Kulturoskop Intervju

<

Thru’ these Architects Eyes

Dejan Kršić temeljito razmatra ovogodišnju prezentaciju Hrvatske na 12. međunarodnoj izložbi arhitekture u sklopu Venecijanskog bijenala.

Piše: Dejan Kršić

Da sumiramo: pravog koncepta tu uopće nema, o teorijskom diskursu da i ne govorimo. Iz intervjua s autorima je vidljivo da tu nema neke posebne teorijske dubine, sve je u formi, svjetlu koje se probija kroz mrežu i zasniva se na mutnim metaforama (brod / teret / oblak / gustoća...). "Prostorni crtež u armaturnoj mreži" ustvari nije u nikakvoj čitljivoj vezi s morem i brodom. Takva konstrukcija je sigurnije, a s podjednakim efektom, mogla biti izgrađena i na čvrstom kopnu. U dilemi da li je paviljon nositelj sadržaja ili sam sadržaj, arhitekti kontinuirano inzistiraju da je sam paviljon sadržaj. Polovicom sedmog mjeseca, otprilike mjesec dana pred otvorenje Bijenala, još nije postojao koncept same izložbe, a na zahtjev da paviljon tokom cijelog Bijenala stoji u Veneciji, suočavaju se s problemom da je sve na njemu čisti efekt bez ikakvog sadržaja, pa tu masu željeza treba dodatno oživjeti nekim aktivnostima koje bi potaknule te "susrete u arhitekturi", pa se nabacuju spasonosne ideje da "some friends" čitaju poeziju, sviraju, izvode performanse ... Umjesto jasnog problematiziranja neke teme – a nažalost, problema povezanih s arhitekturom, urbanizmom, javnim prostorom nam ne nedostaje – imamo samozadovoljnu autoreferencijalnost, fascinaciju "čistom formom", "sexy atmosferom", oduševljeno mantranje naziva armaturne mreže (Q385) i tehničkih podataka koliko slojeva (49, smanjeno na 42) i tona (32) ima. Ako to, nažalost, već ne znaju, drugovi arhitekti bi konačno morali shvatiti: kao što se znanje ne mjeri u poslovičnim kilogramima mozgova, tako se niti težina ideja ne mjeri u tonama. 

