Tjedan tradicionalne alternative | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Tjedan tradicionalne alternative

Radovi Marka Jovića i Nike Mihaljevića ukazuju da je programu osječke Barutane u ovom trenutku nužan oštriji zaokret ka suvremenim umjetničkim praksama.

Piše: Ivana Đerđ - Dunđerović

Niko Mihaljević, FOTO: Kristina Marić Kia

Već je odavno poznato kako je prostor koji na kulturnom polju zauzima osječka nezavisna scena vidljiv tek sitnozorom te kako je u očekivanoj rekapitulaciji osječke kulturne godine teško ispisati tekstove lišene repetitivne lamentacije ili bilo kojeg oblika komentatorske malodušnosti. Naime, zemljopisnim punktovima izvan slavonskog videokruga teško je objasniti kako je u ovim geografskim širinama moguće uočiti tek treptaje kulturnoga djelovanja i pokušaje autorskih iskoraka čija se egzaltiranost uglavnom razlije u jednokratnim projektima koji nikada ne prerastu u umjetnički kontinuitet. U gradu se po inerciji održavaju ustaljene manifestacije koje krovno nose kulturne institucije (a kojima održavaju svoju proračunsku validnost) te koje se rijetko povezuju s udrugama ili organizacijama u realizaciji novih projekata i aktivnosti. Razlog izostanka ozbiljnijih suradnji možemo tražiti u financijskim stavkama, birokratskim peripetijama ili nesklonim vremenima, ali on je zapravo najvidljiviji u ljudskome deficitu jer ovome gradu kronično nedostaju ljudi čije ideje nemaju politički i interesni predznak, točnije ljudi kojima nije tek cilj egzistirati na platnoj listi, već raditi, isprobavati te inovativno doprinositi kulturnoj mikrozajednici.

Inicijative koje se i dogode nose entuzijastični pojedinci i odredive su isključivo kao privatna gesta koju ne podržava baš nitko izuzev obitelji, prijatelja i poznanika; jedna takva umjetnička gesta dogodila se prošloga mjeseca, a pokrenuo ju je Mario Matoković koji je organizirao rezidencijalni boravak novosadskog fotografa Filipa Bojovića u svojoj kući i uz podršku svoje obitelji. Iz tjedne umjetničke rezidencije proizašla je fotografska izložba održana u Matokovićevu ateljeu koja prikazuje detalje osječkih ulica i kvartova. "Domaćin" planira nastaviti s ovom praksom ugošćujući one umjetnike s kojima dijeli bilo umjetnički senzibilitet bilo područje umjetničkog interesa. Ovdje je, dakle, riječ o samofinancirajućem projektu, a slična sudbina, čini se, čeka i ostale udruge koji pokušavaju realizirati kulturne programe. Naime, umjetnička organizacija POPUP ove je godine realizirala tek četiri programa (od toga su dva ostvarena kao naslovi Osječkog ljeta kulture te su iz tog izvora i financirani) za razliku od prošlogodišnjih sedam, a na popisu programa javnih potreba u kulturi Grada Osijeka moguće je pronaći tek pet udruga, odnosno organizacija čiji je proračunski saldo uistinu minoran. Od tih pet udruga jedna se bavi tradicijskom kulturom (Šokačka grana), jedna je marketinška agencija (Ypsilon), a preostale tri (spomenuti POPUP, Mali Nemo i M-art) vode sizifovsku bitku za opstanak. O potpunoj gradskoj strateškoj dezorijentiranosti kada je kultura u pitanju, najbolje svjedoči činjenica kako su sredstva na području audiovizualne djelatnosti podijelili spomenuti Ypsilon za održavanje portala essekeri.hr te Kinematografi za program Ciklusi sjećanja, dok su u fiskalnoj stavci urbane kulture, kulture mladih i novomedijske kulture sredstva pripala Muzeju Slavonije (za program Doktori za baštinu), Kinematografima (za radionice medijske kulture za školarce) te udruzi Mali Nemo za književne tribine. Što je u spomenutom nizu novomedijska kultura uistinu je teško odgonetnuti.

U zatečenoj kulturnoj deskripciji osječke scene udruga M-art već 17 godina prometejski njeguje kako nezavisni kulturni profil tako i upornost koja ne podilazi varijabilnim umjetničkim konceptima i koja uspijeva trajati unutar spomenutih proračunskih akvizicija. Istina, prije tri godine kompromisno je pristala svoje programe održavati unutar Muzeja likovnih umjetnosti, ali se ta odluka pokazala dobrim i praktičnim izborom koji joj je osigurao kontinuitet i uvjete kakve do tada nisu imali. Njihova se suradnja nastavlja i u realizaciji Performance Art Festivala (koji Grad podupire s 2000 kuna) i programu Barutane (čiju realizaciju financijski osigurava isključivo Ministarstvo kulture). Iz takvog dugog i kvalitetnog trajanja proizlazi i svojevrsna odgovornost koju ova udruga ima na anemičnoj osječkoj kulturnoj sceni jer joj se baš nitko drugi (bilo pojedinac bilo skupina) nije ni približio u kontekstu kulturnog aktiviteta i kakvoće. No, upravo ta stožerna pozicija daje nam za pravo ustvrditi kako je vrijeme za ampulu svježe krvi u programskom i idejnom smislu jer njihovo posljednje izdanje, program Barutana 017 ostavlja dojam prepisivačkog i predvidivog koncepta.

