a još češće potpuna nemobilnost unutar hijerarhijski ustrojenih modela upravljanja, upozorava Leboš: ''Naprimjer, pogledajte samo kulturne centre: prije POGON-a, koji je hibridan model kojim upravljaju Grad Zagreb i Platforma udruga Operacija Grad, Zagreb je imao 13 kulturnih centara. Imala sam tu čast, ali i odgovornost, da budem članica Vijeća za kulturne centre u jednom mandatu, više nego dovoljnom da shvatim koliko su pozicije čelnih ljudi: 1) uvjetovane više politikantskim (dakle, to nije politika kad se na čelo institucija stavljaju ljudi koji su odgovorni samo svojim nadređenima, umjesto i prije svega da svojim postupcima odgovaraju čitavoj zajednici), a manje stručnim kriterijima;  2) da se u Zagrebu, kao i u RH, trguje radnim mjestima, te da je to, nažalost, gotovo osnovni model zapošljavanja kojim se upravo učvršćuju feudalni modeli upravljanja, a što u konačnici rezultira da, recimo, Bandić već 10 godina upravlja gradom kao da se radi o njegovom privatnom posjedu; 3) da ti čelni ljudi jednom kada zasjednu na te pozicije, s obzirom na to da živimo u društvu u kojem je rad jeftin, a u kulturi ga treba i konstantno samostalno generirati (upravo kroz proizvodnju smisla), ne izlaze iz tih fotelja, odnosno grčevito se drže istih''. 

''To je neodrživo. Ljudi trebaju cirkulirati u javnim institucijama, sve pozicije moraju imati tu komutativnu kvalitetu, i nitko ne bi trebao, osim rijetkih, ali odista vrlo rijetkih iznimki, biti na jednoj poziciji ni 10 godina, a kamoli doživotno'', upozorava Leboš, koja prvim korakom u smjeru mogućih rješenja vidi preustroj svih demokratskih mehanizama koje su Bandić i njegova administracija, odnosno prvenstveno pročelnici i savjetnici, koje se u javnosti godinama sumnjiči za razne kriminalne aktivnosti, a neki imaju i sudske repove, devastirali te je potrebno (re)definirati javni interes u svim segmentima društvenog života. Kultura, zaključuje Leboš, ''u svemu tome ima vitalnu funkciju, ali naše veze s drugim segmentima su prerezane ili se održavaju na aparatima. Govorim kao analitičarka i kritičarka kulture, ali i kao kulturna praktičarka jer sam se sama okušala u raznim domenama umjetničke i kulturne proizvodnje, s manje ili više uspjeha. Ponovno uspostavljanje društvenih veza, nadilaženje, da upotrijebim taj još uvijek važeći sociološki termin, anomije, bit će dug proces, ali nije nemoguće''. 

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 31.12.2016

VEZANE VIJESTI

Pogled unatrag: godina u izvedbenim umjetnostima

Piše: Hana Sirovica
I ove godine nizom predstava naše kazalište obrađuje rat te se izborom tema više obraća prošlosti, što na svoj način rezonira s trenutnim preokupacijama u hrvatskom javnom prostoru.

Raslojena poimanja kulture

Piše: Ana Abramović
Tema obrazovanja za profesionalni rad u kulturi može se sagledati i kao dio šire teme rada i zaposlenosti u kulturnom sektoru, koja ionako izmiče sustavnom istraživanju.

Pogled unatrag: godina u vizualnim umjetnostima

Piše: Bojan Krištofić
Pregled upamćenog u umjetnosti i vizualnoj kulturi, unatoč ograničenju na lokalni kontekst, otkriva dinamiku koja itekako zrcali, prati pa i određuje međunarodne trendove u tom polju.