I upravo tu iskosa prilazimo do bitnog nesporazuma hrvatske arhitekture, kulture i kulturne politike, koji ovaj krah u gotovo laboratorijski čistom obliku pokazuje. Zlatnim lavovima naše arhitekture, mladim urbanim ekspertima veoma se lako ismijavati s primitivizmom političke elite, tih raznih Milasa, barba Luka, čak i samog financijera Biškupića, na zagrebačkom nivou Bandića i njegovog kulturmeštra Ljuštine, splitskog Keruma... Oni se, kako saznajemo iz novina koje smatraju to relevantnom informacijom, druže s neuobičajeno kulturnim tajkunom Emilom Tedeschijem i njegovom suprugom, arhitekticom dakako, koji umjesto da posjećuju  thompsonovske derneke i sinjsku alku, financiraju Pipse i odlaze na Venecijansko bijenale. Za razliku od onih političkih primitivaca u razvezanim kravatama, kojima ni skupa odijela u koja su jučer uskočili ne mogu pridati kultiviran look, oni su naravno obrazovani, informirani, govore strane jezike, nepretenciozno ali skupo odjeveni, i dok ispijaju svoje dobro ohlađene vrhunske berbe s visoka gledaju na one s kojima se moraju dogovarati o svojim mega-projektima. Međutim, oni sami su proizvod te političke klime. Njezina čeda. Djeca pretvorbenog kapitalizma. Izraz kulturne logike kasnog tuđmanizma. Ne samo kao dobitnici u jednom trenutku tranzicije, u pukom klijentelističkom smislu, zato što njihovi arhitektonski uredi uglavnom žive od velikih (para)državnih narudžbi (sportske dvorane, muzeji, rive, škole, vrtići, POS, spomen područja...), reprezentativnom arhitekturom (p)održavaju sliku vlasti i daju vidljivu formu moći kapitala. Oni u praksi dijele istu spontanu ideologiju. Naravno, zasigurno se razilaze u pitanjima ukusa i lifestylea, ali u dubini isto im je shvaćanje arhitekture kao ideologije. Kad čitate intervjue s arhitektima svako malo u njima probija lagana doza anti-intelektualnog prezira prema akademskom diskursu, aktivističkom petljanju "civila" koji staju pred buldožere i kamione, sustavnom donošenju regulatornih urbanističkih planova koji bi sputavali neobuzdane kreativne proplamsaje njihovih prostornih vizija kao i neutaživa žudnja da se sagradi nešto opipljivo, po mogućnosti veliko. Povremeno se u intervjuima koje je za potrebe projekta s autorima vodio Marko Golub nazire da su i oni sami svjesni niza problema, pitanja, neriješenih situacija, problematičnosti tretiranja arhitekture na bijenalnim izložbama, odnosa naručitelja i realizacije ... a opet, je na kraju srž Just Do It ideologije na djelu, znaju što čine a ipak to čine, i u tome je njihova osobna tragedija. Kao što na nivou kulturne politike ministar Biškupić (ne kao puki pojedinac nego kao sinegdoha političke kaste, HDZ, SDP, IDS, svejedno...) ne može ići dalje od ideje izgradnje monumentalnih, reprezentativnih zgrada za institucije nacionalne kulture (MSU Zagreb, planovi za muzeje u Rijeci, Puli, Vukovaru, snovi o dolasku nekog Guggenheima ... lanac prekapacitiranih sportskih dvorana diljem zemlje, novi stadioni...), tako niti krema naše arhitekture ne razmišlja puno dalje od "realizacije". U neobjašnjivom trenutku iskrenosti decenijski zloduh zagrebačke arhitekture i urbanizma definirao je to kao "lokacijsku arhitekturu" – svaka ideja urbanizma i socijalne uloge arhitekture je napuštena – odnosno prepuštena marginalnim udrugama arhitekata, otkačenim pojedincima i skupinama aktivista. Vodi se oštra borba za maksimalnu izgradnju neke parcele u visinu i širinu, bez puno razmišljanja i razumijevanja životnih potreba korisnika, građana ... To je pokazatelj da identitarne politike (nacije, nacionalne kulture, reprezentacije...) lijepo, bez ikakvih problema, idu ruku pod ruku s rizomatskim, fluidnim strukturama suvremenog globaliziranog kapitala. Obje imaju i zajedničkog neprijatelja čijem su uništenju posvećene - javnu kritičku sferu. Transparentnost zgrada - paviljona ili korporativnih poslovnih zgrada, svejedno - ne služi samo da radnike/stanovnike drži pod kontinuiranom stvarnom i simboličkom prismotrom, u nekim suvremenim verzijama Panoptikona, već i da maskira apsolutnu neprozirnost struktura globalnog kapitala.

S jedne strane, na primjeru Cvjetnog prolaza jasno se pokazalo da velik dio tih medijski eksponiranih arhitekata ne razumije ideju javnog prostora (da shopping centri nisu javni prostor!), da su im etički parametri savitljiviji od paviljona, a s druge, na primjerima od prve "obnove" Cvjetnog trga preko splitske Rive, pa do zagrebačke Arene, da je arhitektura u svojoj naravi "totalitarna" – jednom kad je to izgrađeno, kocke su bačene, i građani, korisnici se tome, htjeli ne htjeli, moraju prilagoditi. Upravo zbog toga bi arhitekti u svojoj djelatnosti morali biti izuzetno socijalno, kulturno pa i ekonomski osjetljivi. U protekla dva desetljeća simboličke i stvarne neoliberalne betonizacije, u tom barbarizmu čelika, tehno-betona, refleksnog stakla i leksana, naši arhitekti tranzicije – i političari i arhitekti i njihove strukovne udruge – bili su "u korak" sa svjetskim trendovima. Jedino što nisu uočili da su se proteklih godina, barem od početka ekonomske krize, stvari na toj ipak kulturnoj sceni, svjetskoj sceni koja se bavi promišljanjem smisla i uloge arhitekture, stvari lagano promijenile. Kako je to u tekstu o Venecijanskom bijenalu formulirao kritičar Guardiana Justin McGuirk, zgrade nisu tu da bi njihove slike i nacrte arhitekti stavili u svoj portfolio i odjurili po novu narudžbu, njihov smisao nije da arhitekti izraze svoju osobnost.