Naime, sedmodnevni niz ovogodišnjeg programa započeo je 2. studenog projekcijom radova Tomislava Gotovca i uvodnim predavanjem Darka Šimičića, a okončan je 8. studenog predavanjem Ivana Paića koje je pratilo izbor antologijskih hrvatskih eksperimentalnih filmova. Riječ je o čestim sudionicima ovoga programa, a teme o kojima su govorili već su nekoliko puta pomno analizirane, ponavljane i interpretirane u okvirima Barutanina programa čime je ukinuta mogućnost ikakve recepijentske znatiželje i iznenađenja. Osim toga, svoje mjesto u programu i ove godine ponovo pronalazi autorski projekt Ksenije Zec koja i posreduje u dolasku kazališne izvedbe Folk Acts u kojoj glumica Nataša Dangubić i kafanska pjevačica Višnja Vitas usiljeno i anakrono propitkuju odnos visoke i niske umjetnosti, glume i pjevačkog nastupa, lijepe književnosti i turbofolka. Ovaj populistički projekt Saše Božića i Petre Hrašćanec primjereniji je nekom pučkom festivalu i velikom auditoriju nego intimističkom galerijskom prostoru i programskom konceptu nezavisna predznaka, a spomenuti dojam pri tome oštro odbacuje implikacije o bilo kakvoj vrsti umjetničkoga elitizma.

Dakle, uz očekivane naslove, ovogodišnja Barutana ne ostavlja prostor suvremenijim umjetničkim izričajima i imenima, već ostaje u sigurnu zaklonu tradicionalnog izvaninstitucionalnog opozicionizma koliko god ova kovanica paradoksalno zvučala. Jer ako se netko toliko dugo i uporno kreće uzvodno, onda valjda pristaje na tu vječnu dinamiku kretanja, oponiranja i široke prakse uvijek novog propitkivanja uvriježenih mišljenja i vrijednosti. Posljednje izdanje Barutane to ne čini; ono igra na sigurnu kartu nudeći ikonografske, ali višestruko viđene radove koji bi trebali poslužiti tek kao temelji na kojima treba graditi neke nove umjetničke konstrukcije, a ne kao autokratske umjetničke vrijednosti. Ukratko, ovom je programu nužan oštriji zaokret ka suvremenim umjetničkim tendencijama i izričajima jer samo na taj način može opravdati svoje postojanje i značaj kakav je stekla u turobnom kulturnom pejzažu opisanom na početku ovoga teksta.

Naznake tog novog smjera možda su skicirane tek u jednome dijelu ovogodišnjeg programa - u danu koji je ponudio zvučnu izvedbu Marka Jovića te zvučnu instalaciju Nike Mihaljevića. Zanimljivo, riječ je o studentu i profesoru (obojica su na studiju medijskog dizajna pri Sveučilištu Sjever u Koprivnici), no njihovi su radovi realizirani u posve različitim umjetničkim kodovima dok im je idejna platforma posve oprečna i teško usporediva. Marko je Jović mladi umjetnik koji se već nekoliko godina razvija na međunarodnoj sceni baveći se eksperimentalnim noiseom. Njegov je rad još uvijek slabo interpretiran u nacionalnim okvirima i na određeni način pripada novim umjetničkim formatima o kojima se nedovoljno i izuzetno sustezljivo piše. U svome rodnome gradu ovoga se puta predstavio zvučnom izvedbom Povratak drugačijega pamćenja u kojoj proizvodi kompoziciju raznolikih zvukova koji gradiraju od mimetičkih prirodnih i ugodnih tonova do visokih registara na granici teško slušljive kakofonije i buke. Izvedba ostavlja dojam psihodeličnog iskustva, njezina kompozicijska linija izgrađuje se i stupnjuje da bi u konačnici pružila zanimljivo iskustvo koje upotpunjuje vizualna, jednako psihodelična komponenta. Za mnoge je to novo umjetničko iskustvo (u mnoge se ubraja i potpisnica ovih redaka) koje svakako treba pokušati interpretirati i konzumirati iznova iz jednostavnog razloga što otvara neke nepoznate percepcijske rukavce i, možda, sasvim drugačija tumačenja osjetilnih manifestacija. U svakom slučaju, ova je izvedba drugačije, ali opet indikativno urbana kao i prošlogodišnje Jovićevo predstavljanje koje je osječkoj publici ponudilo fotografske i video radove izuzetno zanimljive atmosfere i tona.

