Teatralizacija Cirkusa | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Teatralizacija Cirkusa

Problematizirajući neke od aspekata suvremenog kazališta, Festival novog cirkusa koji se održavao u Zagrebu od 10. do 18. studenoga, uvrstio se u red jednog od najzanimljivijih izvedbeno-sce

Piše: Andrej Mirčev

"Odotustila", V. Walo i K. Hakkaraienen
Nizom propratnih aktivnosti i raznovrsnih sadržaja realiziranih kao radionice cirkuskih vještina Circus Factory u MM centru, strip izložba Komikaza u galeriji Sc-a, projekcija filma Stéphane Nota Pogledi na cirkuske umjetnosti u Francuskoj te dva partija, fenomenu cirkusa pristupilo se i izvan samog predstavljačkog okvira, koji se sastojao od 5 predstava. Relativno mali broj izvedbi, organizatori su pravdali manjkavim budžetom i vrlo zahtjevnim produkcijama. Međutim, za razliku od ostalih festivala (Eurokaz, Tjedan Suvremenog plesa i Festival svjetskog kazališta) koji zbog izdašnijeg budžeta mogu ugostiti puno više predstava, Festival novog cirkusa pokazao je da bit nije u kvantiteti predstava, već u kvaliteti onog što se publici može ponuditi. U tom smislu, zagrebačka je publika mogla vidjeti neke od najvažnijih i najrecentnijih cirkuskih umjetnika, čije vještine podjednako plijene ljubitelje cirkuskih atrakcija, ali i sve one koji vole kazalište. Kao kazališna forma, novi se cirkus razvio proteklih desetljeća, transformacijom iz oblika pučke zabave u izvedbeni oblik, koji, ne samo da je ravnopravan ostalim izvedbenim formama, već pregnatno regenerira umrtvljeno tkivo mimetičkog i dramskog teatra. Nastajući u jednom međuprostoru akrobacije, spektakla i izrazite vizualnosti, predstave Novog cirkusa odražavaju potrebu suvremenog kazališta za dijalogom s multimedijalnim tehnikama koje, osim što doprinose usložnjavanju izražajnih sredstava, destabiliziraju onu naizgled čvrstu granicu između kazališta i filma, stvarnosti i iluzije.

Preciznost čekanja
Festival je otvorila finska predstava Odotustila, autorskog tima Ville Walo i Kalle Hakkaraienen, za koji brojni kritičari tvrde kako je riječ o najboljem Novom cirkusu europskog sjevera.

Scenski se mehanizam ove predstave koncentrira oko situacije čekanja. Banalna svakodnevica biva preobražena u maštovitu igru u kojoj dominira precizan suodnos dvojice izvođača, čije neprekidne "selidbe" iz jednog, realnog kazališnog prostora u drugi prostor video projekcije stvaraju čudesnu napuklinu u percepciji. Naizgled diskontinuirani prostori, počinju se sažimati u jedan jedinstveni prostor; taman kada pomislimo da je izvođač nestao sa scene, mi ga vidimo na video projekciji. Ti prostorno-vremenski lomovi dodatno bivaju osnaženi žonglerskom izvedbom, koja se pretvara u mađioničarsko zavođenje percepcije jer se na trenutke čini kao da loptica kojom se izvođači igraju, prkosi gravitaciji, krećući se suprotno od njezine sile. Uz izvanrednu koordinaciju pokreta i preciznost izvedbe, ono što doprinosi uspješnosti ove predstave, ogleda se u nekim vrlo duhovitim dramaturškim rješenjima koja predstavu dodatno obogaćuju dozom lakoće i humora. Tako će u jednom od zadnjih prizora, jedan od izvođača na scenu stupiti zbunjenog pogleda s maketom željeznice i vlakom koji se vrti u krug oko njegove glave. Nakon toga će uslijediti pljesak. Izvođači će se pokloniti, ali to neće biti kraj. Predstava se završava video projekcijom u kojoj vidimo izvođače kako stižu na kolodvor. Čekanje se okončava putovanjem i stapanjem kamere s anonimnom masom koja stoji na tramvajskoj stanici.

