Što je život, a što umjetnost | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Što je život, a što umjetnost

Radovi izloženi u sklopu četvrte i pete epizode izložbe Janje moje malo stavljaju se u međuodnose, naglašavaju, negiraju i potiho komentiraju jedni druge.

Piše: Anja Tomljenović

Mladen Stilinović, Eksploatacija mrtvih, stan Softić

Serija izložbi Janje moje malo – Sve što vidimo moglo bi biti i drugačije posvećena je Mladenu Stilinoviću, umjetniku koji je ironično, a opet pronicavo i u pravoj mjeri, te aktivno komentirao društvenu zbilju ovih prostora, prateći mijene uzrokovane prijelazom iz jednog političkog sustava u drugi, od sedamdesetih godina 20. stoljeća naovamo. Za organizaciju serije izložbi koja se simultano odvija u više manjih alternativnih galerijskih prostora u gradu zaslužan je međunarodno priznat kustoski kolektiv Što, kako i za koga/WHW u suradnji s Kathrin Rhomberg. Kustosice su posegnule za umjetničkim radovima iz bečke kolekcije Kontakt, zbirke neovangardne, konceptualne i postkonceptualne umjetnosti srednje, istočne i jugoistočne Europe. Upravo je konceptualna umjetnost u sedamdesetima poslužila kao poligon za Stilinovićevo formiranje u jednog od najznačajnijih suvremenih umjetnika ovih prostora. 

U tijeku je četvrta epizoda koja, u maniri prethodnih, želi osigurati vidljivost heterogenim umjetničkim praksama od šezdesetih naovamo. Radi se o razdoblju razgranjavanja autoreferencijalne umjetnosti s tendencijom propitivanja poznatog svijeta i društvenog poretka. Pojavom postmoderne teorije i kritike stvoreno je zaleđe za procvat suvremene umjetnosti. U ovoj seriji izložbi, što je njena osobita vrijednost, umjetnici otvaraju problematiku marginaliziranih i tabuiziranih tema poput seksualnosti, starenja i smrti, odnosa prema tijelu i ulogama institucija. Želeći rasvijetliti ono što je za širu javnost ostajalo u mraku, najčešće iz ideoloških razloga, kroz sve epizode provlači se pitanje pozicije moći i društvene uvjetovanosti pojedinca jer, kako znamo, vladajući politički režimi uvijek su s blagim prijezirom gledali na bilo kakvu vrstu umjetničke slobode.

Pitanje prostora, njegove političnosti, značenja i reprezentacije, kontinuirano se prelijeva i u četvrtu epizodu. Prostor postaje okvir za izložbene narative, uključujući potpunu transformaciju prostora Galerije Nova, prostor u svojevrsnom napetom mirovanju u stanu Softić, klasičan modernistički prostor bijele kocke u Galerijama Forum i Miroslav Kraljević te repliku vrlo dobro poznatog prostora u Institutu za suvremenu umjetnost. 

Stan Softić politički je najnabijeniji prostor i postoji u vremenu između nečijeg dolaska i odlaska. Sav namještaj prekriven je bijelim plahtama, što isprva izaziva osjećaj nelagode i čuđenja, naprosto jer se takav postav inače ne očekuje. Međutim, u kustoskom kolektivu WHW ne radi se konvencionalno, što je i rezultiralo stvaranjem scenografije za razvijanje političkog narativa na zidovima građanskog stana s pogledom na Jelačićev trg. Pri ulasku u stan čeka vas Stilinovićeva Eksploatacija mrtvih, koju se teško obuhvaća letimičnim pogledom i jednoznačnom interpretacijom. Ona je, u svakom smislu, veća od vas. Osim što magično privlači svojom formom, rasporedom i kolačima kao sastavnim dijelom kompozicije, nameće višeslojnost kao jedan od glavnih aduta. Stilinović se istovremeno obračunava s tradicijom konstruktivizma, suprematizma i geometrijske apstrakcije te umirućim znakovima koji gube svoje značenje u sutonu socijalističke Jugoslavije. Postavljen u novom kontekstu političke suvremenosti i odnosa lijevo-desno, i danas je taj rad itekako aktualan.  

Osim izazova iščitavanja djela, postavljeni su i oni fizički. Naime, pri prolasku stanom, zamjećujete televizor na podu na kojemu se vrti nešto što nalikuje na španjolsku sapunicu. Neki će vjerojatno ostati razočarani kad shvate da se ne radi o najnovijem nastavku njihove omiljene telenovele, već o videoradu Sanje Iveković. Također, želite li pogledati film Neše Paripovića, pripremite se na provlačenje između namještaja i zida do kraja hodnika. Ne preporučuje se dugotrajno gledanje ukoliko ste i mrvicu klaustrofobični. Bilo kako bilo, vrlo efektno i kreativno. Mapa crteža Partizani Đorđa Andrejevića Kuna posebno je zanimljiva jer je pronađena u knjižnici stana. Bacite li pogled prema trgu, iz distancirane pozicije stana, sjetite se svih revolucionarnih događaja u tom prostoru, i posljedično, utjecaja na oblikovanje današnjeg hrvatskog društva. Možda se radi o poveznici s kojom se nije otpočetka nužno računalo, no zasigurno dolazi kao lijep okidač za promišljanje. 