Možda je upravo ta odrednica urbanoga ono što povezuje Jovićev i Mihaljevićev rad u sklopu ovogodišnje Barutane. Naime, Niko Mihaljević grafički je dizajner, post-konceptualni umjetnik i dizajner vizualnih komunikacija koji je predstavio svoju zvučnu instalaciju naslovljenu Dürum organum: Horses on beaches of Uludag and the girl from Wild things. Riječ je o radu kojemu je prethodio dvogodišnji rad Dürum Saturdays, svojevrsna gastronomska ekskurzija u kojoj je tijekom dvanaest subota Niko s prijateljima posjećivao kebab restorane u nizozemskom Arnhemu te, uz degustaciju, snimao razgovore i uobičajene zvukove tijekom tih posjeta. Kao rezultat tih junk food putešestvija nastao je "zvučni roman" sačinjen od transkripata zvučnih zapisa i pridruženih fotografija zabilježenih tijekom tih subota. Spomenuto je djelo poslužilo kao palimpsest drugome projektu i svojevrsnoj razradi ove hedonističke priče. Naime u instalaciji Dürum organum: Horses on beaches of Uludag and the girl from Wild things Mihaljević je tim zvučnim zapisima iz kebab restorana pridružio zvuk spontane instrumentalne izvedbe na orguljama zagrebačke crkve sv. Franje Asiškog čime je potencijalno otvorio brojne slojeve tumačenja ovog prividnog zvučnog kontrapunkta.

Iz transkripta ove instalacije vidljivo je kako ćaskanje o banalnim i "nebitnim" temama u opuštenoj atmosferi može dobiti jednu novu dimenziju ukoliko joj se pripiše drugačiji zvučni okvir. Naime, pojedini dijelovi dokoličarskog razgovora na neobičnoj podlozi moćnog zvuka orgulja izrastaju u dijalog dramske, gotovo filmske napetosti bez obzira na temu o kojoj govore. Svjetovno, urbano i opušteno nije u suprotnosti sa sakralnim, tradicionalnim i elegantnim zvukom proizašlim iz crkve; naprotiv, te se dvije zvučne matrice na trenutke, zahvaljujući autorskoj montažnoj intervenciji, iznenađujuće ironijski sljubljuju i prožimaju stvarajući pri tome neočekivan, ali zanimljiv akustični wrap. Razgovori kao i popratni zvukovi i šumovi jednako su organski kao i improvizacija na orguljama tako da Mihaljevićeva jukstapozicija otvara, možda, i pitanje suživota dvaju svjetonazorskih pozicija. Duhovno i materijalno, u nekom mogućem čitanju ovoga rada, nisu nepomirljive suprotnosti, a posebice ne isključive pozicije koje razvrstavaju i odvajaju; one su mitohondrijske niti iste životne stanice te ih kao takve treba prihvatiti i živjeti. I u ovome radu Mihaljević, dakle, ponovo mitologizira svakodnevicu, "bilježi nasumične fenomene" kako bi raznorodnom zvučnom interakcijom progovorio o "umjetnosti" dnevnog, životnog, organskog iskustva te ironizirao artificijelnost života kao umjetničkog konstrukta.

Zaključimo, sedamnaesto izdanje osječke Barutane iznjedrilo je sumnje u određeni koncepcijski zamor i programsku predvidivost koja pomalo umanjuje ugled udruge M-art kao rodonačelničke i jedine trajnije snage na skromnoj nezavisnoj kulturnoj sceni Osijeka. S druge strane, u ovogodišnjem tjednu "tradicionalne alternative" predstavljene su mlade i energične snage koje bi ovaj program mogli povesti novim, neistraženim umjetničkim puteljcima i ubrizgati joj adrenalin koji joj nedostaje. Ostaje nam vidjeti hoće li Barutana uspjeti nadrasti lokalni neinventivni društveni i kulturni kontekst ili će tvrdoglavo ustrajavati na nostalgičnim evokacijama hrabre i beskompromisne mladosti koja je ovih dana u Osijeku opet u modi.

Objavio/la matija [at] kulturpunkt.hr 21.11.2017

VEZANE VIJESTI

Slojevita duhovitost draga

Piše: Hana Sirovica

Četvrti Dragram pokazao je da su domaće izvođačice iz House of Flamingo razradile i usavršile svoj nastup te da publika sve više uvažava drag kao izvedbeni oblik.

Stranputice prema novom

Piše: Anamarija Žugić

Uza svu neujednačenost izvedbenog programa, ovogodišnji je Ganz novi festival ipak otvorio relevantna pitanja o razvoju inovativnih kazališnih poetika.

Maslac umjesto mlijeka

Piše: Bernard Koludrović
Ne samo što su performansi u kustoskom konceptu Marka Markovića bili hommage Gotovčevoj ostavštini, oni su u prostorima novog riječkog kulturnog središta dobili odgovarajući sloj značenja.