Što je ostalo od revolucije? | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Što je ostalo od revolucije?

Iako je, nadovezujući se na bujanje antikapitalističkog raspoloženja, serija Mr. Robot postala udarna popkulturna senzacija, njeni nastavci ne uspijevaju pratiti vrhunsku prvu sezonu.

Piše: Tonći Kožul

Mr. Robot, 2017.

Kad se pojavio početkom ljeta 2015, Mr. Robot je u roku od nekoliko epizoda postao serija o kojoj svi pričaju. Zgrabio je zeitgeist za gušu nadovezujući se na kamene temeljce milenijalnog kanona poput Fight Cluba i Američkog psiha, kao i na post-Occupy bujanje antikapitalističkog raspoloženja. Odlikovao se specifičnim, hladno kubrickovskim vizualnim stilom koji ga je na prvu izdvajao od ostatka televizijske produkcije. Imao je Ramija Maleka, nekadašnju dječju sitcom zvijezdu koja je oborila sve s nogu u ulozi Elliota Aldersona, blazirano-paranoičnog borca protiv pokvarenog sistema. Imao je zanimljivu, uzbudljivu priču o srazu hakerskog Davida (Elliotova grupa Fsociety) i korporativnog Golijata (E Corp, ili kao što ga nazivaju naši junaci - Evil Corp). A kad je u jednom od centralnih trenutaka prve sezone gotovo pa preslikao jedan od centralnih trenutaka Fight Cluba, popratio je to instrumentalnom obradom Where Is My Mind? Pixiesa, pjesme koja je većina ljudi poznata iz ikonske završnice Fight Cluba; u nekoj inferiornijoj seriji to bi bio tragikomični vrhunac potkradanja filma kojim je "inspirirana" - ovdje je bio dojmljivo drzak izraz autorske samouvjerenosti, arogancija s pokrićem. Jeli smo Mr. Robotu iz ruke.

A dvije godine kasnije? Jesen je, i kreće treća sezona Mr. Robota. Malo tko priča o njoj. Tu i tamo netko na društvenim mrežama pita je li to čemu, na što se javi pokoji od rijetkih preostalih fanova: "Okej, da, istina, treba istrpjeti tih prvih par epizoda, ali nakon toga opet postane dobro, kunem se, ne lažem, sto posto, vjerujte mi, MAJKE MI!" Komentar dobije jedan do dva lajka. Sezona prolazi, više ne komentiraju ni najzagriženiji fanovi. Seriju koja je prije samo dvije godine bila udarna popkulturna senzacija - sada više nitko ne šljivi.

Što je pošlo po krivu?

Nerijetko ćete čuti kako su TV-serije romani našeg doba. Ta se predodžba ustalila s usponom produkcije američkih kablovskih kanala, koji su polagano napuštali model procedurala - ilitiga policijskih, pravničkih i sličnih serija čija je svaka epizoda po manje-više istoj špranci te se svaka može gledati zasebno, bez nekog posebnog predznanja o prijašnjim epizodama  - te su se sve više okretali serijama s radnjom koja se kontinuirano provlači i razvija kroz čitave sezone. Uz procedurale je lakše pustiti mozak na pašu pa ostaju najunosniji (NCIS čak i u reprizama višestruko nadmašuje gledanost praktički svake prestižne kablovske drame), no u međuvremenu se pokazalo da itekako postoji i tržište za serije koje nagrađuju redovito i pozorno praćenje, kod kojih epizode nisu poput roto-romana koji se zgrabe na kiosku nego više nalik poglavljima knjige. Koje se gutaju kao romani.

Što ne znači da autori takvih serija dižu ruke od gledatelja koji ih ne gledaju od početka. Dapače! Kroz uvodnu epizodu, recimo, druge ili treće sezone obično se potrude nenametljivo sumirati najbitnije od onoga što se dotad dogodilo, tako da i oni koji su se tek uključili pohvataju glavne konce. Što je također, naravno, od koristi i starim fanovima: neki ususret novoj sezoni iznova pogledaju stare sezone, ali većina najvjerojatnije ipak ne, pa im malo podsjećanja svakako dobro dođe.

Uvodi u kasnije sezone su jedna od stvari po kojima se raspoznaju serije koje ozbiljno igraju na duge staze, jer povratak u njihov svijet je poput ponovnog susreta s najboljom prijateljicom s kojom se niste vidjeli dugo vremena: prvih nekoliko minuta bude možda malo čudno i nelagodno, no odmah potom se opustite i raspričate, najnormalnije, kao da ste zadnji put na kavi bili prošlog tjedna, a ne prošle godine. Ali Mr. Robot, nažalost... nije takva serija. 

Iako me ohladio s drugom sezonom koja je provela malo previše vremena u Elliotovoj glavi, trećoj sam pristupio s najboljom voljom, i željom da se priče o povratku u formu pokažu istinitima - samo da bi prve dvije epizode proveo s upitnikom nad glavom, muku mučeći da razaznam tko tu što pije, a tko plaća. Što ono bješe Elliotova "faza 2"? Da li je to samo Elliotov projekt, ili je još netko uključen? Gdje je Tyrell? Radi li on sad ono s Elliotom, ili protiv njega? A čekaj, za koga sad radi Angela? Da li je ona sada pozitivka, ili negativka? Je li prešla na mračnu stranu, ili podriva E-corp iznutra? Ima li to neke veze s onim nečim što je bilo s njezinom mamom, ili što već? A E-corp i Dark Army, jesu oni suparnici ili suučesnici? Itd, itd, itd. A najgore je što treća sezona na većinu tih pitanja odgovara i s "da", i s "ne"! Mr. Robot se pretvorio u seriju u kojoj istovremeno svi šuruju sa svima - i svatko protiv svakoga. 