Jedan od uobičajenih prigovora upućen suvremenoj kazališnoj praksi, odnosi se na nedovoljno transparentan komunikacijski sustav na relaciji izvođač-publika. U slučaju neverbalnog kazališta, plesa ili performansa, taj je prigovor moguće shvatiti kao simptom nedovoljno definiranog i artikuliranog jezika koji još uvijek nije postao jasan širem auditoriju, već je rezerviran isključivo za one pojedince kojima kazalište bilo da je struka, bilo da je strast. U slučaju predstave Odotustila međutim, taj se prigovor mora odbaciti kao neosnovan. Iako nema niti jedne izgovorene riječi, situacije i poruke toliko su jasne da funkcioniraju poput niza fotografija kojima ne treba objašnjenje. Sve se svodi na iščekivanje, očekivanje i bijeg u imaginaciju protiv čekanja.

Disciplina prisutnosti
Predstava koja je zatvorila Festival, 9,81 Erica Lecomte-a iz Francuske, direktno je konfrontirala centralni motiv i moto festivala; djelovanje zemljine teže i moguće strategije iskoraka. Kao i u slučaju finske predstave, izvedba se događala unutar izdiferenciranih i jasnih vizualnih okvira, koji su dodatno eksponirali virtouznost te kazališnu scenu približili likovnom i filmskom mediju. Fluidna dramaturgija Lecomteovog sola, koncentrira se oko problema vertikalnog i horizontalnog gibanja, pokušavajući ocrtati osnovne moduse kretanja aviona i temeljnih životnih ciklusa. Ovaj poznati francuski zračni akrobat, izvodi svoju intrigantnu koreografiju podjednako dobro na zemlji, kao i u zraku. Ono što fascinira u njegovoj izvedbi, naročita je lakoća i scenska prisutnost tog tijela. Sve se događa bez imalo napora i rezultira nekom čudesno vitalnom energijom, koja je u osnovi svakog živog organizma. Evociranjem životinjskog svijeta kroz video projekcije riba i zvukove ptičjeg cvrkuta, taj se motiv uzdiže na univerzalnu razinu, funkcionirajući gotovo kao mitski ples koji je upisan u početak svijeta i svemira. Trenuci u kojima- prkoseći gravitaciji- umjetnik trči uz metalnu šipku, stvaraju osjećaj narušavanja prirodnog zakona te potpune slobode pokreta. Izbalansirani ritam izvedbe koji se pojačava u maštovitoj svjetlosnoj igri, koju stvara kaotično kretanje raznobojnih tekućina izloženih svjetlu grafoskopa i na vizualnom planu "pripovijeda" o nomadizmu kao svojevrsnoj pobuni protiv reda, discipline i jasno definiranih struktura. Pa ipak, upravo je nevjerojatna disiplina Ericovog tijela ono što nam uprizoruje slobodu, ali ne slobodu od neke sputanosti, već slobodu koja se ostvaruje u povezivanju tijela i duha.

Još od umjetnika performansa, koji su radikalno doveli u pitanje mimetičko ustrojstvo dramskog kazališta, ideja prisutnosti predstavlja onu mjeru uspješnosti kojom se vrednuje kvalitetu neke izvedbe.

U tom smislu, akcent se stavlja na tijelo izvođača koje više ne ustupa svoju površinu tekstu, već postaje ravnopravni atribut scenske igre. Međutim, upravo je predstava 9,81 pokazala da pomak u vrednovanju tijela i tjelesnosti biva nemoguć ukoliko se ne promisli i specifična disciplina kojom se ono mora osvijestiti. Stoga i ne treba čuditi zašto kazalište svoju vitalnost traži u cirkusu, u toj spektakularnoj i začudnoj umjetnosti, koja - kako nam je to dokazao i Festival novog cirkusa - upravo djeluje na nedefiniranoj granici između iluzije i stvarnosti, discipline i anarhije, umjetnosti i pu(č)ke zabave.

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 28.11.2005