Na tragu Stilinovićeve ideje u Eksploataciji mrtvih, reaktualizirana je Posljednja futuristička izložba slika 0,10 Kazimira Maljeviča u Institutu za suvremenu umjetnost. Originalno postavljena u Petrogradu 1915. godine, gdje je uključila poznato Maljevičevo djelo Crni kvadrat, na posjetitelje je trebala utjecati svojim duhovnim smislom, ne toliko radikalnom formom. U katalogu izložbe priloženo je fiktivno Maljevičevo pismo u kojemu govori kako ne može umrijeti, budući da nastavlja biti inspiracija drugim umjetnicima. Maljevič traga za boljim, čišćim, uzvišenijim svijetom, što se u pozadini podcrtava videoradom Rabiha Mrouéa, suvremenog libanonskog umjetnika, gdje rušenje stare kuće simbolizira rušenje zastarjelih tradicija. 

U Institutu je izložen i rad Gorana Trbuljaka Ja, Ben, potpisujem sve koji se kontekstualizira uz njegov katalog. Međutim, puno je zanimljivija Trbuljakova samostalna izložba u Galeriji Forum temeljena na jednoj slici Vlade Kristla iz ciklusa Pozitivi, nastaloj 1961. godine. Jedna slika postala je svojevrsna studija slučaja za proučavanje odnosa između umjetnika i režima, s obzirom na to da Kristl, zbog svoje nonkomformistične prirode, nakon zabrane prikazivanja jedne političke satire napušta Jugoslaviju i više se nikada ne vraća. 

Matična galerija kolektiva WHW radikalno je promijenila svoj izgled. Galerija Nova pretvorena je u tamnu komoru u kojoj se prikazuju filmovi egzistencijalističkog karaktera Josefa Daberniga. U filmu River Plate depersonalizirani subjekti lijeno provode vrijeme uz rijeku u napuštenom industrijskom pejzažu. Film WARS nastavlja motiv svojevrsnog beznađa i lutanja, prikazujući vlak u kojemu radnici moče krpe u kantama, čiste pod, čekaju goste, dosađuju se i gledaju u daljinu... Jedino se, sudeći po zvuku gibanja po tračnicama, vlak kreće u nekom smjeru. Kakva prekretnica. Nakon što ste uzbuđeno i znatiželjno prolazili kroz dosad spomenute postave, ovaj vas nekako uspori. 

Ako se to i dogodilo, šetnja do Galerije Miroslav Kraljević će vas otrijezniti. Ondje vas čekaju autori mlađe generacije Ana Vuzdarić i Marko Gutić Mižimakov, naklonjeni suvremenim tehnologijama i uvođenju virtualne stvarnosti u izložbeni narativ. U prostoru istovremeno minimalističkom i pomalo futurističkom, autori potiču na interakciju s posjetiteljem, motivirajući na otkrivanje Aninih priča kojima možete pristupiti putem QR kodova ili Markovo simulirano postojanje u prostoru galerije. Vjerojatno zvuči zagonetno i komplicirano, ali ovako se barem ne otkriva previše. Zanimljiv detalj su infantilno olovkom ispisana slova na zidu u shemi osnovnoškolske pisanke, čime je ostavljen pisani trag kao podsjetnik na Stilinovićev umjetnički rukopis. Uključivanjem mlađih autora, stvorena je lijepa sinergija između starije i novije generacije suvremenih umjetnika. 

Nakon ovog kraćeg pregleda, može se zaključiti kako je navedene galerije poželjno posjetiti više puta. Zaista nije klišej ako kažem kako ćete svaki put uočiti nešto novo, primijetiti kako se radovi stavljaju u međuodnose, naglašavaju, negiraju i potiho komentiraju jedni druge. Uostalom, svaki put kada ste u centru Zagreba, možete otići u jedan od prostora, budući da je centar grada za vrijeme trajanja ciklusa Janje moje malo postao nezaobilazan punkt za upoznavanje sa suvremenom umjetnošću koja istovremeno upire prstom u teme pred kojima još uvijek prečesto zatvaramo oči. Jedna od posebnosti, ujedno svakako i prednost, alternativan je karakter prostora uključenih u ovaj projekt, s besplatnim ulazom i lakom dostupnošću i otvorenošću za širu publiku. Iako živimo u konvencionalnom društvu koje se još uvijek divi uljima na platnu ili mramornim skulpturama s kraja 19. i početka 20. stoljeća, već je iznenađujuće velik broj ljudi prepoznao kvalitetu projekta koji fizički udaljene lokacije ujedinjuje u koherentnu idejnu cjelinu. U tolikoj mjeri da više niste sigurni što je život, a što umjetnost – ono što je svojim likom i djelom utjelovljivao i Mladen Stilinović. 

Četvrta epizoda serije izložbi Janje moje malo traje do 25. ožujka. Peta epizoda projekta već je održana, i to u formi dvodnevnog seminara na temu Što nakon kolekcioniranja?

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 10.03.2017

VEZANE VIJESTI

Paljba iz svih sredstava

Piše: Bojan Krištofić
U zagrebačkom Pogonu Jedinstvo privodi se kraju izložba "Geniale Dilletanten" koja prikazuje fragmente njemačke supkulture osamdesetih uvelike određene fenomenom post-punka.

Audio vodstvo: Janje moje malo

Autorica: Željana Karlović

Darko Šimičić, istraživač u Institutu Tomislav Gotovac, proveo nas je kroz dio izložbe projekta u organizaciji kustoskog kolektiva WHW.

Pogled unatrag: godina u vizualnim umjetnostima

Piše: Bojan Krištofić
Pregled upamćenog u umjetnosti i vizualnoj kulturi, unatoč ograničenju na lokalni kontekst, otkriva dinamiku koja itekako zrcali, prati pa i određuje međunarodne trendove u tom polju.