U središtu onog što ne želimo vidjeti | kulturpunkt

U središtu onog što ne želimo vidjeti

Ciklus filmova Kinematografije otpora donio je radove koji oslikavaju našu svakodnevicu i suptilno upućuju na one njene točke s kojih smo skloni skrenuti pogled.

Piše: Ivana Pejić

FOTO: Grlo srce trbuh, r. Maud Alpi

Jedan od najupečatljivijih dokumentaraca ikada snimljenih, Krv zvijeri (Le Sang des bêtes) Georgesa Franjua iz 1949. godine, započinje pitoresknim snimkama pariškog predgrađa koje naprasno prekida prizor klaonice gdje Franju detaljno, bez ikakvih vizualnih ustupaka prikazuje proces ubijanja i mesarske obrade životinja, uz iscrpan opis korištenja pojedinih dijelova mrtvog tijela. Ipak, brutalni prizori ubijanja nisu senzacionalistički niti su sami sebi svrha – klaonica je slika skrivenog svijeta koji supostoji romantičnom pejzažu obale Seine, od kojih svaka slika označava jedan dio svakodnevice i života unutar nje. Kako ističe Aleksandar Bečanović, "Franju nije moralist, Krv zvijeri nije etički krik niti aktivistički, sažaljiteljski poziv s vegetarijanskom agendom: ovdje je riječ o estetskim implikacijama otkrivanja realiteta u njegovoj primitivnoj manifestaciji". 

Na ovu (nad)realističku tradiciju, ali i Franjuovu kontrastnu strategiju u dobroj se mjeri oslanja dugometražni prvijenac francuske redateljice Maud Alpi Grlo srce trbuh (Gorge coeur ventre), čija je radnja također smještena u klaonicu, no redateljska intencija ipak nešto više aktivistička no što je to bio slučaj s Krvi zvijeri. Riječ je o pobjedničkom filmu igrane konkurencije prošlogodišnjeg izdanja Subversive Film Festivala, kojeg smo ove godine uz prisustvo redateljice ponovno gledali u sklopu novog ciklusa Kinematografije otpora, realiziranog u suradnji s Muzejom suvremene umjetnosti, odnosno kustosicom Leilom Topić. U prvom izdanju ciklusa koji predstavlja autorice i autore čiji opus nastaje na sjecištima suvremene umjetnosti i filma, prikazana su i tri rana kratkometražna ostvarenja francuske filmašice – Lucas na zemlji (Lucas sur terre), Povratak u Nicu (Nice) i Trčati (Courir). 

Iako je izraz "kinematografija otpora" sve donedavno bio rezerviran za filmove koji su nastajali u tematskoj vezi s različitim revolucionarnim i političkim praksama, danas, kako tumači Dimitar Anakiev, on dobiva estetski predznak koji s jedne strane preuzima značenje nekadašnjeg autorskog filma, dok se tematski vraća pitanjima društvene i političke stvarnosti koja nas okružuje, prema kojima iz usko umjetničke perspektive postoji stanoviti stupanj zazora. No, kinematografski otpor nije nužno vezan uz tematiziranje konkretnih političkih pitanja već se, kako upozorava Anakiev, upotrebljava u označavanju onih filmskih praksi koje nastaju izvan tržišno usmjerene umjetnosti. To potvrđuje i programska koncepcija ciklusa Kinematografije otpora koja najavljuje fokus na "autorske pozicije koje se opiru srednjostrujaškim kanonima, a odlikuje ih intermedijalnost i intertekstualnost pristupa kao i otvorenost prema različitim temama. Osim toga, razmatramo i razloge zbog kojih na sjecištima disciplina nastaju djela koja mijenjaju značenja svijeta u kojem živimo, proširuju naša osjetila, te transformiraju simbolički odnos prema nama samima".