Mr. Robot je, ukratko, serija koja ne zna više što bi sa sobom. Serija bez svrhe i cilja. Dobro, ajde, njezin je autor Sam Esmail od početka govorio kako je u glavi isplanirao snimanje pet sezona (ovog tjedna je, uzgred budi rečeno, službeno naručena četvrta) pa vjerujem da sve skupa vodi nečemu, ali... čemu točno? U prvoj sezoni je sve bilo jasno: imaš hakere kao junake, imaš veliku korporaciju i kapitalistički sistem kao zlikovce, i hakersku revoluciju kao cilj koji je na kraju sezone bio ostvaren. A sve poslije se vrti oko toga da će sistem kooptirati svaku revoluciju i iz nje izaći još jači nego prije, dok će oni najranjiviji samo još više najebati... Što jest potencijalno dobar materijal za neku drugu seriju smještenu u taj svijet, s nekim drugim likovima, možda čak i nekom drugom djecom koju je revolucija pojela - ali ne i za seriju koja se i dalje vrti oko Elliota i ekipe, koji evo već dvije sezone nisu načistu bi li trebali i dalje djelovati protiv sistema ili ne, je li njihova revolucija bila smislen čin ili samo šteta koju trebaju popraviti, bi li piškili ili bi kakali.

Sigurno ste pokoji put u životu gledali neki film u kojem glavni junak i junakinja nakon niza peripetija završe skupa, i svi su živjeli sretno do kraja života, bla bla, a vi se zapitate: hmmmm, pa jesmo li baš sigurni da su stvarno živjeli sretno do kraja života? Što je bilo s njima nakon odjavne špice? Jer zaljubiti se i završiti skupa, to može svatko, no održati vezu ili brak je već posebniji izazov - i što ako bi se ispostavilo da je bijeg iz ralja korzikanske mafije ili potraga za ukletim smaragdom Angkor Vata mačji kašalj u odnosu na peripetije zajedničkog života? Mr. Robot je zoran primjer kako određene priče završavaju u određenom trenutku s razlogom. Jer priča mora imati i glavu i rep, i ponekad jednostavno moramo prihvatiti kako su svi živjeli sretno do kraja života, jer ako i nisu - to je već za neku drugu priču.

I tako, Mr. Robot se pridružio Kućanicama, Orphan Blacku, Veronici Mars, Scandalu, Revengeu, Battlestar Galactici, Damageu, Masters of Sex, The Affair i nizu nebrojenih drugih naslova u panteonu serija koje jesu imale više sezona... ali im nijedna, jebiga, nije bila do koljena prvoj. Za razliku od humorističnih serija, koje se često zahuktaju tek u drugoj ili trećoj sezoni jer im obično treba vremena dok se razvije komičarska kemija između glumaca a scenaristi tu kemiju detektiraju i upregnu - dramske se serije ipak prije svega zasnivaju na priči, na onome što autori imaju za reći. I koliko god da to što imaju za reći bilo zanimljivo ili zabavno - toga najčešće zapravo i nema toliko puno, i nerijetko se ispuca već u prvoj sezoni.

Pa bih, umjesto romana, predložio jednu drugu analogiju - da na serije katkad gledamo kao na bendove. Jer, hajde, nemojmo si lagati: većini bendova je prvi album ujedno i najbolji koji će ikada snimiti! Jest da kasnije postanu bolji, iskusniji i podmazaniji glazbenici, ali većina bendova manje-više sve što ima za reći kaže na prvom albumu: sve nakon toga je samo rafiniranje i glancanje već utvrđenog, a autorska i sviračka zrelost naposljetku ispadnu slabom nadoknadom za izgubljenu energiju i svježinu.

I da dobro, normalno da ćemo najviše slaviti kreativno najplodnije bendove i izvođače kojima su muze desetljećima šaputale u uho, svakog Davida Bowieja i svaku Kate Bush i sve te Rolling Stonese i Saint Etienneove, isto kao što ćemo i najviše slaviti dramske serije koje su bez bitnijih posustajanja uspješno otrčale višesezonske maratone, Mad Manove, The Wireove, Breaking Badove i Leftoverse. No opet, u svijetu glazbe ima mjesta i za slavljenje pojedinačnih albuma bendova koji mimo toga nisu ostavili bogznašto pamtljivo za sobom, dok serije sa samo jednom vrhunskom sezonom obično ostaju tek fusnote u kanonu - unatoč brojnim slučajevima kada ta jedna sezona nije bila ništa manje fantastična od najboljih sezona najboljih serija koje držimo na najuzvišenijim pijedestalima. 

Pa eto, ako ništa drugo, molio bih bar zaseban kanon za one season-wondere, i molim da Mr. Robotu oprostimo glavinjanje u kasnijim sezonama i da ga pamtimo po njegovim najboljim danima. Mr. Robot je mrtav, živio Mr. Robot!

Objavio/la martina [at] kulturpunkt.hr 15.12.2017

VEZANE VIJESTI

Ovalni nered

Piše: Tonći Kožul

Nakon početnog odmaka od uobičajenih prikaza američke visoke politike, serija Scandal zapetljala se u histrionske monologe i nespretne pripovjedne klišeje.

I bogati, sebični, razmaženi plaču

Piše: Tonći Kožul

Serija Transparent najbolja je kada antipatičnu sebičnost njenih privilegiranih protagonista u drugi plan gurne njen introspektivni ton, vizualna poetičnost i plastični dijalozi.

Moj galaktički dida i ja

Piše: Tonći Kožul

Iako je dio njenih fanova nepodnošljiv, Rick & Morty je pametna, egzistencijalistička serija koja propituje uvjerenje genijalnog glavnog junaka kako mu ni do čega nije stalo.