Tanatističko-metafizičke kontemplacije | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Tanatističko-metafizičke kontemplacije

Glazba Tropic of Cancer, projekta američke glazbenice Camelle Lobo, filmična je, turobna i spartanski aranžirana.

Piše: Antonio Pošćić

FOTO: Karla Jurić

Film Lilya 4-ever švedskog sineasta Lukasa Moodyssona jedan je od onih što se gledaju s grčem u želucu, s potisnutim saznanjem da se neljudski miljei i nadljudske agonije njihovih zatočenika, istovremeno nezamislivi i bolno stvarni, nalaze svuda oko nas. Tako će beznadnu Moodyssonovu protagonisticu Lilyu, žrtvu raspadajućeg društva i laki plijen trgovine ljudima, zaglušujuća okrutnost svijeta podjednako opsjedati i u Sovjetskom Savezu i u Švedskoj, lišavajući je pritom bilo kakvog utočišta ili mogućnosti konačnog bijega. Jedino će centralni, snoliki dio filma ponuditi fragmente mizerne i lažne nade u sveopćem crnilu. No optimizam tih scena, simplificirano filozofsko vaganje između suicida i ideje da je u svijetu ipak vrijedno preživljavati, samo će podcrtati konačni, tragični kraj heroine u kojemu sretniji ishodi ostaju stvar fantazije.

Upravo će mučne repeticije tih segmenata Zadranin Matija Nonković iskoristiti kao pozadinu za ambijentalno-nojzerski nastup njegova solo-projekta Late Dinner. Gotovo kaleidoskopska izmjena inherentno sirovih kadrova na platnu pretvara Nonkovićevu muziku u efemerni soundtrack dok valovi atmosferičnih i abrazivno-bučnih elemenata utapaju daške svjetline u neizbježnoj, egzistencijalnoj depresiji. Riječ je o izričaju koji djeluje poput downerima suspregnutog power noisea dok se njegova agresija prelama i pretvara u pasivni otpor i tihi krik. Pa kad se na samom kraju nastupa taj urlik zbilja i manifestira, ne čudi da se javlja u formi izmučenog, bijesnog growla.

Za razliku od svoje predgrupe, projekt američke glazbenice Camelle Lobo Tropic of Cancer bavi se jednom drukčijom, stiliziranom i privilegiranom vrstom patnje. Njen je zamišljeni film noarovske vrste, zavodljiv i misteriozan, ali prožet samotnim tragedijama svakodnevice i tupilom stvarnosti. Iako će se u svom opčinjavajućem stilu omeđenom nijansama darkwavea, popa i krhotinama post-punka opasno približiti estetskoj ispraznosti kanadskog synth-dua Essaie Pas i asketizmu techna legendarne Gudrun Gut s jedne strane te pretjeranoj afektaciji Lyncheve muze Chryste Bell s druge, njezina se glazba postavlja iskreno i autentično. U svom radu Lobo zato ne prepoznaje slatkoću nostalgije, optimizam budućnosti, ni realizam sadašnjosti, već se okreće bezvremenskoj, introvertnoj transgresiji gotičarske naravi.

Nastupajući s Taylor Burch iz benda DVA DAMAS, koja ju najčešće prati na električnoj gitari i sintesajzerima, Lobo četrdesetminutni nastup gradi slažući turobne, spartanski aranžirane skladbe — pretežno s posljednja dva izdanja, Restless Idylls i Stop Suffering — progonjene monotonim ritmovima i reskim, ali toplim, obavijajućim sintesajzerima. Riječ je o minimalističnom zvuku u kojem reverb i opori elektronički efekti ispunjavaju koncertni prostor gusto poput dima dok se kroz njega probija fascinantni glas Camelle Lobo koji djeluje inertno i indolentno u svojoj raspršenoj ekspanziji. U svakom se od komada pritom priziva zatomljena plesnost kao atavizam snažnijih postpankerskih crta iz bendova ranijeg djelovanja u obliku dua s Juanom Mendezom. No ta je plesnost sada nusprodukt koji na skladbama poput recentne When the Dog Bites u potpunosti iščezava, a čije mjesto zauzima šugejzerska saturacija plaštom ambijentalne buke.

Distanca koju Lobo i Burch demonstriraju na pozornici te suzdržanost u izvedbi ostavljaju dojam da sviraju poglavito za sebe, a zapravo pojačavaju emocionalnost i složenost ispodpovršinskog spleena. Njihov je nastup inficiran beznadnom romantikom i tanatističko-metafizičkim kontemplacijama koje stoje skrivene u zamamnim melodijama tamnih tonova. Poput junaka romana Henryja Millera po kojem je projekt imenovan, poput Lilye, unutar sumornosti Tropic of Cancer šulja se pritajena požuda za životom u destruktivnim uvjetima. No za razliku od Lilye koja nema luksuz uživanja u slatkim patnjama već je prepuštena čistom teroru, Millerov bohem i Lobo prihvaćaju tu u konačnici benignu dekadenciju svijeta te u nju u potpunosti uranjaju, uživajući u boli koju donosi. Zato kraj nastupa i tišina koja će uslijediti nakon posljednjih odjeka gitarskog treštanja iz pojačala nose flegmatičnu, gotovo optimističnu notu.

Iako je kraj izvedbe Tropic of Cancer zazvučao poput točke, a ne zareza, svojim je nastupom večer dostojno nastavio i zaokružio DJ-duo Tajga&Tundra. "Rigidno prilagodljivi naravi događaja", kao što sami sebe opisuju, demonstrirali su zanimljivi i prikladni set zaobljenijeg i pristupačnijeg zvuka, ali sa zadržavanjem oštrine svoje uobičajene tendencije ka eksperimentalnijoj elektronici.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 29.05.2017

VEZANE VIJESTI

Dekonstrukcije klupskog zvuka

Piše: Ivna Franić

Autechre možda nisu na kreativnom vrhuncu karijere, ali njihov utjecaj, kao i utjecaj Russella Haswella, posljednjih godina sve više odjekuje eksperimentalnom elektroničkom glazbom.

U potrazi za ljudskošću

Piše: Ivna Franić

Zavod za eksperimentalni zvuk u KSET-u je predstavio Heather Leigh, američku muzičku eksperimentatoricu koja svoju estetiku gradi na tek dva elementa: glasu i pedal steel gitari.

Čovjek iza zavjese

Piše: Antonio Pošćić
Tim Hecker izuzetno je hermetičnim nastupom u Močvari dokazao, doslovno i figurativno, da njegov rad zbilja nije moguće povezati s idejom podilaženja širem auditoriju.