U tom se modificiranom smislu kao filmovi otpora mogu čitati i kratki filmovi Maud Alpi, koji prije svega predstavljaju eksperimente mlade redateljice s različitim filmskim izražajnim sredstvima, a tek onda se u njima može prepoznati suptilno zahvaćanje u socijalnu problematiku. Tako je priča o nemogućnosti suočavanja sa smrti u obitelji u filmu Lucas na zemlji snimljena u dokumentarističkoj maniri, dok se u neobično dramaturški postavljenom prikazu naličja života u centru Azurne obale Povrataka u Nicu neočekivano pojavljuju i elementi mjuzikla. Posljednji kratkometražni rad snimljen je u formi filmskog eseja, a tematizira društveno nasilje i njegovo kolektivno zanemarivanje. Upravo zatvaranje očiju pred grubom stvarnošću, zamagljivanje istine i bijeg u eskapizam likova autorica ističe kao svojevrsnu crvenu liniju koja povezuje njezine prve radove, dok zreliju fazu obilježavaju filmovi "koji pokazuju stvari koje ljudi ne žele vidjeti". 

U tu kategoriju zasigurno spada film Grlo srce trbuh, smješten u klaonicu na istoku Francuske koji gotovo dokumentaristički, s minimalnom naracijom netipičnom za igrani film, prikazuje brutalističko lice svakodnevnog života. Alpi prati mladog protagonista (amaterski glumac Virgile Hanrot) koji popodneva provodi u ruševnoj kući sa psom Bostonom, dok noću radi u klaonici gdje priprema i vodi životinje u "komore smrti". Kontrast između ta dva svijeta – scene unutar klaonice isprepliću sa snimkama svakodnevnog života, u kojima pas i njegov gospodar dijele obroke i bezbrižno se kupaju u rijeci – čini vizualni i tematski okvir filma. Ipak, redateljica se ne fokusira na mladog radnika, pa niti na "privilegiranu" životinju, već su u središtu njenog interesa izmučene krave, svinje i ovce koje čeka smrt. "Nijedna životinja odavde ne izlazi živa", pojašnjava gospodar svom psu, koji naposljetku (uz zvučnu pozadinu Leonarda Cohena i njegove Show Me the Place) pronalazi mjesto onkraj neprestane borbe između života i smrti.

U analizi aktivističkih ili političkih postavki filma, autorica pojašnjava kako je njezina primarna namjera bila snimiti mjesto na kojem se temelji naš svakodnevni život. "Svo nasilje kojim smo okruženi utemeljeno je u mogućnosti da svakog dana ubijamo druga bića", i upravo zato je životinjama prilazi iz drugog očišta – nastoji im dati lice te u prikazu njihovih ekspresija i emocija pronaći ljepotu i reflektirati ljudskost. U tom smislu Alpi drži da se radi o političkom, ali ne i aktivističkom filmu."Aktivistički filmovi moraju biti vrlo efikasni, kratki, moraju se moći gledati na smartfonu. Ovaj film djeluje na drugom nivou, a možda dopire i do onih ljudi kojima je aktivistički diskurs odbojan." 

Iako filmovi Maud Alpi prikazuju ekstremno nasilje i patnju koja se događa na rubovima društva, njezin redateljski pristup nije šokantan već nas na suptilan, ali nipošto uljuljkujući način, potiču na razmišljanje o društvenoj i političkoj stvarnosti koja nas okružuje. Kako zaključuje kustosica programa Leila Topć, filmovi odabrani za prvo izdanje ciklusa predstavljaju "male džepove otpora koji nisu nužno snažni i očiti, ali postoje, i to prije svega u načinu na koji protagonisti organiziraju svoj život kako bi preživjeli u današnjem svijetu – radi se o izvrsnim portretima ljudi na početku 21. stoljeća. Ne postoji recept kako biti subverzivan, ali Maudini likovi nam mogu ukazati na male korake koji grabe u tom smjeru".

Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 11.05.2018

VEZANE VIJESTI

Zeleni otpor

Piše: Martina Domladovac
Kroz teme hidroelektrana, golfa i energetske tranzicije Okolišni filmski festival pokazao je kako se lokalne zajednice odupiru korupciji i interesu kapitala koji uništava njihov okoliš.

Drugačiji film je moguć

Piše: Luka Antonina

Trinaesto izdanje festivala 25 FPS pokazalo je da eksperimentalni film kao avangardni zamašnjak filmskog razvoja ne gubi na svojoj kreativnoj i transformativnoj snazi.

Opservacijsko suočavanje s društvenom realnosti

Piše: Matej Beluhan

Najnovija domaća nefikcijska produkcija, prikazana na Liburniji, u najvećoj je mjeri obilježena pristupom minimalističke interferencije u izvanfilmsku stvarnost.