TV pobuna za piliće | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

TV pobuna za piliće

#radninaslovantigona Renate Carole Gatice u ZKM-u ima kvalitetu dostojnu repertoara kazališta koje želi nešto više od zabave ili nostalgije.

Piše: Igor Ružić

FOTO: ZKM

Ideja o političkoj borbi kazališnim sredstvima nipošto nije nova, ona je u biti kazališnog, a zapravo i političkog djelovanja. Gdje počinje jedno a završava drugo, i je li uopće moguće govoriti o počecima i krajevima u tom ritualnom savezu glume, režije i manipulacije, napisano je već i previše. Previše zato što se ciklus uspješno ponavlja, od ruralnih zajednica do globalne visoke politike. Ako je to jasno, a većinom jest, kako i zašto i dalje stvari funkcioniraju kako funkcioniraju? Zašto publika u kazalištu drhti od želje da bahatom moćniku koji zlostavlja saspe sve u lice, čak i ako to nisu samo riječi, dok se u zbilji istom takvom klanja i, što je još gore, vjeruje? I o tome je dosta napisano. S jednakim rezultatom. 

Novo poglavlje u tom začaranom krugu je i nova produkcija Zagrebačkog kazališta mladih, suvremena inačica Sofoklove Antigone u kojoj je stih zamijenjen rečeničnom bujicom, toga hudicom, dok duh zaista dolazi iz stroja, ali digitalnog. Argentinski dramaturško-scenografski par Jazmín Sequeira i Luciano Delprato napisali su tekst poput vježbe iz transponiranja klasičnog predloška u suvremeni kontekst, pa se većina radnje odvija u televizijskom studiju ili je posredovana kamerama, dok se ključne informacije skrivaju na tajnim serverima i šire društvenim mrežama. Pisana televizično, ova verzija Antigone dosljedno prati najgledanije televizijske formate: vijesti, politička sučeljavanja, kulinarske savjete i natjecanja, kvazistvarnosne emisije i, naravno, telenovele. 

Renata Carola Gatica, redateljica argentinskog porijekla i već poprilične karijere, iako dosad nažalost još uvijek ispod srednostrujaškog vrijednosnog radara, na poetici latinoameričkih sapunica i ozbiljne fascinacije njihovim učinkom stekla je poštovanje birane zagrebačke, pa i hrvatske publike. Predstava Šarengrad u Teatru &TD ujedno je bila i zanimljiviji, uvjetno rečeno ženski odgovor na znoj, suze i neprepoznavanje u muškoj nogometnoj garderobi Argentine. Sapunicama se bavila i u autorskom projektu Kod Martinovih, ali čak ni tako nije uspjela osvojiti publiku Satiričkog kazališta Kerempuh. U dosadašnjoj joj radnoj biografiji nije nevažan niti projekt Mala djeca, veliki ljudi u Dječjem kazalištu Dubrava, kojim je pokazala kako joj ni lutkarstvo nije strano. Spoji li se sve to s njezinim projektom prije ZKM-a, kad se ponovno na pozornici &TD-a okušala u razradi klasičnog predloška sa znakovitim naslovom Čuj, Hamlete, čuj, digitalna Antigona čini se sasvim logičnim nastavkom. 

Nekoliko komponenti volje, želje i snage spojilo se kako bi humor i groteska, ali i očita nužnost da se progovori o poslovičnom "sad i ovdje", postali nadogradnja lektirnom naslovu. Ali ne bilo kojem: Antigona, i Antigona, mit je posebne vrste koji trajno inspirira, najprije zbog svoje jednostavnosti a onda i zato što i nije baš toliko jednostavan, niti jednostavna. Kraljica samožrtvovanja za ideju i ljubav, s nekoliko vječnih rečenica o otporu vlasti i životu koji jest i nije vrijedan življenja – ovisno o tome koliko je u njemu voljenja i vjernosti, ali i ustrajnosti u osobnom stavu –  Antigona još uvijek raspiruje maštu i kazalištaraca i teoretičara. Samo u posljednje vrijeme, i samo u domaćem kazalištu, bavili su se njom i njezinim više manje suvremenim refleksijama i Ozren Prohić u Talijanskoj drami riječkog HNK i Aleksandar Popovski u Dramskom kazalištu Gavella. Prvi je Sofoklu pribrojio i druge autore, uključujući i Slavoja Žižeka koji je razmišljanja o problemu Antigone čak i preveo u svoj dramski prvijenac, dok se drugi nešto skromnije zadržao na već i kanoniziranoj obradi Jeana Anouilha. Antigona je neprolazna i ZKM-ova predstava samo je još jedan dokaz da "navik on živi ki zgine pošteno", čak i u "pogrešnom rodu". 