Poput ovogodišnjeg dobitnika Zlatnog lava za životno djelo, megaslavnog Rema Koolhaasa, samozatajni je britanski grafički dizajner Derek Birdsall naglašavao da dizajn treba shvatiti kao strukturiranje onoga što već postoji a ne kao neko nategnuto stvaranje efekta i privida novog po svaku cijenu, dok je (samo)shvaćanje dizajnera kao egocentričnog Autora koji izražava svoju osobnost smatrao "nezadovoljavajućim u praksi, efemernim po svojim efektima i u konačnici čak tragičnim". Možemo poslije svega biti sretni što je jedina žrtva paviljona ostao probušeni balon nečijeg napuhanog (nacionalnog) ponosa i da nestabilna ruzinava konstrukcija sa svojih 30-ak tona prilično oštre željezne armature od nekih nesretnih posjetitelja željnih "kontemplacije, događaja i susreta sa istraživačkom arhitekturom" nije napravila mljeveno meso pa je tako barem tragična konačnica izbjegnuta. Ostala je farsa.

U svom "autorskom" shvaćanju arhitekture autori paviljona očito nisu bili spremni u potpunosti kreativno surađivati sa stručnjacima drugih specijalizacija. Davnih 60-70-ih godina Vojin Bakić, kipar a ne arhitekt, je s čitavim timom stručnjaka sagradio fascinantni Spomenik pobjedi naroda Slavonije u Kamenskoj. Monumentalna skulptura, asimetrične konstrukcije raširenih metalnih krila uzemljenih u jednoj točki minimalnog presjeka, pozicionirana na vrhu brda, morala je biti otporna na niz aerodinamičkih opterećenja. Kad su 90-ih pripadnici HV-a – zbog tog kulturnog zločina do danas neoptuženi i neprocesuirani – odlučili uništiti taj antifašistički spomenik, morali su ga tri puta minirati da bi ga konačno uspjeli srušiti. Osim o njihovom minerskom amaterizmu to svakako svjedoči i o čvrstoći konstrukcije. 

Ako je u današnjim tehnološkim uvjetima 15 perjanica hrvatske arhitekture nesposobno napraviti konstrukciju približne veličine 19 x 9 x 5,5 m a da pod vlastitom težinom u kretanju ne kolabira, možemo se samo iskreno nadati da svoje građevine na kopnu projektiraju daleko pažljivije. Presmiješna izjava selektora Modrčina koji je u jednom od prvih nastupa otprilike rekao da je udruženi arhitektonski tim savladao sve prepreke, ali more, eto, nije mogao, podsjeća na onu Kerumovu, kad se urušio dio kompleksa bivše tvornice "Nada Dimić" (još jednog skandala tranzicijske urbane zapuštenosti), da su oni Dalmatinci, navikli graditi na čvrstom kamenu a da je u Zagrebu tlo meko, pa se eto, dio zgrade neočekivano srušio.

 

***

Ovo je samo jedno od poglavlja teksta Splav meduze. Kako biste pročitali tekst u cijelosti pogledajte i ostala poglavlja:


  • A
  • +
  • -
Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 08.09.2010
Ulogirajte se ili registrirajte da biste dodali komentar

KOMENTARI

Komentiranje ovog članka nije moguće