Međutim, ni autori niti redateljica nisu se zamarali teorijskim spoznajama, već su željeli živu predstavu za današnju publiku, s naglaskom na onaj M u kratici naziva kazališta. Od naslova predstave, preko kostimografsko-scenografske opreme, do jezika i načina igre, #radninaslovantigona vrišti od želje za prihvaćanjem od strane mlađe generacije gledatelja, po mogućnosti one iz viših razreda osnovne i nižih srednje škole. Svi ostali, ili barem stariji, imaju osjećaj da ih Renata Carola Gatica, Jazmín Sequeira i Luciano Delprato pomalo podcjenjuju ili da se podsmjehuju na borbene pokliče heroine koju podižu na pijedestal dok joj kopaju grob u kojem će – napokon zašutjeti. Jer rečenice koje njihova Antigona izgovara toliko su pune općih mjesta i podataka s kojima operiraju već i gotovo nepismeni, da ih je gotovo nemoguće shvatiti ozbiljno u realnom mjerilu, bez okvira autorskog cinizma, komentara, provociranja ili neke četvrte, neshvatljive strategije. Bez obzira obraća li se Kreontu kao vidljivo-nevidljivoj vlasti ili vlastitoj sestri kao uzorku onih koji na takvu vlast pristaju, Antigona sipa iz rukava parole koje u tako konkretnoj postavci postaju banalne i to, paradoksalno, upravo zato što jesu istinite. Pritom predstava ne prerasta u izravnost, čak niti na trenutak ne igra na publiku a rijetko i prema njoj, već ostaje u svom zabranu pokušavajući, vjerojatno, imitirati konkretnu nedodirljivost mrežne ili kablovske posredovanosti. 

Sama je, pritom, sasvim pošteno razigrana, s nekoliko izvrsnih detalja koji, nažalost, samo potvrđuju tezu o možda i nesvjesnom cinizmu. Predstava igra u Dvorani Miško Polanec, koja je kao stvorena za interaktivniji i dostupniji vid kazališne zbilje, a pozornica je većim dijelom TV studio iz kojeg se prenose ulasi i izlasci iz Teba Kuće. Aluzija na Big Brother je jasna, pa se fino preklapanje predloška i obrade događa u trenutku kad Ismena izbacuje Antigonu iz Teba Kuće, tako da ona zaista bude izbačena iz ZKM-a u prostor Atrija, što gledatelji prate preko izravnog prijenosa na ekranima u dvorani. Multimedijalnost je zgodna i uvijek doprinosi barem vizualnoj atraktivnosti kazališta, ali ovdje pasivizira gledatelje koji zapravo i nemaju mogućnost reakcije jer su, htjeli-nehtjeli, dio zatvorenog sustava, ZKM-a i Teba Kuće istodobno. Zato je pravo pitanje ove predstave želi li pobunu kojom završava ili je i ona samo nadomjestak, poput nogometa, telenovela ili Big Brothera. 

Argumente za "točan" odgovor ne daje ni razigran ansambl, jer iskusniji profesionalci iz ZKM-a, poput Danijela Ljuboje, Jasmina Telalovića i Frana Maškovića, hladnoćom tjelohraniteljskog zdruga onemogućuju dubinu intenziteta Anđele Ramljak u naslovnoj ulozi. Kako joj ni replike ne dopuštaju suptilnost, ona ostaje adolescentski buntovno kruta, sama s činjenicama ekonomske krize u Grčkoj, izbjegličke krize na Mediteranu i vlastite krize identiteta zbog koje bi voljela da je rođena malo tamnije puti u nekom manje sretnom mjestu od Tebe. Smjelim, ali nepotkrijepljenim odmakom,  istinitost joj oduzima vjerodostojnost, što je još jedan segment ove predstave koji daje naslutiti da je možda cijelu treba čitati drukčije. Postojano karikiranje kojim Sreten Mokrović igra Kreonta to, na sreću ili nažalost, nije. Zato se kao jedina suptilnost pokazuje Hemon u izvedbi Vedrana Živolića, epizoda koja jedina ima pravi dramski potencijal zbog iznevjerenog očekivanja da će slabić i ostati samo to.

Pored pokojeg točnijeg odnosa, u bolje strane predstave treba upisati i scenografiju Luciana Delprata, kao i redateljičinu odluku da dio prizora odigra s njegovim lutkama. Snažna metaforika lutke iskorištena je u potpunosti: od figure nekog, vjerojatno donekle demokratski izabranog predsjednika koji otvara usta kako bi se čuo Kreontov govor, preko glave koju prorok i savjetnik Tiresija jednostavno iznajmljuje, do očerupanih pilića pripremljenih za obradu, koji kao žrtve ili nijemi svjedoci predstavljaju svakoga od nas, na više ili manje izravan način. Zbog takvih rješenja, koja možda nisu ni najprovokativnija niti najinventivnija, #radninaslovantigona ima kvalitetu koja je čini dostojnim dijelom repertoara kazališta koje želi nešto više od zabave ili nostalgije, dok nedomišljenosti treba pripisati njezinoj želji da bude što konkretnija i atraktivnija za ciljanu mlađu populaciju. Dakle, uz puno simpatije rečeno, piliće.

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 07.05.2015